Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Staklari mogu napraviti neke stvari koje strojevi nikad neće moći

31.01.2011. 23:00
Staklari mogu napraviti neke stvari  koje strojevi nikad neće moći


U današnje vrijeme stvar je u tome da su u tim staklanama svi išli većinom na strojeve zbog toga jer je i dizajn prilagođen tim strojevima. Normalno ne rade se više takve bočice kakve su se radile prije dvije tisuće godina jer takvu bočicu stroj ne može napraviti, to može samo čovjek. Ipak dizajn u današnje vrijeme ide u tom smjeru u kojem ga mogu pratiti strojevi. Staklari definitivno mogu napraviti neke stvari koje strojevi nikad neće moći


Druga Noć muzeja u Muzeju antičkog stakla oborila je  sve rekorde posjećenosti i tako pokazala kako je ovaj Muzej zaista postao dio Zadra i  Zadrana. Uz ostali bogati program u Muzeju su za veliku  noć organizirali i dvije radionice. Radi se o izradi staklenog nakita na plameniku  pod vodstvom Antonije Gospić te demo radionici puhanja stakla koju je vodio Bojan  Podhraški. Upravo ova posljednja radionica privukla je  velik interes posjetitelja koji  su strpljivo čekali u redu izmjenjujući se ispred male radionice Muzeja. Bojan Podhraški vlasnik je radionice za  ručnu izradu staklenih predmeta što predstavlja jedinstvenu radionicu takve vrste u  Hrvatskoj. Njegov obrt “Proizvodnja i trgovina kristalnih  unikata” djeluje od 1999. godine u Humu na Sutli, inače  poznatom hrvatskom odredištu proizvodnje staklenih  predmeta.
Nestaje staklarski  zanat
Vodite jedinstven obrt u  Hrvatskoj i čuvate jedan zanat  koji polako odumire. Možete  li se ukratko predstaviti kao  osoba koja se bavi tako jedinstvenim zanatom?
– Mogu reći da sam jedini  puhač stakla koji u Hrvatskoj   puše staklo u svojoj radionici i  izrađuje predmete od stakla  različitih oblika.  Specijalnost  mi je izrada replika raznovrsnih komada antičkog stakla  za muzeje. Uglavnom radim  za dosta hrvatskih muzeja i svi  koji trebaju repliku nekog  proizvoda koji se radio prije  možda tisuću, ili dvije tisuće  godina dolaze k meni jer znaju  da ga ja mogu napraviti. Naravno nitko ne može napraviti  savršenu repliku i zato je original uvijek original.
Je li puhanje stakla kod vas  naslijeđeni zanat ili ste ga  negdje usput zavoljeli?
– Pa nije baš točno naslijeđen, ali je moj otac radio u  tvornici stakla, gdje se puhalo  staklo, i tako sam i ja kao  dječak tamo došao u dodir s  tim zanatom. Vidio sam taj  proces, svidjelo mi se i tako  sam otišao u staklarsku školu  u Rogaškoj Slatini, tamo sam  se zaposlio i na taj način sam  ušao u svijet stakla. Onda je  došlo do tih granica, jedna  država, druga država, i mi smo  postali samostalni. Jednostavno se ja osobno više nisam  vidio u toj tvornici te sam  odlučio, pošto u Hrvatskoj nema nikoga, doma napraviti jednu takvu malu staklanu gdje  ću puhati staklo i proizvoditi  razne staklene predmete za  hrvatsko tržište.
Jedini ste koji u Hrvatskoj  imate staklarsku radionicu  kao samostalan obrt. Što mislite zašto su ljudi odustali od  tog zanata?
– Što reći o tome? Pa i ta  staklarska škola koja je bila u  Sloveniji i koja je tada bila  zaista potrebna je na kraju  zatvorena i propala. Ni u Sloveniji , ni u Hrvatskoj nema  više tog zanata. U Hrvatskoj  nema ni potrebe jer nema  ručne proizvodnje, ne postoji  nitko drugi osim mene, a u  Sloveniji staklana još radi, ali  isto nemaju staklarske škole  tako da zanat nestaje i tamo.  Mislim da je najmlađi staklar  koji djeluje u Rogaškoj Slatini  sad star oko 35 godina što je  jako žalosno. Dok sam ja recimo imao petnaest godina  kad sam počeo staklom baratati.
Imate li vi možda svoje  naučnike? Jeste li imali priliku prenijeti svoje znanje na  nekoga?
– Imao sam u nekoliko navrata. Bio je jedan naučnik  kod mene kojega sam naučio  zanat pa je poslije otišao u  drugu firmu, tako da mogu  reći barem da sam jednoga  definitivno naučio i da radi u  tom zanatu. Ipak nije mi žao,  uvijek kažem ako je nekome  negdje dalje bolje neka samo  ide. Na žalost nema ni neke  velike potrebe za naučnicima.  Kamoli sreće da mogu imati  tri, četiri naučnika i da mi  postotak ide, da radimo non  stop. Bez obzira na turizam  jako je teško prodati i plasirati  svoje proizvode.
Dizajn i strojevi
Danas se izrada staklenih  predmeta preselila u tvornice,  a posao ljudi preuzeli su strojevi. Postoji li uopće potreba  za staklopuhačima, može li  tvornica proizvesti sve što  može staklopuhač ručno?
– U današnje vrijeme stvar  je u tome da su u tim staklanama svi išli većinom na  strojeve zbog toga jer je i  dizajn prilagođen tim strojevima. Normalno ne rade se  više takve bočice kakve su se  radile prije dvije tisuće godina  jer takvu bočicu stroj ne može  napraviti, to može samo čovjek. Ipak dizajn u današnje  vrijeme ide u tom smjeru u  kojem ga mogu pratiti strojevi. Staklari definitivno mogu  napraviti neke stvari koje strojevi nikad neće moći.
Na što ste se vi koncentrirali u svojoj proizvodnji?
– U tvornici gdje sam radio  većinom smo izrađivali čaše,  za to smo bili specijalizirani,  eventualno smo izrađivali neke vaze. Za vrijeme koje sam  tamo proveo napuhao sam sigurno oko milijun čaša. Sad  kad radim samostalno malo  sam proširio taj asortiman,  izašao sam iz asirtimana čaša i  više se koncentrirao na asortiman koji se ne može izraditi  strojno nego samo ručno. To  su razne zdjele, bočice različitih oblika i dimenzija,  lampice, vaze neobičnih oblika. Ima mnogo različitih oblika, samo ovisi od toga koliko  će tržište sve to prepoznati.
Koliko treba vremena za  izradu određenog predmeta,  osobito ako njegova izrada  zahtijeva i recimo nekakvu  gravuru? Kakav je uopće proces izrade nekog predmeta od  stakla?
– Gravura je priča za sebe. U  peći imamo staklo, radna temperatura je oko 1150 do 1200  stupnjeva celzijevih. Taljeno  staklo ne bude tekuće nego je  više guste konzistencije, recimo kao med. Ono se vadi  željeznim štapom ugrijanim u   peći te se to željezo valja tako  da se oblikuje i ispuše se jedna  mala kuglica. Kad se staklo  ohladi i ta kuglica otvrdne, to  je nekih pola minute ili minutu, na nju se iz peći može  nakupiti veća količina stakla.  Odjedanput ne možete izvaditi toliko stakla van koliko  treba za jednu bocu, vazu ili  nešto slično. Drugi put se isto  oblikuje u drvenom kalupu i  zatim se puše unutra dok se ne  ispuše željeni oblik. Kad to  završi dolazi dio rezanja kapa,  to je dakle onaj dio gdje je lula  bila na staklu, taj kraj se mora  odbiti i pilom odrezati te izbrusiti. Zatim dolazi na red  graviranje, ako treba kakvo  graviranje biti. Svako staklo  koje se ispuše je sjajno, gore se  stave razni motivi: gravira se,  pjeskari, brusi i slično. Sve ovo  što dođe na staklo to je naknadno rađeno, ne na vruće  nego na hladno. Gravura se  stavlja samo na hladno staklo.  Taj predmet se radi iz ruke u  ruku tako da se ne može točno  procjeniti koliko jedan predmet košta. U timu su uvijek tri  čovjeka i svaki radi svoj posao,  tako da je sve to lijepo povezano u krug. Jedan komad  se ne radi od početka do kraja,  nego fazu po fazu, a svaka ta  faza zahtijeva određenu količinu vremena.
Napomenuli ste da su vaša  specijalnost stari antički  predmeti. Jeste li u izradi tih  predmeta kad naišli na problem da ne znate kako je nešto  izvedeno ili napravljeno?
– Puno puta, baš s ravnateljem Muzeja, gospodinom  Fadićem, rapravljam i razmišljam na koji način je neki  određeni komad prije napravljen jer tako reći ne znamo  otkud bismo počeli. Znamo  otprilike kako je napravljeno,  ali ne znamo na koji točno  način. Definitivno ima puno  takvih komada, a pogotovo  nam je fascinantno kako su  radili s tim tankim staklom.  Jer to je staklo tako tanko da  je u današnje vrijeme to nemoguće napraviti. No treba  uzeti u obzir da se radi i o  drugoj strukturi stakla, drugačija je smjesa.
Izrada glavne  nagrade za zadarski  filmski festival
Postoje li u Hrvatskoj neke  skupine staklara koje se sastaju, s kojima možete razgovarati o nekim problemima  vaše struke?
– Pa ima, ima tih staklara u  Hrvatskoj koji još uvijek rade  u Sloveniji u tim tvornicama  tako da kad se nađemo definitivno pričamo o staklarstvu jer to je kao i u svakoj  struci uvijek zanimljivo i uvijek imamo jedan drugom što  za reći, uvijek se nešto novo  događa.
Rekli ste da najviše posla  radite za muzeje. Naručuju li  ljudi i privatno ručno rađene  staklene predmete?
– Na žalost, moram reći, ne  previše koliko bih ja želio. Tu  se može svašta napraviti, baš  danas sam u Osijek isporučio  neke posebne lampe koje čovjek uzima, tu sam napravio  repliku lustera u Zadru tako  da se tu i tamo nađe netko tko  želi nešto po mjeri. Radim i  neke bočice za maslinare, mogu napraviti bilo kakvu bočicu  za maslinovo ulje u zelenoj  boji, radio sam bočice i za  rakijaše. Jedino nastaje problem jer čovjek misli da može  doći k meni i naručiti jedan ili  pet komada boca, a za neke  određene stvari treba napraviti kalup koji košta deset tisuća kuna.
Jedno vrijeme jako popularni kućni ukrasi bile su staklene figureice. Radite li i  njih?
– Radili smo ptičice, labude  pa čak i ribice. Jako me  začudilo jer u Dalmaciji nisam  mogao prodati staklenu ribu.  Tako da to baš više ne radimo,  ali ih znamo napraviti. Da se  malo i pohvalim lani sam za  filmski festival u Zadru napravio glavne nagrade, zadarske maraške od stakla. Bilo je  to nešto originalno, jako sam  zadovoljan, a ujedno je svaka  unikat po sebi.
Radite li i bojanje stakla?
– Bojamo, ali i tu postoji  razlika Recimo kod nas u  puhanju to je bojanje malo  drugačije nego u fuziji. Kod  nas u puhanju antička stakla  su pretežno zelenkaste boje ili  plave, ali mogu dodati recimo  malo jače zelene ili ljubičaste.  Ipak definitivno ide teže nego  što se to radi u fuziji gdje se  boja posipa po staklu.
Koliko je turistima zanimljiva vaša radionica? Postavljaju li vam pitanja, pokazuju li interes?
– Koliko vidim, moram reći  da su ljudi koji nas dolaze  gledati jako zadovoljni, a s  time smo i mi zadovoljni. Nema ljepšega nego kad odgledaju radionicu, pa ti poslije  zaplješću nakon prezentacije.  Ljudi vide da se to zaista radi  onako kako se i prije radilo, a  u konačnici mogu i u muzejskoj suvenirnici kupiti replike tih antičkih stakala tako  da to ima jedan poseban draž i  posebnu vrijednost.
Treba li još što spomenuti o  puhanju stakla, staklarskom  zanatu?
– Pa nadam se da će moj  zanat netko naslijediti. Rano  je još govoriti jer djeca su još  mala, ali stariji sin ima 13  godina i već je probao raditi u  staklu. Ako bude imao volje  mislim da će biti dobar, no sve  ćemo vidjeti kad za to dođe  vrijeme.


Moj nakit je unikatan




Druga radionica održana prigodom Noći muzeja u Muzeju antičkog stakla bila je izrada nakita od stakla na plameniku koji je izrađivala Antonija Gospić, honorarna suradnica Muzeja.Nakit koji nastaje ovom tehnikom unikatan je, a kao i predmeti nastali puhanjem stakla može se kupiti u muzejskoj suvenirnici.
– Perle se na plameniku izrađuju tako da se korisiti kombinacija propan-butana i kisika s kojim se stvara plamen koji topi staklo. Na taj način topim staklene štapiće koje vrtim na metalnim šipkama te izrađujem perle koje bojim raznobojnim staklenim štapićima, objasnila je postupak Antonija naglašavajući kako ovaj posao zvuči jednostavno, ali zahtijeva dosta vremena i truda.
– Za savladati ovaj posao treba dosta vježbe jer ništa ne uspije iz prve. A s druge strane to je i vremenski zahtjevan posao, treba dosta vremena za izradu jedne perle, a kamoli cijele ogrlice, istaknula je Antonija koja se za izradu nakita od stakla odlučila kako bi u svom poslu izrade nakita savladala još jedan izazov. Kupce staklenom nakitu najviše privlači to što je unikatan, a cijena im ne predstavlja problem, što su uostalom pokazali i rezultati prodaje nakita u muzejskoj suvenirnici u Noći muzeja.


Za jedan komad 22 kapi znoja s nosa


Koliko je puhanje staklenih predmeta zamoran posao?
– Dat ću vam jedan stvarni primjer iz svog iskustva. Prije nego sam otvorio privatni posao radio sam u tvornici lustera, a radili smo ogromne lustere promjera od pola metra i dalje. Za jedan komad koji sam napuhao od početka do kraja s nosa su mi pale 22 kapi znoja. To sam brojao dok sam puhao i to nikad u životu neću zaboraviti. Prema tome mogu govoriti koliko je to težak i vruć posao,  da ne govorimo po ljeti kad je vani 35, a unutra da se i ne govori. Ali moram reći i da smo mi staklari naviknuti na tu vrućinu. Neki ljudi kad se oznoje su gotovi, a mi kad se oznojimo smo na radnoj temperaturi i na takvoj temperaturi možemo biti četiri sata dok ne dođe do pauze.