Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

18 C°

“Kad pukne muško srce, potamni kao bižuterija”

31.01.2017. 23:00


NIKADA NIJE KASNO
Već sam odavno prestao gledati i komentirati razne talent šoove u kojima pjevaju djeca i mladi. Zabranila mi je psihijatrica nerviranje, a i sam sam svjestan koliko je to štetno. Ipak, kaže mi prija kako obavezno treba gledati novi pjevački šou, ali mi je odmah napomenula da nema djece i omladine, nego samo stariji od 45 godina. Dobro, rekoh. U tim godinama su sigurno malo došli pameti, pa se neće sramotiti. I bi tako… Ljudi manje više dobri pjevači i bilo ih je lijepo poslušati. Tu je doduše i stručni žiri koji je, osim par bisera („lutao si tražio i našao si se i budi tu i čitav će se univerzum okrenuti…”), manje više bio u redu.
 Pa što onda ne valja? Ne valja to što se nakon pjesama dovede pjevače za stol i s njima se onda priča o stvarima, koje su manje više bez veze. Pa su u tu i mame i prijatelji i prijateljice, pa svi plaču i dirnuti su. Iznose se i potresni (i u ovom slučaju nepotrebni) detalji (smrt u obitelji), ali i zbilja trivijalne stvari. Jedan momak je u uvodnoj pjesmi zapjevao sljedeće stihove „kad pukne muško srce, potamni kao bižuterija” (bljak), u najgorem maniru novokomponovanih cajkaša, ali je kasnije spasio stvar izabravši „Ti si mi u krvi” Kornelija i Spomenke Kovač.
Tip se zove Darus, a to ime je sam sebi dao, promijenivši ono što je dobio kada se rodio. U redu. I ja sam promijenio ime, ali nije mi jasno zašto se o tome govori, osobito ako je očigledno da nije bio zadovoljan s prethodnim imenom. Inače, čovjek je izuzetan. Kaže mama da je mali sin, kada su ga pitali što bi htio raditi kad odraste, rekao, pazite ovo, da bi „htio biti koristan za društvo” . Razumijem majčinu ljubav, a i lijepo je da to ne zvuči previše ljigavo. Samo malo. Pa kaže momak kako je smršavio pedeset kila i presađivanjem vratio bujnu kosu u toj i toj ustanovi u Segedinu i onda ga svi čupkaju i Bože sačuvaj. Kakve to ima veze s pjesmom i pjevanjem nije mi jasno, ali ja sam ionako malo pomaknut, pa mi se može progledati kroz prste. Ali ovima na malom ekranu se ipak ne bi trebalo oprostiti.
ZVIJEZDA JE IPAK ROĐENA
Rekli smo već da su izvođači u emisiji „Nikada nije kasno”, bili manje više jako dobri, ali ono što smo doživjeli s trećim kandidatom, ipak je nešto posebno, što treba posebno izdvojiti. Radi se o jednoj dami, a dama se zove Regina i u radno vrijeme nastupa kao violinistica i jazz pjevačica. Njena izvedba teme „New York, New York” nešto je što se uistinu rijetko viđa i doslovno ostavlja bez daha, a u isto vrijeme ljuti činjenica da je trebala prijeći pedesetu, da bi i mi mogli uživati u njenom pjevanju. Regina je inače iz Poljske i odlično govori naš jezik, a ja ne bih bio svekrva da joj ne prigovorim. Napravila je samo jednu grešku, kada je rekla da joj muž nije „pljoskao” nakon izvedbe. S obzirom na to da mi Hrvati svi znamo što je „Pljoska”, ispada da bi „pljoskanje” bilo potezanje iz pljoske, tj. konzumiranje alkohola, a ne pljeskanje. A pljesak, bolje reći frenetični aplauz, Regina je i zaslužila i jedva čekamo njene buduće nastupe.
TREBAMO TRENERA KOJEM NE TREBA POMOĆ ODOZGO
Eto smo, po tko zna koji put ostali bez medalje u rukometu, i po tko zna koji put smo morali slušati ono, što sam ja po tko zna koji put nepogrešivo najavio, a to je naravno pravdanje smjenom generacija. Otkada smo zadnji put bili prvi, naša se reprezentacija stalno nalazi u nekoj fazi „pomlađivanja” ekipe, kao što su i inače naše sve nacionalne ekipe „umorne” nakon nekoliko utakmica, za razliku od suparnika, koji pucaju od energije. Dobro, igračima se uistinu nema što zamjeriti, borili su se i dali sve od sebe i nadamo se da će već sljedeće godine osvojiti to europsko zlato koje nam jedino još nedostaje, a da bi to bilo izvedivo, treba napraviti neke pripreme.
Gledamo mi tako tv i kaže ovaj trener koji nas je pobijedio „Nisam očekivao pomoć s neba, nego sam vjerovao u svoje igrače. Na to najmlađi član moga kućanstva tiho rekne – „tako je majstore”. I jeste tako.  Dakle, što s izbornikom. Svima je jasno da smo igrački jači (Norveška) i puno jači (Slovenija) od protivnika, koji su nas pobijedili. Znači, stvar je u stručnom vodstvu. I sada se postavlja pitanje – hoćemo li imati selektora domaćeg i ostajati bez medalja, ili će nam se selektor zvati Veselin ili Irfan, pa možda konačno, nakon dugog vremena, nešto i osvojimo. Izaberite sami.