Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Kaos u samom centru nastanka civilizacije

29.02.2012. 23:00
Kaos u samom centru nastanka civilizacije


Sirija zauzima površinu od 185.180 kvadratnih kilometara na području koje se po mnogo čemu može smatrati izvorištem civilizacije, dijelom upravo onoga čuvenog Plodnog Polumjeseca u kojem je s neolitskom poljoprivrednom revolucijom započeo sjedilački način života


Prošle godine u ovo doba rasplamsavao se građanski rat u Libiji, a danas se sve bliže tom stanju nalazi Sirija, bliskoistočna držva koja je svojedobno baš s Libijom najavljivala uniju, a s Egiptom ju je jedno vrijeme i tvorila pod nazivom Ujedinjena Arapska Republika. Danas je Sirija država koja zauzima površinu od 185.180 kvadratnih kilometara na području koje se po mnogo čemu može smatrati izvorištem civilizacije, dijelom upravo onoga čuvenog Plodnog Polumjeseca u kojem je s neolitskom poljoprivrednom revolucijom započeo sjedilački način života.
Sam naziv države potječe od grčke riječi Syria koja je zapravo oblik naziva za Asiriju, zemlju Asiraca, koji su i danas jedna od brojnih sirijskih nacionalnih manjina u zemlji od oko 23 milijuna stanovnika. Ipak, tragovi civilizacije na sirijskom području stariji su i od Grka i Asiraca. Još prije dvanaest tisuća godina ovdje započinje razvoj poljoprivrede i uzgoja stoke. Kasnije se tu uspostavlja neolitska Mureybet kultura, a tijekom kasnog neolitika u Siriji već nastaju prvi gradovi, poput Emara i Hamoukara. Na sjeveru zemlje, u gradu Ebli, utvrđeno je najranije postojanje neke države Semita koju je potom srušio i zauzeo babilonski kralj Sargon. Polovicom II. tisućljeća pr.n.e. na većini današnjeg sirijskog područja uspostavljeno je Mitansko kraljevstvo. Državu su tvorili Indo-Arijci kao vladajući sloj koji je upravljao huritskom većinom stanovništva. Mitani je bila dio napetih bliskoistočnih odnosa u kojem su se sukobljavali egipatski i hetitski interesi, povezavši se oko godine 1400. pr.n.e. s Egipćanima. Mitansko kraljevstvo su kasnije pokorili Hetiti i konačno Asirci i uništili ga. Ova mitanska država i narod, koji je sebe nazivao Hurwuhe ili Maryanni, važna je sastavnica u proučavanju hrvatske etnogeneze i predstavlja samo jednu od poveznica koje su se tijekom vremena izgradile između Hrvatske i Sirije.
Mitani i protohrvati
“Prapovijesno Mitansko kraljevstvo od 17. – 13. stoljeća pr.n.e., prva je u povijesti poznata država koja se po svom službenom imenu i nacionalnim simbolima može dobro i višestruko usporediti s Hrvatima. Na početku Huriti žive u nizu gradskih državica, a u 18. st.pr.n.e tu stiže preko Irana ratničko vedoarijsko pleme Mitanni s najrazvijenijim prapovijesnim konjogojstvom i bojnim kolima. Ovi kao vladajući sloj Hurita stvaraju zajedničko Mitansko kraljevstvo u primorskoj Siriji i gornjoj Mezopotamiji pod dinastijom Maryanni, gdje su glavni kraljevi s titulom “Šarmatta – Mitanni”. To je prva država imenom i simbolima usporediva s Hrvatima i njihovi vladari u klinopisima na vlastitom jeziku, primjerice 1375. u pismu kralja Dušrate faraonu Amenofisu IV, svoj narod i jezik imenuju znakovitim nazivom Hurrwuhe, a “Huriti” je strani akadski naziv. Uz troplete, vladarske kočije nose tri trobojne vrpce crven-bijeli-plavi. Na huritskom prostoru je nađen i rani heraldički simbol šahovnice u vazalnoj palači Yadnana na Cipru iz 1650. pr.n.e.”, pisali su o ovoj državi dr. Andrija Ž. Lovrić i Ivan Ramljak.
Sirijom su potom vladali Hetiti, Asirci, Feničani, te Perzijanci do njihovog poraza u vojnom pohodu Aleksandra Velikog kada je uspostavljena grčka dominacija na Bliskom Istoku. Početkom I. stoljeća stare ere sirijsko područje zauzimaju Armenci koji će ga zadržati samo do 64. pr.n.e. kad Sirija dolazi pod vlast Rimljana pod kojom će ostati nekoliko stoljeća.
Car iz Homsa
U rimskom razdoblju sirijski grad Antiohija imao je pola milijuna stanovnika i bio treći po veličini u Carstvu. Manji po veličini, ali gospodarski izuzetno važan grad bila je Palmyra, posljednja postaja na čuvenom Putu svile kojim je iz Kine u Sredozemlje stizala svila, ali i druga orijentalna roba. Sam Put svile “proradio” je početkom drugog stoljeća, a dužina mu se procjenjuje na 9.650 kilometara.
Palmyra je zahvaljujući Putu svile od male oaze na rubu Sirijske pustinje, kojih 200 km sjeveroistočno od Damaska, izrasla u velik i bogat grad čiji ostatci i danas svjedoče o njegovom procvatu u Starom vijeku. Tu je svila ulazila unutar granica Rimskoga carstva i slala se dalje – u Damask, Tir i Gazu ili Petru, Aleksandriju i Egipat. U ovim se gradovima svila i druga roba također bojila i obrađivala te su izrasli u središta tadašnje tekstilne industrije. Putovi unutar Rimskog carstva kojima se prevozila roba iz Kine bili su posebno uređeni i čuvani. Svakih četrdesetak kilometara bili su iskopani bunari za opskrbu vodom ljudi i životinja, a naoružani vojnici su, jašući na devama, čuvali sigurnost roba i trgovaca. Strabon je zabilježio da nisu bile rijetkost karavane od tri tisuće deva s robom, trgovcima i ophodnjama.
U rimsko doba razvio se i grad Emesa, kojeg danas zahvaljujući suvremenim zbivanjima svi znaju pod njegovim arapskim imenom Homs. Za sirijske prilike Homs nije toliko star grad budući da je prvo arheološki utvrđeno naseljavanje datirano u 300. godinu pr.n.e., no i taj se grad razvio tijekom rimske uprave te je u njemu rođen i jedan od najkontroverznijih rimskih careva – mladi Heliogabalus. Osim njega rimskim je carem bio postao još jedan Sirijac, Marko Julije Filip, poznat i kao car Filip Arapin (244.-249.).
Makedonci u Siriji
Sirija je i nakon pada Rima ostala važan dio Istočnorimskoga carstva koje je za vlast na tom području ratovalo s Perzijancima. U VII. stoljeću je car Heraklije odlučno porazio Perzijance kod Ninive, no na perzijska, ali i bizantska, područja ubrzo su krenuli novi osvajači – Arapi. Pod prvim kalifima i u novoj vjeri Islamu, oni su u Siriju stigli 640. i učinili Damask svojim glavnim gradom. Borbe između Bizanta i Arapa trajat će još stoljećima. Tijekom tih ratova Bizant će jednom prigodom u sjevernu Siriju naseliti 50 tisuća Makedonaca. Svejedno, u ranom srednjem vijeku Sirija postaje potpuno arapska i većinski muslimanska zemlja, premda je kršćanska zajednica preživjela do današnjih dana.
To je stanje donekle izmijenjeno kad se u XII. stoljeću, tijekom Križarskih ratova u priobalnom dijelu uspostavlja Antiohijsko kraljevstvo. Križarska se vlast, međutim, nije dugo zadržala, a dominaciju na Bliskom istoku ostvaruju Turci. Osmanska vlast stigla je u zemlju nakon dugotrajnih borbi koje su za Siriju vodili Mongoli i egipatski Mameluki. Osim toga, kopnena trgovina između Sredozemlja i Dalekog istoka bila je u opadanju dok nije sasvim zamrla. Sirija je zapala u dugi period gospodarske stagnacije. Podatci iz Alepskog pašaluka pokazuju da je u XVIII. stoljeću samo osmina od nekad postojećih sela još bila naseljena.
Razočarani Lawrence
U žarištu svjetskih zbivanja Sirija se našla s izbijanjem I. svjetskog rata, kad je britanska vojska pokrenula mnoge ofenzive prema sjeveru, a iza turskih linija djelovao jedan od tada najpoznatijih obavještajaca, Lawrence od Arabije. Lawrence je vjerovao da će njegov prijatelj Fejsal, vođa arapskog ustanka protiv Turaka postati kralj nezavisne Sirije, ali je njegovo kraljevanje potrajalo samo nekoliko mjeseci. Sile Antante dale su Siriju na upravu Francuskoj, a Fejsala su za njegove usluge Englezi nagradili kraljevstvom u Iraku kojeg su faktički držali pod svojom vlašću.
Francusku upravu u Siriji potresale su brojne bune i ustanci Sirijaca, tako da su Francuzi bili prisiljeni poslati u zemlju teško naoružane kolonijalne trupe. Konačno, u rujnu 1936. postignut je sporazum o nezavisnosti Sirije i Hašim al Atasi trebao je biti prvi predsjednik nove države, no francuske vlasti su otezale s ratifikacijom sporazuma o nezavisnosti i u takvoj je situaciji Sirija dočekala II. svjetski rat. U tom najvećem svjetskom sukobu Sirija i susjedni Libanon bili su poprište bitaka o kojima se u Europi malo zna i govori, budući da je u Britaniji cenzura branila ratno izvještavanje, a i Francuzi nerado govore o svemu što se ticalo njhove države 1940.- 1944. Povod za rat Britanci su našli u činjenici da je francuska vlada u Vichyju dozvolila Nijemcima i Talijanima da preko Sirije pomažu Iračane u njihovoj borbi protiv engleske okupacije. Nakon poraza Iračana, britanske snage u kojima su većinu činili Novozelanđani i Indijci krenule su na Siriju koju su zauzeli nakon mjesec i pol dana teških borbi. U ovom je ratu oko izgubio kasnije poznati izraelski političar Moše Dajan koji je imao ulogu u britanskoj vojsci. Sirijci su svoju punu nezavisnost dočekali tek 1946. kad su otišle sve postrojbe stranih država.
Od salona do pobune
Zanimljivo je da je upravo Sirija bila mjesto gdje su nakon kraja Drugog svjetskog rata sklonište pred progonima našli brojni pripadnici hrvatskih oružanih snaga muslimanske vjere, uključivši i samog Džafer bega Kulenovića predvodnika hrvatsko muslimanske političke misli između dva rata koji je i u Siriji ostao politički aktivan.
No sam razvoj nezavisne Sirije nije išao glatko: u prvih deset godina promijenilo se 20 vlada. Problemi u okruženju, vjerojatno najnestabilnijoj regiji na svijetu, ostavljali su traga i na Siriji koja je počela surađivati s SSSR-om i sve više koordinirati svoju politiku s Naserovim Egiptom da bi se dvije zemlje i ujedinile 1. veljače 1958.
Unija nije dugo potrajala, do rujna 1961. kad je Sirija iz nje istupila, no slijedile su ponovno mnoge političke nestabilnosti. Godine 1963. vlast je preuzela stranka BAAS, no ni to nije donijelo smirenje političkih napetosti. Konačno je 1970. Hafez el Asad, otac sadašnjeg predsjednika Bašira, preuzeo vodstvo stranke i države. Asad je donio novi ustav i vratio političku stabilnost definiravši Siriju kao službeno socijalističku i sekularnu državu s islamom kao većinskom ali ne i državnom religijom.
Hafez el Asad vladao je doživotno, a u srpnju 2000. nasljedio ga je sin Bašar. Već su te godine širom Sirije u mnogim gradovima pokrenuti “politički saloni” u kojima su planirane političke reforme od kojih, međutim, nije bilo ništa. Sporadični pokušaji različitih oporbenih skupina nastavili su se kroz prvo desetljeće XXI. stoljeća, da bi s lanjskim “arapskim proljećem” u Siriji započeli ozbiljni prosvjedi i nemiri koji sve više dobivaju i oružanu dimenziju, popsebice nakon što je u studenom osnovana i Slobodna Sirijska Vojska. Danas Sirija tone u sve dublju i opasniju krizu čiji se konačni ishod ne usuđuju predviđati ni najobavješteniji analitičari.