Metamorfoza narodne glazbe u “novokomponovanu muziku”

Kad smo kod Bosne, ne mogu a da ne spomenem rahmetli (pokojnog) Hašima Kučuk Hokija, nepismenog pastira negdje iz bosanskih planina koji je svojevremeno bio velika zvijezda, a za kojim je iz nekoliko brakova ostalo desetak djece od kojih se svaki treći navodno zvao Tito. “Ja neću tugu”; “Tugo, moja tugo”; “Ja sam noćas najtužniji”, samo su neke od njegovih veselih pjesama

Neke od najvažnijih stvari kojih se normalan, civiliziran čovjek mora bojati (osim, naravno bolesti) su glupost, nasilje i primitivizam. A navedeno obično ide zajedno. Ono što se pod tim pojmovima poima imanentno je, pak, ljudima koji slušaju “novokomponovanu narodnu muziku” ili kako oni sami vole reći “cajke”, a što ćemo u nastavku teksta jednostavno nazivati – “narodnjacima”. Dakle, to je najniži oblik glazbe općenito, duboko involviran u onom najprimitivnijem sloju stanovnika, kako ove naše zemlje, tako i susjednih.
NARODNJACI = GLUPOST, NASILJE, PRIMITIVIZAM
Sada će netko reći da sam prešao granicu i da vrijeđam, ali neke činjenice morate i sami priznati. Glupost i nasilje? Recite pošteno; jeste li ikad upoznali čovjeka relevantne inteligencije, a da sluša narodnjake? Niste, naravno. Zato je i logično da se cajke i turbonarodnjački klubovi jako često spominju u crnoj kronici, u kontekstu incidenata, tučnjava, a osobito prometnih nesreća koje se događaju kada se pijano blago (ups, opet vrijeđam poštene domaće životinje) u skupim vozilima pred zoru vraća u svoje kućice. Dobro, ne sudjeluju u tome samo bogati – jer narodnjaci su kao i seks. Dostupni su svakom.
KAKO JE SVE POČELO?
Sve je počelo davne 1964. kada je Predrag Gojković Cune objavio singlicu “Kafu mi draga ispeci” (oni izgleda “peku” kavu kao vola na ražnju) koja se smatra prvom “novokomponovanom” pjesmom jer nije bila izvorna. Nije to bilo loše, jer Cune je dobar pjevač bio, a još su se i trudili da to sliči na nešto izvorno i narodno. Kasnije se sve to izvitoperilo i izdegeneriralo, počelo se sa sve glupljim tekstovima i sve afektiranijim pjevanjem, dok se dolaskom nacionalizama i ratova nije pretvorilo u ovo danas.
U to vrijeme nije bilo toliko televizije, a jedna od glavnih emisija je bila čuveno “Nedjeljno popodne” u kojem su gostovali, kako narodnjaci, tako i rokeri. Mi bi sjedili cijelo popodne i čekali hoće li se pojaviti Bijelo dugme, Time ili Smak, a dočekali bi Izvorinku Milošević, Safeta Isovića ili Tomu Zdravkovića. Svima je bilo zajedničko to da im je basist imao Fender jazz bass, ali i to (čega mi tada nismo bili svjesni) da su to u stvari bili odlični pjevači. U stvari, mila majka prema onome što će uslijediti.
NA OSNOVAMA SEVDAHA
Je li sevdah bosanski blues za ovaj je tekst manje bitno. Bitno je da se radi o izuzetno kvalitetnoj muzici, ali, nažalost i polazištu za pojavu klasične “novokomponovane muzike”. Osobno sam sevdah upoznao tek nakon pojave čuvenih “Mostar sevdah reuniona”, kada sam nakon preslušavanja njihovog iznimnog CD-a “A Secret Gate”, shvatio da ne smijem biti isključiv i da knjigu ne treba suditi po koricama. Već spomenuti Isović, Zdravković, ali i Hanka Paldum, i da ne nabrajam dalje, bili su u stanju otpjevati ono čemu 99,9% današnje žgadije ne smije ni prismrdjeti, ali je problem nastao kada se pojavio kvazi-sevdah koji je polako ali sigurno degenerirao, tako da je i u Bosni danas ista stvar kao i u susjednim joj zemljama.
A kada smo kod Bosne, ne mogu a da ne spomenem rahmetli (pokojnog) Hašima Kučuk Hokija, nepismenog pastira negdje iz bosanskih planina koji je svojevremeno bio velika zvijezda, a za kojim je iz nekoliko brakova ostalo desetak djece od kojih se svaki treći navodno zvao Tito. “Ja neću tugu”, “Tugo, moja tugo”, “Ja sam noćas najtužniji”, samo su neke od njegovih veselih pjesama čiji su naslovi dovoljni da shvatite o čemu je pjevao. Ipak njegovi veliki hitovi “Nazdravite drugovi” i “Nema te više Alija” eklatantan su primjer dokle može ići komercijalizacija etno-sevdah motiva, a da to ne postane neukusno.
CIGANSKE PJESME I ONE KOJE TO ŽELE BITI
Za novokomponovano se  smeće često kaže da je to “ciganska muzika” što je teška uvreda onima koji vole to slušati, ali i samim Romima. Iako je tu dosta stvari na isti kalup, ipak je to muzika koja ima svojih vrijednosti, nastala iz teškog života protagonista, a ne iz želje za zaradom i možemo je po strukturi nastanka čak usporediti s američkim bluesom ili portugalskim fadom. Ipak, kod nas se misli da je dosta zarevati “a mange romale o đila” i pjevaš ciganske pjesme. Još se sjećam one dvojice zadarskih glazbenika – piromana-veterana koji su deset minuta rastezali neku cigansku u kojoj bi svako malo zarevali “aaaaa romalen……. aaaaa čabarle!”, a sve je drugo bilo “aj, aj, aj,…na, na, na”. I sam Haris Džinović je priznao da je u nekim pjesmama dok je pjevao sa “Sar e roma” (čuveni album “Kiko, kiko”), koristio bez veze nabacane romske riječi za koje nije ni znao što znače. Jednostavno je koristio ciganske, ruske, rumunjske riječi koje su mu odgovarale i nitko se nije bunio zbog toga.
S posebnom sam pažnjom zapisao izjavu jednog starog ciganskog muzičara koji je, kada su ga pitali da konačno objasni o čemu govore te njihove pjesme na jeziku koji nitko osim njih ne razumije, odgovorio sljedeće: “U našim se pjesmama govori o tome kako je on ubio nju ili je ona njega, ili kako je njen otac ubio oboje, ili kako su njih dvoje napravili samoubojstvo, ali u svakom slučaju netko na kraju nekoga ubije ili netko umre i sve završava smrću i nesrećom.”
Priznajte da je ovo divno objašnjenje.
NE MIJEŠATI IZVORNO I NOVOKOMPONIRANO
Ono što treba imati na pameti kada se govori o narodnjacima je to da se u pravilu mora razlikovati prava, izvorna narodna muzika i ova takozvana “novokomponovana”. A to je vrlo jednostavno. Gledao sam nedavno neku emisiju u kojoj je prvo jedna starija gospođa punim, čistim, intonativno sigurnim glasom otpjevala starogradsku “Ajde Jano kuću da prodamo”, da bi nakon nje nastupio Mitar Mirić koji je osobito rado slušan u Slavoniji (to je ona ista Slavonija u kojoj…znate ono “inati se Slavonijo…”, ma bolje da ništa ne govorim), a pri tom je ortodoksni narodnjak. Bilo ga je jezivo slušati. Pjeva stisnutim grlom, negdje za pola tona iznad, u falšu, a da i ne govorimo kakve je gluposti izgovarao. A on im je velika zvijezda. Eto, u tome je razlika između “novokomponovane” i izvorne starogradske ili narodne. Jednostavne melodije, često jaki ritam (da se može skakati), pjevanje stisnutim grlom. I što je najvažnije – jezivo glupi tekstovi nakon kojih ne znate što bi – smijali se ili plakali.
“MICA TROFRTALJKA” – ZAČETAK TRASHA
Početak ove debilane je još tamo 70-tih godina označila i pojava izvjesne Milice Ostojić – “Mice Trofrtaljke” i njenog velikog hita “Davorike Dajke” (“Turam, guram, al neće da uđe / moja noga u cipele tuđe”) koji je direktno ciljao na one najniže slojeve društva, a zajedničko većini takvih pjesama, bile su seksualne aluzije i otvorena prostačenja. To se kasnije stavilo u celofan, produkcijski malo ispoliralo, izvođači su postali “ljepotice i ljepotani” i dobili smo ovo što je sada aktualno. Apsurdno je koliko je Milici Ostojić, polupismenoj domaćici iz neke pripizdine, odnosno oživljavanju njene karijere pogodovao internet. Naime, njena  CD kompilacija starih “hitova” je postala apsolutni hit, a o pjesmama poput “I labavi ume da zabavi”; “Udri Milju po fitilju”; “Predem vunu i kučinu”; “Lošem kupcu svaka dlaka smeta” ili “Beži sido, Bog te vido”, debatira se i na ozbiljnijim mjestima od narodnjačkih klubova. Najsmješnije je to da je Mica u svojoj jednostavnosti sasvim simpatično biće kada je usporedite s današnjim velikim zvijezdama, njenim nasljednicima, a ne smijemo zaboraviti ni njene dvije kratke, ali i upečatljive filmske epizode u filmovima “Miris poljskog cvijeća” i “Lepa sela, lepo gore”.
KLASIČAN PRIMJER PODILAŽENJA
Kada govorimo o urbanom i ruralnom, na pamet mi pada gospođa Olivera Katarina, koja je nama kulturnim ljudima najpoznatija po ulozi ciganke – pjevačice u čuvenom Petrovićevom filmu “Skupljači perja”. Zanimljivo je da je i nju pojavom Miloševića zahvatila neka egzaltacija pa je tako 90-ih viđana na nekakvim čudnim skupovima iako se, to se mora priznati, nije nešto okoristila tim aktivnostima (što je inače pravilo kod domoljubno osviješćenih umjetnika). Katarina je bila osoba iz građanske obitelji, koja je s jedne strane nastupala u ozbiljnim filmovima (studirala je na kazališnoj akademiji), pjevala u pariškoj Olimpiji (iako je i tu, kao i kod Bregovića kasnije, bilo iskorištavanja filma i ciganske muzike u njemu), a s druge strane, odjevena u ekstra minisuknje (za nju su Danijela i Rozga po tom pitanju nevine anđelice), pjevala pjesme za koje se u najmanju ruku može reći da su vulgarne. “Čep, čep u slavinu” i “Opa, opa uz buzuki” eklatantan su primjer te “umjetnosti”, a uz koju je dotična navodno postala aktivna na polju kulture ili tako nešto.
UMJESTO EVOLUCIJE – DEGENERACIJA
Dakle, što smo mogli naučiti?
To da je današnja glazba na ovim prostorima, umjesto da evoluira, jednostavno degenerirala. Zabavna glazba (nekadašnji šlageri) više i ne postoji. Pop je, kao i rock, minoran i sabijen u kut. Prava šansona, usprkos nesumnjivoj kvaliteti, nikada nije ni imala značajan krug slušatelja, a publika stvarne, izvorne narodne glazbe, u koju možemo uvrstiti i starogradsku, svela se na vrlo uzak krug. Ovo što danas vlada “ovim prostorima” nekakav je miš-maš, neka perverzna fuzija svega negativnog, a sve začinjeno pogrešnim poimanjem životnih vrijednosti i jednim načinom razmišljanja, koji, s obzirom da ga mladi sve više prihvaćaju, uistinu zove na uzbunu.
Stara krilatica “svaka je glazba vrijedna i ima svoje slušatelje” više ne vrijedi, jer se ovdje više ne radi o glazbi nego o običnom korovu kojeg treba sasjeći. Nažalost, ne možemo to napraviti u korijenu, jer je to zlo već preduboko pustilo korijenje, ali raznim drastičnim metodama, zabranama, minorizacijom, ogromnim porezima na šund i drugim mjerama treba spriječiti daljnje širenje opasne zaraze u našoj, ionako već dovoljno napaćenoj, bolesnoj i devastiranoj zemlji.

Što vas čeka?

Magazin donosi prvi u seriji tekstova o narodnoj muzici i onom u što se ona s vremenom pretvorila, ili bolje (i pravilnije) rečeno – u što je degenerirala, kako u Hrvatskoj, tako i u susjednim zemljama. Počinjemo s retrospektivom koja otkriva kako se stvar počela otimati kontroli još u vrijeme bivše Jugoslavije, a u sljedećim brojevima analiziramo kako se to odrazilo na glazbenu scenu u Hrvatskoj, kako se dogodila ekspanzija “autohtone dalmatinske pisme”, te progovaramo o kvazi domoljubnom poimanju glazbe.

Humanoid koji zavija

S obzirom da sam star čovjek i ja sam “onomad” morao odslužiti vojni rok u JNA, a kako nisam imao veze i poznanstva, zahvaljujući jednom pakosnom liku (pozdrav drugu Akfirebiću – proklet bio gdje god bio) završio sam, ovakav nikakav, u brdskoj pješadiji. Tamo sam se odmah prijavio u sve moguće kulturne sekcije samo da izbjegnem surovu obuku pa smo tako nas pet gradskih nesretnika završili u vojnom orkestru gdje se očekivalo da sviramo i narodnu muziku o kojoj naravno nismo imali pojma. Da sada ne duljim, jer o tome spremam poseban tekst, napravili smo audiciju za pjevača i javilo nam se pola kasarne, a među njima i neki Munib, Mahmut, ili tako nekako, za kojeg su nam rekli da je to “čuveni pjevač iz Cazinske krajine”. Dakle, stravični zvukovi koji su dopirali iz njegovih ustiju nešto su što me i dan danas progoni u košmarnim snovima. Urlao je kao da se u samrtnom hropcu bori za zrak dok mu netko s obje ruke stišće grkljan, van sluha i tonaliteta, a sve popraćeno glupim pogledom koji zaneseno gleda negdje u daljinu, kao da mu se iza zida trpezarije pričinja rodno selo. Bilo je strašno slušati to mučenje, ali je ipak bilo i korisno. Naučili smo kako pjevaju narodnjaci. Oni moraju pjevati falš jer to inače nije to.

U nastavku donosimo:

*Što je “turbo-folk”?
*Kada su se prestali sramiti svog neukusa?,
*”Moja mala nema prednjih zubi/kada ljubi jezikom me ubi”
*Gdje su nestale narodnjačke kazete zaplijenjene nakon “Oluje 95”?,
*Što se sluša po školama?
*Kako su Srbi bacili “narodnjačku bombu na Hrvate?
*Primitivci svih balkanskih zemalja – ujedinite se!
*Čega se pametan stidi – time se glup diči
*Dalmatinski narodnjaci – posebna podvrsta