Sjedim doma i čekam anarhiju…

Probudila sam se s glavoboljom i ništa me nije volja. Sva sreća da je nedjelja i da ne moram raditi. Kad odlučim zatulumariti – padne kiša, a kad napokon uhvatim vremena za kupanje, vrijeme nije za to. Zato sam se odlučila naspavati, što ima katastrofalne posljedice. Glava puca ka čantrun. Sva sreća da živim solo jer ne bih u ovakvom stanju podnijela nikoga pored sebe. Još da me nešto pita ili da mi počne zvocati… Brrr.
A zvocanja mi je u zadnje vrijeme preko glave. S kim god sjednem na kavu tuži se na nešto. Prijateljica koja već godinama pokušava roditi dijete je očajna. Dotukao ju je ovaj novi zakon ministra koji nije razmišljao. Pa se svako malo predomišlja. Zakon o potpomognutoj smatra malo ishitrenim činom, malo pametnom stvari. Isto kao i zakon o (ne)pušenju u kafićima kojega će, navodno, ukinuti sad kad malo zahladi. A meni je postalo svjedno. Jer sam ionako odlučila ne izlaziti vani kad zahladi jer je to gubljenje vremena. Pušili ili ne pušili, mi smo ionako odavno popušili. A špekulacije tko je kriv – oni koji su birali ili oni koje smo odabrali, sasvim je svejedno.
Ne znam zašto, ali stalno mi se po glavi vrti onaj bezvezni pjesmuljak kojega smo pjevali u osnovnoj: kad naš brod tone, tone, a zvona zvoooone… Sve je ionako već odavno otišlo u Honduras.
Ozbiljno razmišljam o preseljenju, daleko od svega. Baba u vlajima je preblizu gradu, tako da se bojim da bih mogla doći u iskušenje, sjesti u auto i brzo sam u najperspektivnijem gradu… Tako bar novine pišu. A ako smo najperspektivniji, kakvi su tek onda ovi drugi koji su neperspektivni?! Možda kod babe u bodule?! Otamo se ne mogu vratiti kad mi je ćeif. Jebga, kad padne noć, a uhvati me djevojačko ludilo i čežnja za gradom, nema povratka do prvog vapora. A možda me do tada i pusti apstinencijska kriza za gradom.
Mada, ni otok nije rješenje. Odavno je i to prestao biti otok sreće. Što bi rekla baba, hurbetine su i tamo došle, nema više tamo ni onakvog mora, ni ribe, a ni težaka. Sodoma i gomora je i tamo zavladala. Baba se osipa na prvog susjeda, a ja svaki put kad dođem vježbam moždane vijuge pokušavajući riješiti njegovu životnu križaljku. Od ono malo djece što su ostali na otoku, četvero je vezano uz Antu. Brat mu je oženio Slovenku s kojom ima dva sina, a Antu je žena ostavila jer je galebario. Pobjegla žena s njegovom djecom kad ga je uhvatila s Čehinjom u bračnoj postelji. Nakon nekoliko godina očaja i tuge, u Antinoj kući došlo je do velikih preokreta. Prije tri godine dobio je sina, a sad će još jednoga. I sve bi bilo super i sve bi bilo za pet, da mu djecu ne rađa – bratova žena koja je ostavila muža zbog Ante. E, sad je meni prava enigma što su ta Slovenkina i Antina djeca djeci Slovenke i Antinog brata koji je od muke otišao ploviti. Polubraća? Da, ali i prvi rođaci. I svaki put kad dođem na otok, a viđam ih svaki dan, pokušavam riješiti tu genetičku križaljku. Po nekakvim mojim izračunima, a nije da mi je matematika bila jača strana, ali jednostavno se nameće kao nekakvo najlogičnije rješenje ta djeca od dva brata i iste matere su tri kvarta braća i tri kvarta prvi rođaci. Dakle, nisu prava braća, ali više su od polubraće. Imaju istu mater, jednima je otac Ante, a drugima stric, a drugoj dvojici stric, a ovima ćaća…
Moja baba se osipa na cijelu tu situaciju u susjedstvu jer nikako ne može shvatiti obiteljski rilejšnšip među Antom, bratom, i ženom s kojom su izrodili djecu. Ona bi sve to zakonom zabranila. Ali kad joj Ante pomogne prelakirati škure, onda bi sve to i odobrila… Gora je od Milinovića. Zato je za moje zdravlje najbolje da ni doli ne idem, ali kako je počelo, najpametnije sjedim doma i čekam anarhiju. Osjeti se nekako miris u zraku…