Mazohistički užitak gledanja

Mnogim se komentatorima čulo kako im se po podu kabine kotrljaju prazne boce, pa nije ni čudo da smo pri jednom prijenosu Sinjske alke čuli da je “otac konja Cvitka bio jedan konj”, da su “vaterpolisti Juga i Mladosti igrali neriješeno 10:9”, i da “u slučaju da naši košarkaši izgube od Rusa, možemo očekivati poraz”. Ima tu i zdrave logike, jer, ako niste znali, kada o pobjedniku odlučuju penali, rješenje za pobjedu je “da postigneš svih pet golova, a protivnik promaši”
Postoji nešto vrlo zanimljivo kad je sport u pitanju; što se čovjek aktivno njime bavi manje, to ga više voli gledati. Nećemo ulaziti u analize kakva je to sila koja nekog tjera da sve više vremena provodi sjedeći i gledajući kako se drugi zabavljaju umjesto njega, ali je činjenica da je za to odgovoran i napredak tehnike koja omogućuje praćenje svega i svačega u bilo koje doba dana ili noći.
Svaka TV kuća ima specijalizirane sportske emisije, sve raskošnije i obuhvatnije, a svaki satelitsko-kabelski oblik televizije ima i niz kanala koji se bave samo sportom. Gledatelj, malo po malo, postaje ovisnik koji više nije u stanju selektirati, pa tako imamo ljude koji s jednakom pažnjom prate svjetsko atletsko prvenstvo i snimku nogometne utakmice nekog trećeligaškog kluba iz Slavonije. Jednako ih zanima finale kupa šampiona, kao i kvalifikacije za streljaštvo na mediteranskim igrama. Ono što je zajedničko svemu tome, jest televizija na kojoj sve pratimo, a ona je toliko moćna da često diktira ukus prosječnog gledatelja. Osim toga, u stanju je od minornih sportskih takmičenja napraviti nešto relevantno, pa ćemo se u ovom tekstu malo pozabaviti ovim fenomenom.
SIMPATIČNI LAPSUSI
Od samih početaka, prijenose sportskih događaja prate i lapsusi sportskih komentatora, greškice koje su manje-više izazivale osmijeh i simpatije gledatelja.
Naravno da je vremešnijim gledateljima u najljepšem sjećanju ostao Mladen (“ljudi je li to moguće”) Delić, čovjek koji je prenoseći sportske događaje padao u trans, otvoreno navijao za jednu ekipu, a specijalnost su mu bile propovijedi koje bi upućivao sucima (“ne, ne, ne gospodine Palotaj!”) dokazujući im da su pogriješili. Delić nam je pričao kako su “putnici koji bi dolazili na ovaj aerodrom bili opljačkani od strane lopova, ali to je naravno bilo u 18. stoljeću”, a često bi se čudio “koliko konjskih snaga ima taj momak!”. Nije zaostajala ni legendarna Milka Babović koja bi nas izvijestila da će “program vjerojatno trajati sve do kraja programa”, kao i to da “klizačica nastupa u plavoj suknjici – sivoj za crno-bijele gledatelje u televizorima”(?).
Mnogim se komentatorima čulo kako im se po podu kabine kotrljaju prazne boce, pa nije ni čudo da smo pri jednom prijenosu Sinjske alke čuli da je “otac konja Cvitka bio jedan konj”, da su “vaterpolisti Juga i Mladosti igrali neriješeno 10:9”, i da “u slučaju da naši košarkaši izgube od Rusa, možemo očekivati poraz”. Osim toga, često bi se na kraju prijenosa od nas opraštali riječima “to je bilo sve za večeras, dobra večer dragi gledatelji.”
NOGOMETNI BISERI
Nekad su to bile simpatične greške, a u današnje se vrijeme valjaju gluposti, kako od komentatora, tako i od sportaša, i to mahom od nogometnih stručnjaka. Uvijek se, kad je neko nogometno prvenstvo u điru, prave posebne emisije u kojima gostuju “stručnjaci” koji mogu i dobrano nasmijati jadne gledatelje. Tako primjerice, ako niste znali, kad o pobjedniku odlučuju penali, rješenje za pobjedu je “da postigneš svih pet golova, a protivnik promaši”. Isto tako “momčad koja postigne gol ima veće šanse za pobjedu od protivnika”. Ako vam to nije dosta onda trebate znati i da “ekipa koja ima sreću i dobrog golmana ima prednost nad onom koja nema sreće i dobrog golmana”.
Nedostaje samo ona Sir Oliverova; “momci, ako želite pobijediti, ne smijete izgubiti”. S ovakvim uputama i ja bi mogao biti selektor. A koliko ima pameti i logike u hrvatskom poimanju nogometa možete vidjeti iz ingenioznog Sušecovog komentara, nakon što je čuo rezultat kojim je Čelzi pobijedio Liverpul sa 1:0. On svome sugovorniku kaže slijedeće: “slažeš li se da je Čelzi ovim rezultatom bliži finalu od Liverpula?” Ne, pametni moj, dodao bih ja! Bio bi puno bliži da je izgubio 0:7!
Ja osobno boga molim da ne čujem dvije fraze koje se neprestalno ponavljaju. Jedna je ona izreka Garija Linekera da je “nogomet igra u kojoj 22 igrača…itd…a na kraju Nijemci…bla, bla, truć, truć.” To naši voditelji ponavljaju kao papige, dok se drugi biser čuje iz usta igrača koji će “večeras igrati s 200 % snage”. Osim toga, znam da sam svima dosadio, ali ako još jednom čujem ono o “ostavljanju srca na terenu”, mislim da ću baciti televizor kroz prozor. Što ne bi bilo bolje “iskrvarit ćemo na terenu”, “parket će biti mokar od našeg znoja” ili “neću žaliti meniskuse”. Zvuči mi nekako uvjerljivije i logičnije. Ovo sa srcem mi je glupo. Čovjek ne može ostaviti srce i živjeti dalje bez njega. Ili možda može? Pogledajte vijesti i političke emisije.
Suosjećam i s onim nogometašem koji je nakon poraza zbunjeno izjavio: “doživjeli smo neugodno iznenađenje, jer su igrači Red Bulla napadali na naš gol”. Neočekivano, nema što.
UMJETNO STVORENO ODUŠEVLJENJE
Često se u našoj zemlji organiziraju europska i svjetska prvenstva u sportovima koji zanimaju izrazito mali krug gledatelja, jer da je to nešto komercijalno ne bi nama pripala čast domaćinstva. To je počelo još s Mediteranskim igrama u Splitu, a nastavilo se zagrebačkom Univerzijadom, manifestacijama od kojih je jedina korist bila obnova gradova domaćina na državni račun. Dobro, to je bilo u totalitarnom režimu bivše države, a mi smo u slobodnoj Hrvatskoj krenuli hrabro s organizacijom nekakvih “Sportskih vojnih igara” za koje nisam nikada ni prije ni poslije čuo.
Kao primjer, uzeti ću ovogodišnje “Svjetsko prvenstvo u sinkroniziranom klizanju”, sportu koji uistinu postoji. Osim sinkroniziranog plivanja, postoji i klizanje. Iskreno, kao i ogromna većina Hrvata koji vole i prate sport, nisam imao pojma. Ali, ne samo da ta sportska disciplina postoji, već mi imamo i klub – “Zagrebačke pahuljice” koje su, naravno, iz Zagreba. To što imamo jedan jedini klub dostatan je razlog da se odmah organizira i svjetsko prvenstvo u Domu sportova koji je onako prazan djelovao dosta tužno. Pazite ovo; sudjelovalo je dvadesetak zemalja s ukupno, vjerovali ili ne, 450 članova. Hoću reći da je bilo više sudionika nego gledatelja, a ako su svaku našu curu došli gledati mama i tata, brat ili sestra, i kada se to usporedi sa brojem gledatelja, ispada da se radi o obiteljskom okupljanju.
Ako nema publike, ni oglašavanja, kako se onda sve to financira, i kome je u interesu organizirati svjetsko prvenstvo u sportu kojim se u cijeloj Hrvatskoj bavi nekoliko desetina sportaša? Naravno, sve su to pratile kamere Hrvatske televizije tako da smo nekoliko dana svi mogli uživati u ovom jedinstvenom događaju i sami otkriti gdje se to, u ovo vrijeme recesije, baca novac. Ali, da ne bi ispalo da se sve organizira u Zagrebu, moram priznati da smo i mi u Zadru imali jedan veličanstveni svjetski događaj, jer sada, kada imamo novu dvoranu, red je, da je i iskoristimo, a počeli smo s “prvenstvom svijeta u pikadu”, mudro smještenom u novu dvoranu od 8.000 mjesta koja je, naravno, bila prazna.
Ono što pri svim ovim značajnim manifestacijama strašno smeta, to je fama koja se oko njih stvara u medijima, iako ne zanimaju nikoga osim zemlje domaćina čiji stanovnici skupo plaćaju cijenu istih. Zajedničko svim tim igrama i prvenstvima jest da ih se nakon dva mjeseca nitko ne sjeća, a kada se za dvije godine održavaju u drugim zemljama, npr. Srbiji, onda ih nitko i ne spominje.
U NEDOSTATKU SVOJIH, RADUJMO SE TUĐIM USPJESIMA
Jedna od konstanti naših sportskih komentatora je identificiranje sa stranim klubovima i, samo ponekad, sportašima. Ovo “samo ponekad” je zato što su nas u zadnjih nekoliko godina ipak dolično predstavljali Janica, Ivica, Brankica, i još nekoliko individualaca. Problem je u tome što bi većina naših ljudi dala sve njihove titule i medalje za samo jedan nogometni trofej. Ali, toga nema.
Klubovi su nam teški balkanski očaj, a reprezentacija (ako izuzmemo rukometaše i vaterpoliste), zakaže kad je najvažnije. Zato se naši komentatori jako vesele kad u nekom europskom klubu na listi od 11 plaćenika ima i netko iz Hrvatske. Evo jednog nedavnog primjera. U finalnoj utakmici kupa UEFA-e sastali su se Šahtjor i Werder. Igrali su; Srna za Ukrajince i Olić za Nijemce. Naši “nounari”, gladni bilo kakvog sudjelovanja Hrvata na europskoj sceni, mudro su zaključili da će pobjeda jednih ili drugih, biti ujedno i pobjeda hrvatskog nogometa – s obzirom da su tu i naši igrači. Ono što je zanimljivo, jest podatak da su na srpskoj televiziji navlas isto reagirali, s obzirom da su i oni imali po jednog igrača na svakoj strani, tako da je uspjeh bilo kojeg kluba veliki uspjeh i srpskog nogometa. Tako smo svi pobjednici i suigrači.
Šalu na stranu, jako nervira kada se u sportskim pregledima udara na velika zvona ako je naš igrač odigrao 37 minuta i tako pridonio pobjedi nekog tamo kluba u talijanskom ili njemačkom prvenstvu. Neš’ ti uspjeha hrvatskog sporta! Neko su nam vrijeme tako apostrofirali i košarkaše u NBA-u, ali mislim da ih tamo više i nemamo. Dok smo ih imali, često smo mogli čuti da “naš Giriček danas nije igrao”. To je jako važna vijest. Baš za dnevnik državne televizije. Mediji bi, shodno tome, u kulturnoj rubrici mogli izvještavati kako “kolumnist Zadarskog lista danas nije ništa napisao”, što je sigurno veća šteta od one što “Giriček danas nije igrao”.
NEUGODNA EUFORIJA
Dobre igre naših momaka po običaju prate ponekad izrazito stupidne popratne snimke, prije i poslije utakmice. Kao i uvijek, tu su neki egzaltirani reporteri koji se nađu u gužvi gdje uz buku navijača traže izjave. Tada svjedočimo mučnim scenama; urlanju u mikrofon, napetim vratnim žilama i sličnim euforičnim izljevima.
Zanimljivo je i kada izgubimo, čemu smo se mogli osvjedočiti na prošlom svjetskom rukometnom prvenstvu gdje smo u finalu izgubili od Francuza. Morali smo opet slušati o “ostavljanju srca na terenu”, o tome da je veliki uspjeh to što smo u finalu igrali ravnopravno, da smo “mi i Francuzi bolji od drugih”. To je kao ona “nas i Rusa trista miliona”, i samo sam očekivao kad će nas početi uvjeravati da je drugo mjesto bolje od prvoga. Za kraj je ostavljen neizostavni biser o tome kako mi imamo samo 4 milijuna stanovnika, a Francuzi puno više, što me podsjetilo na to da su Crnogorci, kojih ima deset puta manje nego nas, europski prvaci u vaterpolu. Što bi tek oni trebali govoriti?
Zanimljiva je ta euforija koju ponekad iskazuju naši sportski komentatori. Njihovo egzaltirano urlanje često mi je kvarilo slast zbog uspjeha naših. Svaki put kada prikazuju snimku Ivaniševićeve pobjede u Wimbledonu moram slušati i Dušanovićevo kričanje: “Plačite! Nemojte se stidjeti zaplakati!” i slično.
Gledali smo nedavno i novi svjetski rekord u utrci na 100 metara. Cijelom su tom povijesnom događaju, na žalost, morali kumovati i naši dični Vela i Sušec koji su novi rekord egzaltirano popratili koljačkim rikanjem, kao da su im na lotu upravo izvukli zadnji točni broj s njihovog tiketa. Lijepo je malo se uzbuditi, ali i u tome, kao i u svemu ostalom, treba imati mjeru.
RADOSTI FORMULE 1
Kad je prijenos Formule 1, uvijek je zanimljivo poslušati naše voditelje. Dobri su, znaju dosta zanimljivih podataka, ali su ponekad i smiješni. I dalje su posebno prisni s Raikkonenom. Godinama samo njega, jedino njega, zovu po imenu. Alonso, Massa i ostali nisu im toliko bliski, pa su s njima službeni. Raikkonen je za njih “Kimi” i gotovo. Jedino on. Tko zna što se tu krije? Neko sam vrijeme mislio da se finske vozače treba zvati po imenu, a da su Hakinena zvali po prezimenu jer im je njegovo ime Mika previše naginjalo na ekavicu. U utrci, u Japanu, sve do cilja, dva su se Finca naganjala i gurala po stazi u borbi za drugo mjesto. Jedan je pobratim naših voditelja, KIMI Raikonen, a drugi je Kejti KOVALAINEN. Zašto jednoga zovu po prezimenu, a drugoga po imenu, kad je ovom drugom prezime još smotanije za izgovor, ostati će vječna misterija.
Osim toga, i dalje je prisutna stara boljka hrvatskih sportskih komentatora da padaju u histeriju i afane kad netko pobjeđuje, iako nema veze sa hrvatskim sportom. Ovom su prilikom prateći duel dva bolida tako vikali da nam je svima bilo neugodno slušati. Orgazmički urlik koji su ispustili kada je jedan vozač pretekao drugoga, kao da se odlučuje o svjetskom prvaku, uopće nije odavao činjenicu da se radilo tek o borbi za sedmo mjesto i bodovima koji nikome ništa ne znače.
Imaju strašan sluh. Na zadnjoj su utrci tako dobro čuli, da su registrirali promjene u radu motora. Dobro, to je moguće za nekoga tko je u blizini, ali iz zagrebačkog studija ipak je malo teže. To nije sve. Oni su čuli sumnjiv zvuk mjenjača kod šaltanja brzina, što je ipak malo pretjerano. Također, ovi marljivi ljudi znaju i čitati sa usana. Nakon utrke, na snimci bez tona, vidimo micanje usana Alonsa i Hamiltona. Naši majstori ne čuju ali znaju da se priča o problemima s ovjesom. Nevjerojatno!
Za kraj jedan Blažičkov biser. Kada je onomad Alonso pobijedio treći put zaredom, i to pokazivao pozdravljajući publiku s tri prsta, mi tolerantni kršćani, puni ekumenizma, zgrabili smo sjekiru da razbijemo ekran, ali nas je voditelj vratio u normalu riječima: “Srećom, ta tri prsta znače tri pobjede”. O, pametni moj! A ja nepismeni primitivac pomislio da iz jedne od najkatoličkijih zemalja svijeta (Španjolska) to nama maše neki pravoslavac, i da će se na izlasku iz bolida tri puta poljubiti s pravoslavnim popom i zaogrnuti srpskom zastavom. Sreća je što televizija misli umjesto mene.
NEMINOVNOST
Što reći, na kraju? Mi koji volimo sport i želimo ga ponekad i pogledati, prisiljeni smo trpjeti sve ove bisere, jer voditelji su ipak neophodni. Imamo i dobrih stručnjaka, samo što se trenutno ne mogu sjetiti kako se zovu. Nema više Delića, Babović, Mutića, a sviđalo se to nekome ili ne, ni Nikitovića. Danas ih je većina sklona čudnom stilu vođenja, mješavini samodopadnosti, fanatizma, i nekakvog kvazi domoljublja koje plodno tlo nalazi među zgubidanima u kvartovskim kafićima. Ali, i za njih postoji rješenje. Utišaš ton na televiziji i slušaš Edu Pezzija s radija, okreneš na Eurosport i slušaš ono malo engleskog što razumiješ, ili prebaciš na neki kanal gdje ne razumiješ ništa. Ponekad je bolje ništa ne razumijeti.
KOŠARKAŠKO-STUDENTSKO-RADNIČKI KLUB “ZADAR” – 1974.
Da bi nas oraspoložili prije grozovitih horor utakmica koje su naši košarkaši onako bajno odigrali na Europskom prvenstvu (o tome je bolje ništa i ne pisati), sa HRT-a su nam poklonili emisiju o zadarskoj košarci staru samo 35 godina, koju ja, ovako star, ne pamtim da sam ikad prije vidio, što je i logično, jer da je o Ciboni gledali bismo je svaki drugi dan prije Dnevnika. Vidjeli smo izjave naših tadašnjih prvotimaca i osvjedočili se kakvi su to fini, pristojni, i što je najvažnije, skromni ljudi. Osim igrača, bilo je ugodno vidjeti trenera Valčića, tog samozatajnog i kulturnog čovjeka koji je nakon velikih sportskih uspijeha morao trpjeti mene u gimnaziji, ali svatko u karijeri ima teških trenutaka.
Igrači kažu: “Teško je onima koji rade, ali i tu se nekako sporazumimo sa ljudima u poduzeću”. Oni koji nisu radili, mahom su bili na nekakvim školama i fakultetima, studirali i igrali. Napominjem da Zadar u to vrijeme nije igrao u nekoj zonskoj amaterskoj ligi, kao danas, nego je bio dvostruki prvak u tada vjerojatno najjačoj ligi u Europi, što nam govori jako puno. Jako puno nam govori i Jerakova izjava: “Naši navijači ponekad vrijeđaju protivničke igrače i tada mislim kako bih se ja osjećao da tako negdje u gostima dovikuju meni”. Eh, kultura i kućni odgoj! Nekad je toga bilo više.
TOTO I PINO – NAJBOLJI KOŠARKAŠKI KOMENTATORI
Znam da je neprofesionalno komentirati emisiju koja je u stvari repriza stara godinu dana, ali toliko me dojmila da moram. Radi se o Vox-ovom prijenosu utakmice Uleb lige (tko bi više znao kako se te puste lige i zovu) između Zadra i slovenskog, mislim, Heliosa, repriziranom prošlog tjedna, a u kojoj Zadar cijeli produžetak nije mogao dati koš iz igre (onaj zadnji se ne računa,to su im pustili jer je sve bilo gotovo). Ono što me fasciniralo bili su odlični komentari dvaju voditelja, Tota Jelinića i Pina Gijergije. Toliko neposrednosti, spontanosti i duhovitosti dugo nisam čuo, a nije nedostajalo ni stručnosti.
Vodimo tri koša, par sekundi do kraja. Pino kaže: “Sada im ne smijemo pustiti da pucaju tricu, radije prekršaj”, a naši ih puštaju kao da su na treningu i ovi, naravno, pogađaju. Oni kreću u napad, Toto kaže: “Mislim da imaju plan”, a Pino će: “Da, plan im je postići koš”. Oni vode četiri koša, naši pokušavaju u zadnjem napadu, a Pino će: “Možda uspiju, ako se koš bude važio četiri poena”. Prolazi peta minuta produžetka bez našeg koša iz igre, na što će Toto “Ovo nije normalno!”
Možda, kažem vam ja, ne primaju plaću kao oni s HRT-a, ali meni su daleko bolji, duhovitiji i stručniji.