Regionalne bajke i(li) balade

U Srbiji su lani znali zaštiti domaće rukometno natjecanje, pa su Crvena zvezda i Metaloplastika igrale nacionalnu ligu po rasporedu, a SEHA-u gdje i kako stignu. Klasičan primjer da je domaće – domaće

Hrvatska je od 2003. godine jednom bila olimpijski, jednom svjetski i dvaput europski doprvak u rukometu. Uopće, hrvatska muška rukometna reprezentacija daleko je najtrofejnija sportska selekcija u hrvatskoj samostalnosti. Hrvatska ima vrlo kvalitetna natjecanja u mlađim rukometnim kategorijama gdje je svake godine sve više djece, a time i klubova. Gdje god postoje u Hrvatskoj kakvi-takvi uvjeti (dvorana) igra se rukomet. Nije stoga nikakvo iznenađenja da mlade nacionalne selekcije postižu zapažene rezultate na svjetskim i europskim prvenstvima. Naizgled idealan sustav. Ženski rukomet nije na toj razini, ali je sve bolji. Plasman djevojaka na Olimpijske igre i jako dobar dojam koje su tamo ostavile igračice Vladimira Canjuge očito je bio mamac roditeljima koji su djevojčice počeli upisivati u rukomet. Nevjerojatno zvuči službeni podatak da su se čak 102 kluba prijavila za natjecanje mlađih kategorija kod djevojčica i to u svega tri dobne skupine. Takav potencijal danas vjerojatno nema nijedan ženski sport, možda ni odbojka kao tradicionalno najmasovniji ženski sport.
Bez Slovenaca i Mađara
Hrvatske rukometašice jedne su od (samo) tri nacionalne ženske selekcije koje su bile na olimpijskim igrama. Odbojkašice su nastupile u Sydneyu 2012., a košarkašice ove godine u Londonu. Muška rukometna reprezentacija jedina je nacionalna selekcija koja može danas napuniti uglavnom prazne hrvatske dvorane… Jesmo li nešto zaboravili? Vjerojatno da, ali spomenuto je dovoljno argumenata nakon kojih se možemo zapitati zašto netko s takvim potencijom u jednom sportu svoje najbolje klubove šalje u – regionalne lige? U redu, reprezentacija je jedno, a klubovi drugo. Točno je da nam najbolji najčešće igraju vani, možemo prihvati teoriju da CO Zagrebu, sada valjda i Podravki i Lokomotivi, trebaju kvalitetne utakmice, da je to dobro za razvoj mladih igrača…
Ipak, praksa pokazuje nešto sasvim drugo. Već je prvo kolo regionalne rukometne lige kod muškaraca (SEHA) donijelo jednu odgođenu utakmicu. Podsjetnik je to na lanjsku ligu bez reda vožnje u kojoj je svako igrao kad se uspio dogovoriti s protivnikom i službenim osobama. Tako je valjda u početku bilo i dogovoreno, ali neozbiljno izgleda liga u kojoj se igra završni turnir četiri najbolje momčadi i to nakon što skoro nijedan klub nije odigrao sve utakmice osnovnog dijela sezone. Kao, redoslijed prva četiri se ionako nije mogao promijeniti, pa ne treba ni igrati utakmice. A priče o razvoju mladih igrača? Konačno, glavni kapitalci, zbog kojih se i počelo razmišljati o takvoj ligi, ni drugu godinu nisu na udici. Tako u ligi nema mađarskih i slovenskih klubova, uz Vardar i Metalurg, vjerojatno jedinih pravih konkurenata Zagrebu. Čast ostalima, ali u SEHA ligi ima klubova koji nisu bolji ili su čak i lošiji od onih koji su u hrvatskoj ligi.
Premijer u drugom redu
Upravo je domaća Premijer liga ostala oštećena izbivanjem Zagreba i Nexea. Zanimljivo je kako su u Srbiji lani znali zaštiti domaće natjecanje, pa su Crvena zvezda i Metaloplastika igrale nacionalnu ligu prema rasporedu, a SEHA-u gdje i kako stignu. Klasičan primjer da je domaće – domaće. Kod nas kao da vrijede druga pravila.
Možda je SEHA u konačnici doista liga velikog, a još uvijek neprepoznatog potencijala. Možda se iz svega toga dogodi nešto pozitivno, ali ovako kako je počela teško se ne zapitati koji je njeni stvarni smisao i kome je do nje, osim Hrvata (i Makedonaca?), toliko stalo. A kad smo kod jače konkurencije možda bi Zamet prošao Čehe u Kupu EHF-a da je lani češće igrao za Zagrebom ili Nexeom ili bi Siscia i Poreč u europskim natjecanjima mogli izbaciti nekoga i iz kvalitetnijeg društva. Iskreno, ne mislimo da bi se to dogodilo, kao što je i poljuljana teorija o tome da će SEHA liga koristiti hrvatskim klubovima koji u njoj budu igrali. Za sada su to samo Zagreb i Nexe.

Košarkaški upitnici

U većini momčadskih sportova u Hrvatskoj konstantno se raspravljalo o tome treba li nam regionalna liga ili ne. Od muške košarke, koja je prva ozbiljno krenula i koja se održala 11 godina, do glasnih razmišljanja treba li takva liga nogometu. U hrvatskoj košarci sigurno ima onih koji su zadovoljni regionalnom ligom, ali nismo sigurni da su takvi u većini prema onima koji su suprotnog mišljenja. Lani je Zadar itekako osjetio što znači da se na utakmicu s Cibonom ili Cedevitom čeka šest mjeseci. A neki drugi (Dubrovnik, Kvarner, Darda…), najjače hrvatske klubove u svojim dvorana čekaju godinama. A nisu li i oni hrvatski klubovi i to hrvatski – prvoligaši!
Malo nakon muške prije desetak godine osnovana je i ženska regionalna liga u kojoj su mahom dominirali Šibenik i Gospić. Osim njihovih međusobnih utakmica ti su klubovi malo kad igrali neizvjesne dvoboje. Bilo je samo pitanje s koliko će razlike pobijediti klubove iz Slovenije, Crne Gore, Srbije ili Bosne i Hercegovine. Nije li Gospiću bilo svejedno da s 50-ak razlike pobijedi Zadar ili, primjerice Mladi krajišnik iz Banja Luke. Bila je to liga u kojoj su jake utakmice dobili svi, osim Gospića i Šibenika koji su se mahom poigravali s konkurencijom. Lani u regionalnoj ligi nije bilo hrvatskih klubova, a ove sezone nastup je prijavio Novi Zagreb. Zagovornici regionalne ženske lige kažu da klubovima (igračicama) treba utakmica. Istina, samo pitanje je kakvih utakmica i zašto im se te utakmice ne mogu osigurati u Hrvatskoj.

Odbojkaši u Interligi

I hrvatski odbojkaški klubovi imaju iskustvo nastupa u Interligi, svojevrsnom natjecanju srednjoeuropskih klubova. Lani su se tako četiri kluba (Rijeka i Split kod žena te Mladost Zagreb i Mladost MK kod muškaraca) u nacionalna prvenstva uključili tek u razigravanju za prvaka (četvrtfinalu).

Vaterpolska veza s Crnogorcima

Iako je Hrvatska tada imala dva sjajna kluba, Mladost i Jug, vrlo solidno Primorje (koje se u međuvremenu pojačalo) i Šibenik (u međuvremenu oslabio), pa iako ne toliko kvalitetan, ali itekako zanimljiv splitski trio Jadran, POŠK i Mornar i Hrvatski vaterpolski savez odlučio se za regionalnu ligu nazvanu Jadranska. U nju su ušli klubovi iz Crne Gore i Slovenije. Ovi drugi, očekivano, nisu bili na razini koju bi najjača svjetska liga trebala, ali su se zato zanimljiva činili Crnogorci koji su stjecanjem neovisnosti “poludjeli” za vaterpolom. No, dani ponosa i slave za crnogorske su klubove bili kratkog vijeka, premda s odličnim rezultatima u kratkom razdoblju (Primorac prvak Europe pored Pro Recca, Cattaro pobjednik Kupa LEN-a). Danas su Crnogorci oslabili i ne predstavljaju pravu prijetnju hrvatskim klubovima, pa im je regionalna liga sada još draža jer od Mladosti, Juga i Primorja imaju što naučiti. Pitanje je, međutim, što su hrvatski klubovi dobili s ligom ovakvom kakva je danas. Ipak, u vaterpolu postoji bitna razlika u odnosu na druge sportove jer Jadransku ligu igraju svi prvoligaši i plasman u toj ligi određuje kasniju borbu za prvaka Hrvatske. S te strane nema zakinutih klubova kao u ostalim sportovima. Jadranska liga tako je zapravo “otvoreno prvenstvo Hrvatske”.

Uspjeh hokejaša s Medveščaka

Mnogo je i tzv. malih sportova (manji broj klubova i igrača) u kojima su hrvatski klubovi nastupali ili i dalje nastupaju u regionalnim ligama. EBEL liga (sada je najavljen nastup u KHL ligi) pokazala je izvrsnim izborom za Hokejaški klub Medveščak koji u Hrvatskoj nema pravu konkurenciju. U Zagrebu postoji još nekoliko hokejaških klubova, svojevremeno je i jedan klub iz Siska igrao u Prvoj ligi. Svoju inačicu regionalne lige imaju i bejzbolaški, pa ragbijaški klubovi, stolnotenisači…