Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Stari su bogatstvo, a ne teret društva

Autor: Valentina Mlađen

30.09.2012. 22:00
Stari su bogatstvo, a ne teret društva

Foto: Zvonko KUCELIN



Činjenica je da nas starije smatraju da smo za otpad, međutim, ono što mi znamo, što smo prošli, iskustva koja smo stekli tijekom života, čini mi se da je to jako veliko i da bismo to ponekad trebalo iskoristiti. Kažu bake djecu kvare, ali ne mora biti, bake možda bolje znaju s djecom nego roditelji koji trče za novcem i nemaju vremena, kaže gospođa Radmila


Hrvatska ima oko milijun i dvjesto tisuća umirovljenika i taj broj neprestano raste. S druge strane teško bi se moglo reći da u našoj zemlji postoji bilo kakva strategija zbrinjavanja stanovnika treće životne dobi koja bi uključivala njihovo aktivno uključivanje u život zbog čega se oni često osjećaju odbačenima i na teret društvu. Ipak stariji stanovnici, kada bismo im to dopustili, mogli bi vrlo lako biti na korist sa svojim bogatim životnim iskustvom te važan resurs zajednici, obitelji i ekonomiji.
Danas se u svijetu obilježava Međunarodni dan starijih osoba, koji je proglasila Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. rezolucijom 45/106, da bi se naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi. Tim povodom posjetili smo gospođu Radmilu Rajs (73) koja, iako sada već ima ozbiljnijih zdravstvenih problema, još uvijek živi aktivnim životom, a svoje dane iskorištava svakodnevno koliko joj zdravlje dopušta.
Iskoristi dan
Godine su za gđu. Radmilu samo brojka, no u duši je još uvijek mlada djevojka puna života.
– Činjenica je da nas starije smatraju da smo za otpad, međutim, ono što mi znamo, što smo prošli, iskustva koja smo stekli tokom života, čini mi se da je to jako veliko i da bi to ponekad trebalo iskoristiti. Kažu bake djecu kvare, ali ne mora biti, bake možda bolje znaju s djecom nego roditelji koji trče za novcem i nemaju vremena. Puno stvari možemo napraviti, možemo i skuhati ponešto, možemo zabaviti djecu, ići s njima u šetnju, čitati, gledati televiziju, naučiti živjeti, samo da nam je financijska situacija malo bolja, onda bismo bili puno bezbrižniji, ovako se moramo boriti s puno toga što bismo htjeli, i fizički i psihički možemo, ali financijski ne možemo i onda nas se odbacuje, kaže gđa. Radmila koja se trudi živjeti po onoj latinskoj Carpe diem (op. a. Iskoristi dan).
Jutrom prije ustajanja gđa Radmila napravi plan što će toga dana napraviti. Nekada joj zdravlje dopusti da dan iskoristi u potpunosti, a ponekad ipak mora usporiti. Do prije dvije godine jedan od najdražih hobija bilo joj je vezenje goblena, o čemu svjedoče i brojni radovi na zidovima njenog doma, a danas uglavnom čita knjige i kako kaže, uči. Kada dođe unuk pravi mu najdraže kolače i jela i igra s njim društvene igre. Nedavno je gospođa Radmila nakratko pohađala i tečaj rada na računalu za umirovljenike u Gradskoj knjižnici Zadar, a uključena je i u njihov program dostave knjiga starijim osobama. Član knjižnice je već godinama kamo je odlazila sve dok joj je to zdravlje dopuštalo, a sada knjižnica dolazi k njoj na kućnu adresu. Kao jednu od najpozitivnijih stvari za starije osobe u gradu Zadru gospođa Radmila ističe upravo knjižnicu i njene zaposlenike.
– Iako imaju jako puno posla oni za svakoga od nas imaju vremena. Tko god je došao ili je nazvao, prema njemu se ponašaju kao da je on jedan jedini njima na brizi što u ovim kriznim vremenima jako teško. Kako se ljudi tamo skupljaju, kako se prema njima tako nježno, s toliko brige odnose, to je za svaku pohvalu, kaže gđa Radmila. Posebno ju je razveselila božićna čestitka koju je potpisao ravnatelj knjižnice Ivan Pehar, a koju je dobila s dostavom knjiga za vrijeme Božića.
Umirovljenici šute i trpe
– Mi za njih nismo stari, nismo grobovi, mi smo ljudi s puno iskustva koje treba angažirati, aktivirati jer možemo puno toga dati.
Na žalost odnos društva prema osobama treće životne dobi često nije tako pohvalan kao što je to slučaj sa zadarskom gradskom knjižnicom. Umirovljenici sve češće osjećaju da su na teret društvu, ali i svojim obiteljima i umjesto da zlatne godine iskoriste za uživanje u životu nakon godina rada i brige, često se drže postrani trudeći se da ne smetaju.
– Generalno, rekla bih da smo mi jedan strašno veliki teret kojeg bi se trebalo riješiti. Nekada kada je stariji čovjek tražio posao bio je prije primljen nego mlađi, a sada si star sa 45 godina i već si za otpad.
Gospođa Radmila preživljava s malom mirovinom koja nije dovoljna za životne, a kamoli liječničke troškove. Kao i većina umirovljenika, ona je skromna i ne buni se, ali ne gubi nadu da će se odnos prema umirovljenicima promijeniti.
– Mislim da su umirovljenici najzahvalnija populacija, ne traže ništa, šute, trpe i redovno plaćaju svoje režije. Teško nam je, često smo neshvaćeni i mislim da smo sve u svemu očekivali da ćemo bolje živjeti, ljepše, zaključuje gđa. Radmila.
Jedan dan u godini posvećen osobama starije životne dobi je početak, ali nije ni približno dovoljan. Društvo bi se trebalo sjetiti da će svatko od nas jednoga dana osjetiti kako je to biti u njihovoj koži i zapitati se kako želimo da se tada mladi odnose prema nama.