Davor Grzunov: Dolaze mlade snage i novo vrijeme

Najveći dio svog radnog vijeka odradio sam u Jazinama. Ta stara i derutna dvorana ima dušu. U njoj ima “ono nešto”. I sam sam kao dijete odlazio na predstave, pa moja djeca, i konačno moja unučica. Novoj dvorani se radujem, jer će to prvenstveno biti prostor dostojan vremena u kojem živimo, a kako će se odraziti na našu kreativnost, što će ostati od “dišpeta” s kojim smo izluđivali konkurenciju zadnjih četrdesetak godina, tek će se vidjeti
Kako je došlo do afirmacije u Kazalištu lutaka?
– Ansambl Kazališta lutaka u Zadru upoznao sam krajem 1973. zahvaljujući prof. Antunu Doličkom, kojem sam pružio tehničku pomoć u snimanju glazbe za predstavu “Radoznali slonić”. Tada sam od svog profesora počeo učiti i taj glazbeni žanr i spoznavati pravila scenske glazbe koja je sama po sebi specifična u odnosu na sve druge glazbene izričaje. Taj prvi kontakt bio je presudan za mene, jer su u to doba u ansamblu bili istinski zaljubljenici u lutkarstvo, u tehnici predvođeni genijalnim Brankom Stojakovićem koji je tada i režirao, a od glumaca Karlo Šoletić, Marija Moković, Jozefina-Bepi Gatara i Milena Dundov s kojom sam kasnije jako puno i dobro surađivao.
Možete li se prisjetiti samih početaka?
– Budući da sam sedamdesetih studirao u Zadru, aktivno sam se bavio glazbom svirajući klavijature i saksofon, od čega se je tada moglo vrlo dobro živjeti. Drugi posao mi nije bio zanimljiv, pa sam se više bavio scenskom glazbom za amatere, a aktivno sam glumio i svirao u Filodramskoj grupi katedre za Talijanski jezik koju su tada izvrsno vodili profesori Juraj Gracin, Živko Nižić i Luko Paljetak.
Možete li napraviti jedan presjek, počeci, vrijem kroz koje ste radili i danas?
– Godine 1979. vraćam se na početak. Opet sam pomagao profesoru Doličkom, ovaj put smo snimali glazbu za predstavu “Miševi i mačke naglavačke”. Ansambl je ovoga puta pomlađen i stvorila se je prilika da im se i sam pridružim, ovaj put “zauvijek”. Zanimljivo je da sam te godine položio i glumačku audiciju pa sam u paketu sa Srećkom Šestanom, sadašnjim pomoćnikom Ministra kulture primljen u siječnju 1980.
Glazbeni urednik
U tom “điru” izdržao sam do 1986., kada sam se privremeno prebacio u Radio-Zadar kao glazbeni urednik, gdje sam radio do 1995. Moj nemirni duh opet je napravio svoje pa sam se opet vratio Kazalištu.
Počeci su bili vrlo teški, u tehničkoj realizaciji snimanja glazbe. Postojali su samo magnetofoni i vrpce za snimanje, a jedino Radio-Zadar je imao tehniku za tonsko snimanje. Sve što se je snimalo, moralo se je odsvirati isprve, višekanalne tehnike još nije bilo, međutim i te su, sa današnje perspektive, primitivne snimke imale dušu. Glazba se je reproducirala s magnetofona, vrpce su se gužvale, pri premotavanju pucale, s desetak vati zvučnika proizvodili smo “silnu” galamu. Draž je bila u tome što smo i s tim jednostavnim načinom radili izvrsno, a i u drugim segmentima smo bili skromni jer za bolje nismo znali.
Danas su na raspolaganju tehnologije i mediji nezamislivi za ono vrijeme. Digitalna tehnologija u opremi za ton i svjetlo unijela je revoluciju u teatar uopće. Moj kućni studio je danas tehnički jači od bilo kojeg u svijetu u to vrijeme, i ja danas, primjerice, kompletnu glazbu napravim kući i s “memory stick-om” dolazim u Kazalište gdje gotovu tonsku snimku prebacim u računalo s kojeg se vodi predstava. Tonski efekti su danas pomagala koja se mogu skinuti s interneta ili ih sami možete snimiti u prirodi. Međutim, ja sam, osobno, ipak sretniji kad sjednem za klavir i uživo odsviram glazbu za predstavu – prateći glumce dok igraju na sceni – to je jedini pravi izazov. U studiju svatko može biti glazbenik, svatko može pjevati – scenska glazba uživo to je nešto sasvim drugo. Zadnju sam odsvirao u “Vrtuljku tajni – četiri godišnja doba” u režiji Ivice Šimića u studenom i prosincu prošle godine.
Koju biste predstavu izdvojili kao najdražu i zašto?
– To je isto kao kad pitate nekoga koje od djece naviše voli. Od autorskih projekata, gdje sam bio autor glazbe i izvoditelj, to su bile predstave “Cactus story” u režiji Tahira Mujičića i “Čovjek koji je tražio svoje lice” u režiji Želimira Prilića. Prva je bila dinamični western-musical, gdje sam svirao klavir gitaru i usnu harmoniku, a u drugoj sam svirao flaute i udaraljke, koreografski s glumcima na sceni.
Ravnatelj kazališta
Uz predstave idu i ljudi s kojima radite i surađujete. Uz profesora Doličkog jako puno sam naučio i od profesora Ive Nižića, sjajnog pedagoga i poznavatelja vokalne glazbe, međutim bez izvrsnih pjevača kakvi su naše glumice i glumci – sve bi to bilo uzalud.
Glazba u predstavi danas?
– Malo redatelja je glazbeno “potkovano”. Kad nam dolaze u goste često dovode i “svoje” skladatelje. Najzahtjevniji i najobrazovaniji u tome je bio gospar Luko Paljetak (u ovom slučaju redatelj), čiji bi “Postojani kositreni vojnik” (dramatizacija Marijan Blaće, scena i lutke Branko Stojaković, glazba Antun Dolički) trebao biti primjer vrhunske skladnosti svih elemenata u jednoj predstavi. Danas najčešće redatelji sve riješe, pa na kraju dodaju glazbu, što često rezultira ili nesporazumom ili nedovoljnom kvalitetom. Vrijeme je jedan od bitnih faktora za stvaranje dobre scenske glazbe, ukoliko vas netko stavi u situaciju da radite na brzinu, jer premijera mora ići tad i tad u velikim ste problemima, jer su pogreške često puta nepopravljive, publiku i kritiku ne zanima koliko ste imali vremena na raspolaganju.
Jedan ste od onih koji je svoj radni vijek odradio u Jazinama. Radujete li se, pak, novoj zgradi KLZ-a? Što očekujete?
– Najveći dio svog radnog vijeka odradio sam u Jazinama. Ta stara i derutna dvorana ima dušu. U njoj ima “ono nešto”. I sam sam kao dijete odlazio na predstave, pa moja djeca, i konačno moja unučica. Novoj dvorani se radujem, jer će to prvenstveno biti prostor dostojan vremena u kojem živimo, a kako će se odraziti na našu kreativnost, što će ostati od “dišpeta” s kojim smo izluđivali konkurenciju zadnjih četrdesetak godina, tek će se vidjeti.
Sada ćemo biti izjednačeni u tehničkim mogućnostima sa svim ostalim kazalištima koji su odavno riješili svoje prostorne probleme, pa ćemo vidjeti.
Mlade snage i novo vrijeme učinit će da ćemo vrlo brzo imati kazalište kakvo nismo poznavali do sada. Tehnološka čuda dati će svoj obol atraktivnosti našim novim predstavama, a mi stariji pamtit ćemo da sve to baš i nije neka čar bez ljudske ruke, glasa, glume i glazbe – ali uživo.
Budući da sam u našem Kazalištu radio poslove glumca, glazbenika-skladatelja, tonskog tehničara, ravnatelja, smatram da sam stekao dovoljno iskustva da mogu na kraju kazati da ovih tridesetak godina i nije neki period. Vjerujem da je ostalo još toga za odsvirati, otpjevati, iskorepetirati itd., itd.