Legalizacija po avio-snimci zatečenog stanja bila bi nepravedna

Tu nema pravde. Primjer vam je Kožino gdje se srušilo 12 Galićevih apartmanskih zdanja, pa se ponovno izgradilo 12 kuća manjih za svega 30-40 cm. U prostoru se zapravo nije promijenilo ništa, nego je na djelu bilo treniranje strogoće države

Prije nego što je krenuo u proceduru, Zakon o legalizaciji bespravne gradnje izazvao je suprotstavljena stajališta u hrvatskoj javnosti. Na jednoj strani je želja Vlade RH da u EU uđe s „čistim” stanjem u prostoru, dok je druga polovica javnosti podijeljena između otprilike 180.000 bespravnih graditelja koji zagovaraju legalizaciju i onih koji su poštivali hrvatske zakone i protive se za sada nepoznatim kriterijima po kojima će biti provedena legalizacija. Gradski vijećnik i predsjednik zadarskog HSLS-a, po struci arhitekt i prostorni planer Željko Predovan, također, izražava bojazan da će zakon, bez kvalitetne rasprave, biti izglasan u vrlo brzom roku.
Treba podvući crtu
– Najava, koja je za sada na razini priča kojih smo se naslušali 25 godina, da će doći do totalne legalizacije podsjeća na 15. veljače 1968. Nadalje, kada se govori da se neće legalizirati oni objekti koji se nalaze na infrastrukturnim koridorima onda se vraćamo u nešto bližu povijest, na zakon koji je bio na snazi od 1992. do 1995. Jasno je kakve su okolnosti u to vrijeme bile u Zadarskoj županiji, pa je malo građana iskoristilo tu priliku za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata. Razlog je prije svega rat koji bio u punom tijeku, pa se malo ljudi uopće zanimalo za legalizaciju bespravno sagrađenih objekata. Govorio sam i prije da bez novog datuma na koji ćemo se vezati i gdje ćemo podvući crtu, nije moguće provesti legalizaciju. Ljudi moraju znati da to nije „ad-hoc” legalizacija te da će se samim podnošenjem kuće legalizirati. To govorim zbog paralele s 15. veljače 1968. kada su se svi objekti izgrađeni do tog datuma tretirali kao da imaju građevinsku dozvolu. To se moglo provesti na taj način jer do tog datuma nije bilo prostornog planiranja i moglo se graditi doslovce svugdje. Danas bi takva legalizacija, po avio-snimci zatečenog stanja, bila nepravda prema svim onima koji su ishodili građevinske dozvole te plaćali komunalne vodne i ine doprinose. Iako nisam vidio zakon, a na temelju „ćakula” o istom, mogu reći da će on sigurno odrediti plaćanje legalizacije.
Kazne idu u lokalni proračun
Kakva bi to bila pravična naknada koju bi morali plaćati bespravni graditelji?
– Teško da se na razini države može reći što je pravično. Posebice zbog komunalnog doprinosa koji je prihod na razini lokalne samouprave. Vodni doprinos ide na razinu države, tj. Hrvatskim vodama. No, svaki grad ima različite cijene. Od 10 do 138 kn po „kubiku” kolika je maksimalna cijena pa mislim da će i taj doprinos biti prebačen na razinu lokalne samouprave. Dakle, stručne službe gradova i općina bi morale vrednovati svaki objekt posebno.
Kako bi se trebala izvršiti ta „kategorizacija” bespravne gradnje?
– Ima objekata koji su izgrađeni 70-ih kada su ljudi sami gradili vodovode, ceste i izdvajali kroz samodoprinose za infrastrukturu. Ti ljudi, naravno s potvrdama današnjih mjesnih odbora, ne bi trebali platiti istu cijenu kao onaj koji je došao na gotovo. Tu odvajam kaznu za koju još ne znamo je li se s njom uopće barata u prijedlogu novog zakona. Podsjetit ću da kazna i danas stoji u zakonu, a iznosi 30 posto od cijene komunalnog doprinosa.
Već sada se govori da bi ta kazna bila poseban porez u svrhu punjenja alarmantno praznog državnog proračuna. Imate li Vi možda kao predsjednik HSLS-a neki dodatni stav?
– U stranci o tome još nismo razgovarali i zauzeli stav. Ako se „puca” na državni proračun, onda to baš tako neće ići. Ti su doprinosi uglavnom prihodi lokalne samouprave. Čak i kazna, najnovijim izmjenama i dopunama zakona, ide u lokalni proračun. Hoće li prijedlog zakona okrenuti tu priču, ovog trenutka je puko gatanje. To bi okrenulo i priču o pravičnosti s obzirom na različitost razine usluga u svakoj jedinici lokalne samouprave. Ako se misli kvalitetno riješiti problem i biti pravičan, onda uravnilovka nije moguća.
Spasiti što više objekata
Kako bi legalizaciju bespravne gradnje proveo Željko Predovan?
– Čim se načela ova tema oko legalizacije, javile se se razne udruge. One se u pravilu mobiliziraju i protiv svakog projekta posebice kada se pojavi investitor s ozbiljnijim novcem. Na drugoj strani imamo ogroman broj onih koji su izravno zainteresirani za legalizaciju. Činjenica je da se zakoni i prostorni planovi mijenjaju, pa tako imamo slučajeve kao u Brodarici ili Rogoznici gdje investitor gradi istu kuću, na istom mjestu na kojem mu je srušena. Prostorni planovi se najčešće mijenjanju na način da se građevinska područja šire. Mogu iz primjera svoje tvrtke reći da smo mi od 2007. na ovamo uvijek izrađivali planove koji su bili pokušaj sanacije stanja u prostoru. Zadatak tih planova je bio spasiti što više objekata. U međuvremenu, događaju se akcije u kojima se, poput one na Viru, sruši stotinjak kuća, a znamo da ih je u prostoru preko 9.000. Ja sam još za te akcije govorio da se ne ruši ništa, ali da se svima naplati kazna. Iz te količine novca, naplaćenog od svih bespravnih graditelja, bi se supstituirali oni kojima su objekti srušeni, jer su bili blizu mora ili na infrastrukturnim koridorima. Tako bi u konačnici oni kojima su objekti srušeni mogli graditi na legalan način. Dakle, pojednostavljeno, neka oni bespravni graditelji kojima nisu srušene kuće, također podnesu trošak ovih kojima su srušeni objekti. Isti će problem nastati i u ovoj legalizaciji. Kuća se, primjerice, na infrastrukturnom koridoru neće moći legalizirati, a susjedova hoće, što je apsurdno. Tu pravde onda nema, ali da se događaju takve stvari, događaju se zbog toga što je prostorno planiranje proces koj neprestano ide svojim tijekom. Primjer vam je Kožino gdje se srušilo 12 Galićevih apartmanskih zdanja, pa se ponovno izgradilo 12 kuća manjih za svega 30-40 cm. U prostoru se zapravo nije promijenilo ništa, nego je na djelu bilo treniranje strogoće države. Veća bi korist bila da se Galiću naplatila adekvatna kazna u vrijednosti, ako treba i 50 posto investicije ili da se srušila svaka druga apartmanska kuća pa bi bar dobili nešto zelenila unutar naselja. Ministarstvo se tu ponašalo po onoj „Ajmo sad biti malo država!” „Srušit ćemo tu i tamo, pa koga zakačimo.” Iste probleme imali su i Talijani jer je fenomen bespravne gradnje, vezan za Mediteran. Čak kod nas, u Slavoniji ili Međimurju, taj je problem minoran u odnosu na priobalje gdje to stoljećima način ponašanja.

 LEGALIZACIJA NELEGALNOG

Prostorni plana Grada Zadra predvidio je legalizaciju najpoznatijih, bespravno sagrađenih objekata među kojima su: Euroherc, Plava zgrada na Boriku, Apart-hotel Vigens i Hotel Maričić. Mjesecima su se hrvatske vlade još od doba ministra Bože Kovačevića, ali najviše za ministrovanja Marine Matulović Dropulić, zaklinjale u obračun s bespravnom gradnjom. Kuće, poput Galićevih u Kožinu, rušile su se u neviđenom medijskom spektaklu koji se prikazivao kao trijumf pravne države.
Rezultat svega je kapitulacija jer ni tada ni danas nije postojao jedinstveni kriterij po kojem su se neke kuće uklanjale iz prostora, a neke nisu. Tisućama puta se ponavljalo pitanje kako je uopće moguće da je na Viru izgrađeno oko više od 9.000 bespravno sagrađenih objekata, a da nitko prstom nije mrdnuo. Sada država Hrvatska kapitulira pred jednim jednostavnim i potpuno legalnim zahtjevom EU, a to je da u zajednicu pred zakonom jednako odgovornih ljudi, Hrvatska uđe sa zakonski uređenim stanjem u prostoru. Napose zbog toga što se u tom istom prostoru očekuju, a investicije koje jedine mogu izvući zemlju iz aktualne gospodarske situacije.