Izgubili i prvenstvo i turiste

Otkazalo sto tisuća Čeha svoj dolazak u Hrvatsku. Bogu hvala, još kad bi i ostali stranci bilo bi super. Ne volim turiste i ne volim. Ali baš ne volim. Brate ne možeš mirno po gradu hodati a da te ne guraju, nešto ne pitaju, onako znatiželjno ti se prolazeći Kalelaragom ne unose u facu pogledom ili sladoledom. Pogotovo ovo što je zadnjih godina najezda Japanaca. Koji ne skidaju onaj zaleđeni osmjeh broj šesnaest i zaluđeni su našim sportašima. Pa onako usput kako im hrvatski zvuči ko nama japanski procijede kroz one kukuruz-zubiće kao da je vrijeme stalo tamo negdje devedesetosme ili eventualno dvi iljadite:
– Davor Suker! Goran Ivanisevic…
Još nešto što ne mogu smislit, a u istom rangu su mi s Česima i ostalim turistima koji okupiraju svaki kantun ovoga grada su mi one ružne klompe u svim mogućim kričavim bojama koje se zadnje dvi-tri godine nose ko manite. E nešto u životu ružnije nisam vidila što čovjek može staviti na sebe. Gore čak i od onih plastičnih što su ih Česi nekad nosili kad su ulazili u more. Katastrofa. A vidim da su jako popularne pa ih počele nositi i najveće šminkerice ovoga grada. Bljak, moda je moda, ali neš na me ne…
Bila sam u bodule prošli vikend. Baba kuka kako neće bit ništa od ove sezone šoldi, da je svih zajebalo ovo evropsko prvenstvo.
– Ma da su barem naši prvi pa ajde. Nego zajebao Bilića i njih, zajebalo nas radi turist…
– Je baba, a najgore je Niki. I njegovom bratu Robertu također. Njima je sjebalo lito familijarno… Ono, puta dva. I u nogometnom smislu i sezonski. Jer to je ko u ratu, lakše je majci kad je jedan sin na bojištu nego dva. Tako da je u kući bila tuga golema. Također. A baš se mislim kako je ovaj sad za cili život dobio nadimak Također. S izrazito mekim đ. Pa će vjerojatno sljedeći naraštaji familije Kovač, ovaj ogranak gdje je brat Robert glava kuće imat nadimak Također. Čisto da se razlikuju…
E, a što se tiče turista, koliko nam je stranaca u reprezentaciji, pardon, dijaspore, dovoljno da oni svi dovuku prijatelje na par dana u didovinu, nećemo imati di s tim silnim turistima iz Švicarke, Njemačke, Australije… Za tren bi se napunili ko šipak, pa onda u drugom trenu ko Slovenija…
E, vidila sam Luku Modrića neki dan u Zadru. I hordu novinara kako manito piče po gradu ne bi li ga našli. Da sam ja na njegovu mjestu, nosila bih pancirku, kacigu i s pištoljem za pasom i potezala na prvoga tko mi se približi. Nije da promičem sad nekakvo nasilje, ali čovik izgleda toliko priplašeno hoće li ga tko zeru zaskočiti iza kantuna da to nije normalno. Ja bi mu promijenila prezime u Srna, pogotovo što sad ionako više nije modri(č). Ili bi na njegovu mjestu napravila fejslifting, sredila facu ili tako nešto da me nitko ne prepoznaje, ne čuje i ne vidi. Čovječe, pa meni neopisivo ide na živce kad se moram javljati nekome i zastajkivati s nekim kad mi se ne da, a mogu misliti kako je poznatima… Ne smiš prdnut, ne smiš popit, ne smiš kopat nos na semaforu na crvenom, osim ako nisi Bandić ili Hercegovac… Brate komplicirano. Jednostavnije je da se pitaš što smiješ…
A ne smije se više ni na sunce kao nekada. Pa sam uredno počela umjesto na plažu popodne ubit oko na kauču. Ma tko bi onda digao guzicu oko pet i išao na more?! Pa produžim na kauču do tko zna kada. Nekako sam se sljubila s njim i srasla u naslonjač. Jedino što me ubije kad se koža zalijepi za mene. Pa se nikako ne mogu odlijepiti, što je još dodatni razlog ekstra da ne vibriram previše. Eventualno do frižidera po pivo ili sok na potezalicu. A ulijenila sam se toliko da ne da ne diram ništa što čak vibrira, nego niti ja ne vibriram. Vegetiram. Čekam. Nemam pojma što, Godota…