Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Kako smo preboljeli nogometnu groznicu?

Autor: Mario Padelin

01.07.2008. 22:00
Kako smo preboljeli nogometnu groznicu?


Već godinama su glavni sponzori naših sportaša telefonske kompanije i proizvođači piva. Ovi drugi su se uhvatili nogometa ko pijani plota i ne puštaju. Neupućeni turist koji bi ovih dana došao k nama na odmor vjerojatno bi zaključio da je zemlja Hrvatska, u stvari kolonija u vlasništvu međunarodnih korporacija piva. Na svakome koraku su nekakvi korneri i šatori gdje nam se mladež legalno opija pod krinkom navijačke euforije, a na tv-u teško može proći više od 5-6 minuta a da se ne pojavi neka boca
Kada budete ovo čitali, sve će biti gotovo. Znat će se tko je prvak, vidjet ćemo dokle je umjesto nas došla Turska i pravit će se nebrojene kombinacije i pretpostavke tipa: što bi bilo da je bilo, što smo sve mogli da smo prošli i slične teorije koje sada nemaju neke svrhe. Ono što ima smisla, je osvrnuti se na do sada neviđenu euforiju koja je vladala tjednima i mjesecima, zdušno potencirana od svih onih koji su od nje izvlačili izravnu i neizravnu korist. A koristi su imali mnogi. Ugostitelji, hrvatska vlada, nogometni savez, igrači, a najviše, naravno, pivovare. Pa i Kinezi su imali koristi… Kinezi? Da, Kinezi. A što mislite, tko nam je napravio i prodao onih 200.000 zastavica za automobile? Ali, o zastavicama ćemo kasnije.
Glavna tema ovoga teksta nije igra i rezultat naših momaka, već ono što je prethodilo i pratilo ovo natjecanje. Iako je nogomet kod nas tek treći ekipni sport nakon daleko uspješnijih rukometa i vaterpola (košarkašku reprezentaciju, budimo realni, već dulji niz godina niko ne uzima za ozbiljno), činjenica da je planetarno daleko popularniji čini ga i najzanimljivijim. Analogno tomu, ni jedan odlazak rukometaša i vaterpolista na neki veliki turnir nije tako pompozno popraćen kao putovanje nogometaša u Austriju i Švicarsku. Zato ono što se zbivalo u javnosti uistinu zaslužuje dublju analizu.
A kako je počeo taj pritisak javnosti i medija?
SVE JE POČELO S REKLAMAMA
Već godinama su glavni sponzori naših sportaša telefonske kompanije i proizvođači piva. Ovi drugi su se uhvatili nogometa ko pijani plota i ne puštaju. Neupućeni turist koji bi ovih dana došao k nama na odmor vjerojatno bi zaključio da je zemlja Hrvatska, u stvari kolonija u vlasništvu međunarodnih korporacija piva. Na svakome koraku su nekakvi korneri i šatori gdje nam se mladež legalno opija pod krinkom navijačke euforije, a na tv-u teško može proći više od 5-6 minuta a da se ne pojavi neka boca.
Reklame koje prate sportske (i ne samo sportske) događaje su toliko učestale da ih moraš zamijetiti htio ti to ili ne. Ja, recimo, nikada nisam popio kap alkohola, ali ipak sam ih sve zapamtio. Doduše, činjenica je da, iako ih sve mogu prepričati, nikako se ne mogu sjetiti koje to pivo reklamiraju. Zanimljivo. A reklama ima svakakvih. Od onih čisto simpatičnih kakve smo gledali prije dvije godine na svjetskom prvenstvu, s Australcem i onim drugim koji pjevaju “Ružu hrvatsku”, pa do onih krajnje degutantnih. Reklama koja je npr. već ušla u navijački repertoar je ona “Volim Hrvatsku srce…”. To je pjesma u kojoj meni nikako nisu razumljivi stihovi, toliko, da sam uvjeren da oni izgovaraju neke besmislene riječi. Je li “srce mole, ili bole” ili nešto treće? Sam spot je napravljen tako (kako kaže uvaženi kolega Senjanović) da svaki čas očekujete pojavu onog mladog arijevca iz filma “Cabaret” koji pjeva pjesmu Hitlerovoj mladeži.
BOGOHULJENJE
S obzirom da sam ja ipak nekakav tv kritičar, onda za najgoru, najnelogičniju, najgluplju, najbogohulniju i najodvratniju reklamu, jednoglasno i neopozivo proglašavam onu u kojoj neki mladi ljudi koji bi, valjda, trebali simbolizirati naše igrače trtljaju nekakvu molitvu, parafrazu “Očenaša”, a koja zvuči tako jezivo da je svakome iskrenom vjerniku neugodno. Posebno je grozan dio njihove litanije u kojem vičući izgovore – “I zovi! Saaamoo zovi!!!”, pri čemu zvuče tako prijeteći, kao da će u slučaju da ih zbilja pozove, dotrčati i sve porazbijati. Nikako mi nije jasno zašto se predstavnici crkvenih vlasti ne oglašavaju na ovakvu blasfemiju. Kada Severina nazove CD “Zdravo Marijo” (a to Seve u stvari šalje pozdrave meni), onda se svi javljaju za riječ, a kada se ovako profanira najsvetija molitva u Hrvata onda, zanimljivo, nitko.
DOMOLJUBNI ZANOS
Vratimo se mi na zastavice i kockice. Činjenica da nas neke stvari konačno, kada je u pitanju nogomet, moraju ispunjavati ponosom. Ne postoji primjer u svijetu da iz tako jadne i nikakve lige kao što je Hrvatska nogometna, izlaze igrači koji čine tako dobru reprezentaciju. Kada gledaš koliko stanovnika imaju ostale zemlje sudionice, činjenica je da nitko nema manje od 3x više od nas (pitanje je hoće li industrija piva u budućnosti dopustiti da tako malo tržište dolazi na velika natjecanja). Osim toga, prvi put za izbornika imamo gospodina koji se jasno ograđuje od politike i stranaka općenito. Puno je ljudi opet dobilo poriv za dokazivanjem svoga nacionalnog identiteta. Mnogima je kao naručena došla novitada u obliku plastičnih zastavica. Još ako uz to imaš dobro vozilo na koje želiš skrenuti pažnju, onda je sreća potpuna. Ljudi koji na radnom mjestu nose bijelu uniformu stavili su na nju nekakvu naljepnicu s kockicama, tako da ako u nekoj ambulanti čekate dva-tri sata, odmah vam je lakše kada vidite da osoblje navija za Vatrene.
S druge strane, igra naših momaka nas je toliko ponijela da nismo ni primijetili što se događa oko nas. Sustav je ovakav – u vijestima prvo malo o našima, pa o nogometu općenito, pa opet o našima, a onda pri kraju brzinska vijest o tome kako nas neće primiti u Europsku zajednicu, i to je to. A i pobjeda nad Austrijom je došla kao naručena. Isti dan kada je došlo do poskupljenja mlijeka i kruha. Nitko nije ni primijetio. A za zastavice je lako. Njih je golema većina domoljuba skinula s auta istu onu večer nakon ispadanja od Turske.
NOVA VRSTA PTSP-A
Ljupka voditeljica emisije “Volim nogomet”, koja o nogometu zna otprilike onoliko koliko ja znam o kibernetici, ovako najavljuje prilog: “Vidjet ćemo izbor deset najljepših poteza prvenstva, među kojima neće biti onih kada naši primaju golove, s obzirom da bi to moglo jako loše i deprimirajuće djelovati na naše gledatelje.” Oho, dotle je došlo! Možemo li uskoro očekivati novu vrstu PTSP-a kod psihički labilnijih navijača? Osnivanje klubova liječenih nogometnih dišperaduna? Hoće li uskoro devijantno ponašanje biti opravdavano s: “Istina je da se napio, zgazio pješaka, zabio se u zid, napao policajca i istukao ženu, ali moramo ga razumjeti i oprostiti mu. Još mu je u sjećanju onaj trenutak kada je Rakitić promašio penal.”
Nakon našeg ispadanja nisu, hvala Bogu, zabilježeni neki ekscesi tipa bacanja televizora kroz prozor, ranjavanja ili samoubojstava. To me nemalo iznenadilo s obzirom da je u jednom trenutku egzaltiranost dosegla razinu na kojoj se moglo svašta očekivati. Možda će se to manifestirati u budućnosti, ali za sada možemo biti sretni što smo svi ostali živi i zdravi (zdravi?).
KAKO SMO IZBJEGLI ANARHIJU?
Ima jedna besmrtna scena iz serije “Velo misto” kada dan nakon što je kapitulirala Austro-Ugarska “Njegova svitlost” dođe kod brice na šišanje i jako se začudi kada shvati da, iako je pala vlada, i dalje treba plaćati njegove usluge. Ima tako među našim vatrenim navijačima osoba koje misle da ako imaju na sebi kockastu majicu ili neki drugi navijački artikal, automatski ne spadaju pod zakonik koji važi za obične ljude. Slično se pojedinci u Zadru ponašaju kada su npr. u svatovskoj koloni, ali to je sad već posebna tema. Evidentno je da mladi navijači vole trubiti po gradu nakon pobjede, a još više vole voziti lijevom stranom, kočiti promet i raditi druge stvari koje im ne bi smjele padati na pamet. Ako netko ima motocikl, na koji je stavio kockastu zastavu, onda je po takvom načinu razmišljanja normalno da smije voziti po trotoaru među pješacima, ili po Poluotoku u pješačkoj zoni. Iako bi bilo logično pijane i agresivne osobe uklanjati s javnih površina, imam osjećaj da se to nije revno radilo. Također mi se čini da bi u slučaju prolaska naše ekipe došlo do otvorene anarhije i bezvlašća. Ovo zvuči malo karikirano, ali razmislite i sami kakvih ima među našom omladinom.
Ono što je zanimljivo je razmišljanje velikog broja ljudi dan nakon ispadanja naših. Nekome će možda to izgledati kao veleizdaja ili nedostatak nacionalnog identiteta, ali činjenica je da je u jednoj minianketi koju sam proveo, većina ljudi izrazila žaljenje zbog ispadanja, ali i olakšanje zbog prekida opće euforije i terora medija. Odahnula je i privreda, jer ispada da je većina zaposlenika energiju trošila na razne debate, prognoze i lamentiranja. Pretjerana egzaltiranost se vrlo brzo ugasila po čemu zaključujem da je određeni dio navijačke mase bio vođen isključivo uskim hedonističkim porivima, svidjela se nekima ta konstatacija ili ne.
VOLI LI BOG JEDNAKO SVE NAVIJAČE?
U jednom od najvećih djela svjetske književnosti, Hašekovom “Švejku”, opisana je zanimljiva situacija. Nakon što je Feldkurat (vojni svećenik) održao vatreni govor (“neka gospod usmjeri vaše bajunete duboko u prsa neprijatelja”, i sl.), povede se zanimljiv razgovor među vojnicima koji pokušavaju shvatiti zašto bi Bog pomogao baš njima, a ne onima sa suprotne strane koji mu se isto tako mole. U nogometu je vjerski čimbenik jako izražen. Nogometaši nose razne amajlije, dotiču travu i križaju se, i sve je to logično kada igraju npr. naši protiv Turaka. Problem nastaje kada igramo protiv Poljaka koji su isto kao mi izrazito katolički orijentirani, a dali su i papu Ivana Pavla II. kojega su Hrvati jako voljeli. Zašto bi Bog pomogao nama, a ne njima? S druge strane, mi smo pobijedili i Nijemce koji su dali aktualnog papu Benedikta. Mislite li da je Papa molio za pobjedu svoje zemlje? Ja nekako mislim da od Boga pomoć treba tražiti za ozbiljne stvari. Bolest u obitelji, zdravlje djece…
Posebno se naglašavalo kako su naši igrači svi odreda veliki vjernici i kako se mole prije utakmice. To je lijepo i hvalevrijedno, ali mislim da treba ostati u domeni njihove intime. Išlo se toliko daleko da se pred utakmicu s Turcima dovelo velečasnog Sudca (ne, nisu suca utakmice zvali “velečasni”, nego se tako preziva naš poznati stigmatik) da razgovara s igračima. Malo je nezgodno to što su naši igrači nakon primljenog gola toliko moralno pali da su se slobodno mogli predati i bez onih penala. Poznati novinar “Mosor” pretpostavlja da su i Turci doveli nekoga svoga hodžu koji se molio sa svojima, a da je on nešto bolji u penalima od našeg svećenika. Šalu na stranu, ali sve je to izašlo iz onih okvira u kojima bi se jedna nogometna ekipa trebala kretati.
A BUDUĆNOST?
Iako se tješimo kako nam se svi dive, kako smo ostavili neizbrisiv trag na europskoj nogometnoj sceni, prava je istina da smo zaboravljeni već drugi dan nakon što smo ispali. Nevjerojatno je da je među idealna 23 igrača po izboru struke samo jedan naš igrač (Luka Modrić). I gledajući strane televizije uistinu nas se, iako smo igrali dobro, iako nismo izgubili nijednu utakmicu, jako malo spominje. Daleko se više govori o Turcima nego o nama.
U budućnosti će se, sudeći po ovome što smo vidjeli zadnjih mjesec dana, sve vrtjeti oko piva. Nijemci su onako kilavi došli do finala jer su njihovi navijači popili više piva (ovo je šala) i za vjerovati je da će se u budućnosti prvak odlučivati na osnovi toga koliki je tržišni kapacitet neke zemlje u kontekstu potrošnje piva (ovo nije šala). Platini i kompanija su rekli da će se broj sudionika na sljedećoj smotri povećati sa 16 na 24 zemlje. Ove su godine npr. falili Danska i Engleska koje su veliki proizvođači piva. Zamislite koliko se piva može prodati u npr. Ukrajini (30 milijuna ljudi). A ako mene netko u sljedećih desetak dana ubije, možete pretpostaviti koji je proizvođač to naručio.
P.S. Evo na vijestima kažu da je poskupila i struja. Život, dakle, ide dalje…