Povijest Pridrage kroz lica mještana

Talijanske vlasti naredile su 1942. da svi mještani Pridrage moraju imati “legitimacije”. Tako su nastali brojni portreti Pridražana kroz koje su sačuvane ne samo njihove fizionomije, nego i nošnja te običaji toga vremena
Negdje 1942. godine, kada je Pridraga bila pod Italijom, tadašnje talijanske vlasti izdale su naredbu da svi seljani i seljanke moraju imati “legitimaciju” kako bi se mogli kretati izvan sela, npr. za odlazak na svoja polja. Bio je to svojevrsni “kulturni šok” za mještane, poglavito žene od kojih mnoge nikada nisu napuštale svoj uži zavičaj, a sada su bile primorane i po 30-ak kilometara, u karu ili pješke, otići do Zadra u tadašnji Foto Burato, kako bi se fotografirale za osobnu iskaznicu.
Žiteljima Pridrage laknulo je kad je njihov sumještanin, mladi 22-godišnji Šime Čulina, inače Zadranima poznati urar koji je godinama imao svoju radnju u blizini “4 kantuna”, nabavio foto aparat i u selu, u improviziranom foto studiju, počeo fotografirati i izrađivati slike za “legitimacije”, koje su postale neophodne za slobodno kretanje Pridražana izvan sela. Posao je dobro krenuo, a sve zahvaljujući tadašnjem župniku don Vjekoslavu Kurentu, koji je šjor Šimi Čulini predložio da kupi fotoaparat, a on sam naučit će ga fotografirati – kako je prije 21 godinu u jednom prikazu napisala Jasenka Lulić Štorić, dodavši kako je ovaj mladić brzo svladao tehniku snimanja i počeo odmah pružati fotografske usluge svojim sumještanima.
Ta zanimljiva lica seljanki i seljaka Pridrage iz tih ratnih 40-ih godina prošloga stoljeća, ugledat će ponovNo svjetlo dana na izložbi koja će se nakon Vele Gospe postaviti u veloiškom Domu kulture, zahvaljujući poznatom zadarskom književniku Slavku Govorčinu.
– Ja sam, kao i mnogi Zadrani, dolazeći u urarsku radnju kod Šime, na njegovu zidu vidio ta zanimljiva lica koja govore puno više od običnog portreta, a od samog autora sam čuo priču kako je uopće došlo do tih fotografija. Ti izrazi lica govore sami za sebe o vremenu, ljudima, siromaštvu, napaćenosti, ali i čvrstini tih ljudi – kaže Govorčin ne krijući zadovoljstvo što će svojim Ižanima priuštiti jednu takvu izložbu, koja će biti neka vrsta “bodulsko-vlaške kulturne razmjene”. Govorčin nam je dodao i to da je u vezi izložbe kontaktirao kćer Šime Čuline, gospođu Zlaticu Dušević, koja mu je dala suglasnost i podršku.
Izložba koju će vidjeti žitelji, ali i turisti na Velom Ižu, već je bila postavljena davne 1995. u zadarskoj Gradskoj loži pod nazivom “Pridraga u zbirci fotografija Šime Čuline”, izazvavši tada veliko zanimanje i pozitivne kritike brojnih posjetitelja.
Tom prigodom Jasenka Lulić Štorić je, između ostaloga, zapisala:
– Brzo svladavši tehniku snimanja, Šime Čulina počeo je snimati svoje sumještane. Tako je fotografirao oko 350 ljudi oba spola, različite dobi i statusa (neoženjeni, oženjeni). Kroz ove fotografije sačuvane su njihove fizionomije, ali i nošnja te običaji.
Nakon Vele Gospe, Slavko Govorčin istu izložbu postavlja u Velom Ižu kao podsjetnik na “vezu prošlosti i sadašnjosti” ovog mjesta u zadarskome zaleđu, ali i kao hommage jednom našem poznatom sugrađaninu, uraru Šimi Čulini.

Urarski zanat izučio u Benkovcu

Šime Čulina rođen je 1920. u Pridrazi. Šest godina osnovne škole završio je u svome selu, a dva razreda građanske škole u Benkovcu 1935. i 1936. U Benkovcu je izučio i urarski zanat. Neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata živio je u Benkovcu, a od 1952. u Zadru, gdje je i otvorio urarsku radnju. Šime Čulina napustio nas je 1999. godine.