Iz Arizone po američki san u Miranje

Nakon izbjeglištva u Kosovu i Americi Žmirići su se vratili u Hrvatsku. Petoro djece igraju se u nekadašnjem kokošinjcu polupanim suđem umjesto igračkama, zahrđalim limenkama mesnog nareska, a devetoro članova obitelji spava u neobnovljenoj kući manjoj od pedeset kvadrata sa slabim zatvorima, zbog čega su se djeca smrzavala tijekom hladnih noći zadnjih dana

Ovdje nam je dobro, lakše nam je nego u SAD-u, u Arizoni. Imamo svoje životinje u vrtu, malo zemlje da nešto posadimo, na drveću raste voće. U Americi nam je situacija bila teška, došla je kriza i nismo imali posla.
Ovako kaže trudna Samantha Žmirić, rođena Amerikanka koja se sa suprugom Duškom, petoro djece Duškom, Kasandrom, Kristinom, Deannom i Aleksandrom, svekrom Vukadinom i svekrvom Davorkom početkom ljeta došla u Miranje, rodno mjesto njenog muža i njegovih roditelja. Njene riječi zvuče lijepo i pomalo idilično, ali kad se vidi da se njeno petoro djece igraju u nekadašnjem kokošinjcu polupanim suđem umjesto igračkama, da trogodišnjem Dušku koji nema pristojne patike već hoda bos prijeti opasnost od trovanja krvi ako se razreže na već pomalo zahrđanu limenku mesnog nareska, koje služi kao dječja igračka, da devetoro članova obitelji spava u neobnovljenoj kući manjoj od pedeset kvadrata sa slabim zatvorima zbog čega su se djeca smrzavala tijekom hladnih noći zadnjih dana, onda čovjek ne može, a da se ne zapita u kakvim su to uvjetima oni živjeli u Americi.
Kakav je to bio život kada im je bolje u Miranjima, u kući bez wc-a, s tri prostorije od kojih je jedna za Davorku i Vukadina, druga blagovaonica bez pristojnog stola, a u trećoj spava sedmeročlana obitelj.
– Bilo nam je teško. U Americi smo živjeli u stanu, nije bilo novca, praktično svaki dan smo se pitali što ćemo dati djeci jesti. Ovdje imamo priliku da od ničega stvorimo nešto. Mnogi ljudi su došli i obećali su nam pomoći, bili su iz Crkve i UNHCR-a. Sada se nadamo da će ispuniti svoje obećanje, govori Samantha.
Priča obitelji Žmirić pomalo je tipična hrvatsko-srpska izbjeglička priča. U kolovozu 1995. godine napuštaju Hrvatsku za vrijeme Oluje. Bilo je to teško iskustvo za njih, sjeća se Davorka Žmirić. Iz Miranja Gornjih završila je na Kosovu, a u sveopćem ludilu nije znala gdje se nalazi dio njezinih najbližih. Jednu kćer koja je završila u Njemačkoj gdje se i udala, prvi put je vidjela tek nakon petnaest godina. Zbog sveg proživljenog stresa i života daleko od rodnog kraja, razboljela se.
– Iz Hrvatske smo završili na Kosovu i tamo smo imali priliku otići u treće zemlje. Nisam htjela ići u Ameriku, borila sam se protiv toga i rukama i nogama. Govorila sam mužu “nemojmo ići”, otiđi u Miranje, vidi kakva je situacija i jesu li se ljudi počeli vraćati. Mi cijelo vrijeme nismo znali što se događa u Hrvatskoj, nismo imali prave informacije, i evo sad na kraju vidimo da su se ljudi počeli vraćati, obnovili su kuće i žive normalnim životom. Ja sam na kraju popustila i mi smo otišli u Arizonu. Sada mi je još više žao jer smo izgubili jedanaest godina života. Mogli smo ovdje već nešto imati, a sada moramo početi od nule. Ipak malo smo se pomakli. Evo muž pokušava dobiti obnovu, a i prije dva tjedna smo dobili struju u kuću.
Ipak pred njima je još puno posla, naročito jer sada dolaze hladniji dani. U kući su nabavili peć na drva i Vukadin i Duško su spremili drva za zimu. Ipak što može jedna slaba peć učiniti u kući bez pravih prozora i vrata? Samantha kaže kako će zimi biti teško ići na wc preko noći. Naime u kući nema kupatila, a nekih desetak metara od kuće nalazi se poljski zahod. Pitanje je i kako će kupati djecu. Do sada je to radila vani na otvorenom jer je toplo vrijeme dopuštalo.
Dužnost svih nas je pomoći ovoj obitelji, posebno djeci kojima se u očima vidi glad kada se samo spomene riječ toys (engleski igračke). Dužnost nam je omogućiti lijepo djetinjstvo sedmogodišnjoj Kasandri koja slabo govori Hrvatski i koja od ove jeseni kreće u Benkovac u školu.
– Lijepo mi je ovdje u Hrvatskoj, ljepše nego u Americi. Ovdje su plaže prekrasne, na stablima rastu plodovi koji beremo i jedemo, nije tako vruće kao u Arizoni. Baš mi se sviđa ovdje, kaže Kasandra Žmirić dok s braćom i sestrama tuče i jede mendule.