Milijuni prikupljeni za oružje u ratu, a računa nigdje

Tko su trgovci smrću ili šverceri oružja koji su 1990. i 1991. godine prodavali u Zadru oružje po višestruko većim cijenama od tržišne, manje je bitno koliko činjenica tko je stajao iza takve trgovine obranom Hrvatske. Dvadeset godina nakon tih događaja, za mnoge protagoniste je to tema o kojoj se još uvijek ne priča.
Već nakon prvi demokratskih izbora 1990. godine u vrhovima države bilo je jasno da se samostalnost Hrvatske neće postići mirnim putem. Paralelno s razvojem događaja, zavladala je prava navala za oružjem. U pravilu, nabavljali su se pištolji iz proizvodnog asortimana bivše države te sačmarice, tzv. pumparice, pretežito kineske kopije američkih marki tipa Remington, Winchester, Mossberg i sl. Za takve puške plaćalo se i po 1.500 njemačih maraka.
Nabavka ozbiljnijeg oružja, jurišnih pušaka iz asortimana AK, protuoklopnog i drugog oružja zahtijevala je drugačiji pristup »tržištu«. Nije tajna da je od tvrtki u nabavci oružja prednjačila Tankerska plovidba, koja je za potrebe obrane izdvojila, govorilo se tada, četiri milijuna američkih dolara. Za ilustraciju, Maslenički bataljun, kojem je zapovijedao tehnički direktor Tankerske plovidbe Joso Magaš bio je najbolje opremljena pričuvna postrojba na zadarskoj bojišnici. U svom arsenalu ta je postrojba imala i topove kalibra 76 mm, koje je nabavila tvrtka »sponzor«.
No nedavno je u slovenskoj javnosti odjeknula vijest da slovenski trgovci Zadranima nisu isporučili oružje u vrijednosti 600 tisuća američkih dolara. Iako cijela priča naliči na onu »Lex Perković«, napose po načinu na koji je otvorena, jedan od najvećih zadarskih trgovaca oružjem Božo Jusup samo dodaje da nikad tijekom rata nije poslovao sa Slovencima. Velika Britanija mu je tek prije dvije, a ostale zemlje EU prije pet godina, skinula zabranu ulaska u zemlju zbog kršenja embarga UN-a na nabavku oružja.
I Jusup kaže da je najveću ulogu u nabavci oružja imalo zadarsko gospodarstvo na čelu s Tankerskom plovidbom, ali da politika nije pratila tu nabavku. I Jusup, poput tadašnjeg direktora Tankerske plovidbe Stanka Banića prstom upire na tadašnjeg predsjednika Skupštine Općine Zadar Ivu Livljanića i na predsjednika Izvršnog vijeća Šimu Prtenjaču, da ne samo da se nisu iskazali u nabavci, nego je Banić otvoreno prozvao Prtenjaču zbog uplate od 1.812.000 dolara koju je po Prtenjačinom nalogu uplatio u inozemstvu, ali u Zadar nije stigao niti jedan metak ili dalekozor. Jusup dodaje da to krilo zadarskog HDZ-a nije htjelo surađivati s hrvatskom vojskom koju vode ex JNA oficiri, a nabavu oružja organiziraju bivše »komunjare«.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU