Politički jamstveni list?!

Tko jamči da će Mostov lider Božo Petrov ustrajati na svojim najavljenim jamstvima za koja “režira” i trenutak iščekivanja kao da će objaviti nešto što do sada nitko nije čuo ni vidio? Tko jamči da će HDZ kojemu je prekipjelo u prethodnom partnerstvu s Mostom opet biti spreman na ultimatume, eufemistički rečeno, jamstva? Tko jamči da Zoran Milanović, predvodnik Narodne koalicije, koji sada riga vatru preko svake granice i izvan granice, neće poslije izbora postati pitomiji i početi birati riječi? Nema jamstvenog lista. Političari su spremni puno toga “prodati” samo da bi došli na vlast.
Sudeći po već viđenim poslijeizbornim političkim igrama nakon kojih i slijede ovi prijevremeni parlamentarni izbori, teško da bilo što političari mogu jamčiti, a da im birači bez zadrške vjeruju. Odnosi se to prije svega na one neodlučne i birače razočarane u svoje dosadašnje političke izabranike, ne i na postojanu biračku bazu otpornu na sve “udarce” njihovih svjetonazorskih lučonoša. Dogodi li se slična situacija kao poslije prethodnih izbora, a velike stranke ne budu spremne dopustiti Petrovu da previše dirigira, inzistira, da se ne kaže ucjenjuje, što će onda Petrov s popisom svojih jamstava? Hoće li, ako se ne prihvate sva njegova jamstva početi brojati tko je prihvatio više, izazivajući HDZ i SDP da prihvate barem pola točke više od one druge strane kako bi bez krivice mogao izabrati stranu. No, Most se još može poskliznuti do 11. rujna, a mogu rasti nove opcije, poput “Pametno”.
Nitko, naime, ne može biti prepametan kako će na kraju birači presuditi, a kako poslije njih političari odigrati. No, ono što vrijeđa pamet birača svakako je ova kampanja koja je mlako počela onim “bratskim” sučeljavanjem Plenkovića i Milanovića, a nastavila se Milanovićevim dodvoravanjem desnijem biračkom tijelu, zaboravljanjem obećanja i radovanja kako će u prvom planu biti programi i gospodarstvo. Dok vođa Narodne koalicije grije kampanju i sagorijeva dokazujući svoje domoljublje kojemu ni HDZ dorastao nije, Plenković kao atipični vođa te državotvorne stranke sebi u bradu priča o vjerodostojnosti, o važnosti provođenja programa javnosti nedovoljno upečatljivih da bi ih se sjećali duže od dana. Bez svjetonazorskih borbi hrvatski političari su, nažalost, kao izgubljeni.
Da je BDP u drugom tromjesečju pao, a ne rastao neočekivanih 2,8 posto u odnosu na isto razdoblje lani, svi bi spremno optužili one druge. Rekao bi Plenković da je to odraz lošeg rada Vlade Zorana Milanovića jer Vlada Mosta i HDZ nije potrajala da bi počinila toliku štetu. Rekao bi Milanović da je kriva Vlada u kojoj je HDZ imao glavnu riječ jer nisu znali iskoristiti ono dobro što su oni postavili kao temelj da Hrvatska raste. No, kako je BDP rastao svi su zasluge spremno pripisali isključivo sebi. Neki će birači zato možda zaključiti kako srećom ekonomija ima i neke svoje tržišne zakonitosti koje se odvijaju mimo politike.
Umjesto da su se uhvatili za ovaj podatak kao osnovu iz koje će konačno izroniti jasna gospodarska vizija razvoja, koju će birači prepoznati kao nešto realno i provedivo, neki političari će, gotovo sigurno, prema kraju kampanje gurati prljavo rublje pod nos biračima od kojih bi mnogi, razočarani i izigrani, konačno mogli zaključiti kako “tu nešto smrdi” te od takvih okrenuti glavu, pokidati njihov jamstveni list.