Sejo: Najviše učimo od publike na koncertima

Nasilje, agresivnost i takva neka radikalna rješenja su nekako imanentna glupim ljudima. Znaš ono, kada nemaš načina riješiti svoj bračni problem pa pukneš ženi šamar. Ja sam se uvijek nekako klonio svih tih jednostranih stvari, jer život je ipak malo slojevitiji i kompliciraniji nego što se nekim balkanoidima čini. Bilo bi jako lijepo kada bi se sve moglo riješiti jednim šamarom ili metkom, ali nije tako
Nastup “Zabranjenog pušenja” u Arsenalu započeo je nešto iza 22 sata što, po tko zna koji put, povlači za sobom pitanje; kada će koncerti ponovno počinjati u neko normalno vrijeme? Nećemo sada na to trošiti prostor, ali činjenica da se ne radi o techno partyju, već o jednoj od najboljih i najdugovječnijih rock grupa, ipak govori sama za sebe. “Pušenje” je nastupilo u šesteročlanoj postavi s dva klavijaturista od kojih je jedan više svirao violinu, a Sejo se, otkada je odlaskom Marina Gradca postao jedini vokal, ostavio gitare i potpuno posvetio pjevanju.
Tko je Asim Ferhatović?
Komorna atmosfera je vladala negdje do polovine prve pjesme, a onda je slijedilo nešto čemu se moje društvo i ja nismo nadali. U nekoliko se minuta okupila gomila ljudi koji se nisu ni rodili kada je “Pušenje” 1984. g. izdalo svoj prvi album i složno pjevalo sve pjesme od prve do posljednje, kako one iz prve, predratne faze, tako i one sa zadnja četiri albuma. Oni vjerojatno ne znaju tko je Asim Ferhatović iz pjesme “Nedjelja kad je otišo Hase”, i što ta pjesma simbolizira, ali im to nije smetalo da je pjevaju, kao i sve pjesme izvedene ove večeri. A “Pušenje” se prošetalo kroz svoju dugu karijeru izvevši impresivan niz hitova sa svih osam studijskih albuma. Čuli smo naravno i “Stanje Šoka”, “Zenicu”, “Pišonju i Žugu”, a kao posvetu aktualnoj aferi oko prodaje ispita i pjesmu “Guzonjin Sin”. Ja sam se osobno najviše šokirao kada je okupljena mladež zaplesala “Pogo” (to je onaj ples kada mladi skaču i guraju se kao da se tuku) u trenutku kada je odlični Robert Boldižar na violini tijekom izvođenja pjesme “Ibro Dirka” opalio jedan čardaš. Sejo je suvereno vodio konverzaciju i vladao pozornicom u čemu mu je naravno pomogao cijeli band izvanrednom svirkom i instrumentalističkom kompetencijom. Slijedili su naravno bisevi, a cijeli je nastup okončan himničkom izvedbom pjesme “Fildžan viška”, nakon čega su se svi prisutni mirno i dostojanstveno razišli.
I što reći? Mogli bismo pohvalama za ovaj profesionalni, inventivni i energični nastup ispuniti cijelu novinu, ali ću samo kratko konstatirati da ovu grupu gledam svakih deset godina (88-98-08) i da su svaki put sve bolji. Komentari koje sam čuo od poznanika nisu se razlikovali od mojih, tako da mogu slobodno kazati da onaj koji je propustio ovaj koncert ima za čime žaliti. Tako misle i zahvaljuju mi se i oni koje sam u zadnji tren nagovorio da mi se pridruže na ovom iznimnom događaju.
Razgovor s Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon, dogovoren je bez ikakvih problema zahvaljujući ljubaznosti djelatnika Arsenala i susretljivosti samoga umjetnika, iako smo fotograf i ja (da, radi se o cijepanju ličnosti) upali u najnezgodnije vrijeme, prije tonske probe. Sejo je osebujna ličnost koji je godinama, iako je bio pokretačka snaga “Zabranjenog pušenja”, doživljavan kao čovjek iz sjene. Mada to nije u duhu New Primitivs pokreta, čiji je jedan od pokretača, moram napomenuti da se radi o vrlo kulturnom i obrazovanom čovjeku (profesor je povijesti i apsolvent medicine), čovjeku kojeg bi svaka majka poželjela za zeta, iako bi ta želja ostala neuslišena s obzirom da se radi o uzornom suprugu i ocu. Sejo je kao i u svim svojim javnim nastupima vrlo ugodan sugovornik, pa nam je obojici bilo žao što nismo imali više vremena za divanjenje.
* Uvijek kada se pojavljujete u javnosti, u raznim televizijskim emisijama, zavlada neka domaćinska atmosfera. Samo čekaš kada će netko iskočiti iz ekrana i ponuditi te baklavama. Kako uspijevate stalno širiti pozitivno, prijateljsko ozračje? Čiji ste vi? Odakle ste? Gdje prebivate?
– Mi smo generalno i što se kaže genealoški bosanski band. Nastali smo u Sarajevu, pa nam je estetika vezana za taj prostor, za te neke naše male priče, šverc ili kriminal. Te lokalne poruke i priče pokušavamo transformirati u neku univerzalnu formu i plasirati ljudima, a s druge strane, kako smo u toj zemlji doživjeli ono što smo doživjeli, u neka doba nam je tebala pomoć. Ja sam, eto, tu pomoć pronašao u Hrvatskoj, pa mi je Hrvatska druga domovina. Zagreb je za mene grad za koji bih radio ono isto što sam radio za Sarajevo ’92., tako da osjećam veliku zahvalnost i respekt za te ljude. U tim doista teškim vremenima pomogli su nam da vratimo karijeru i da ponovno stanemo na noge poslije jednog teškog i klasičnog nokauta. Bili smo u dosta traumatičnoj situaciji koja je mogla biti za nas puno gora da nije bilo firmi kao što je Dallas, Dancing bear i svih tih ljudi koji su nam u tom trenutku pomogli i omogućili da radimo dalje.
* Za razliku od većine izvođača čija karijera traje od predratnih dana, a čiji se repertoar svodi na materijal star dvadesetak godina, vi stalno izdajete nove kvalitetne albume s mnoštvom zanimljivih pjesama. Odakle crpite inspiraciju?
– Znaš, ja imam jednog pjesnika alkoholičara što sjedi dolje u kafiću ispod moje zgrade. Ja njemu odnesem sto, dvjesto eura, i on mi napiše album pjesama kakve obično svira tim svojim alkosima. Za njega ionako nitko neće čuti, njemu treba za piće, a meni treba za karijeru, i tako. (ovo je naravno šala, a Sejo dalje priča ozbiljno, op.a.). To je rezultat jednog velikog broja prijeđenih kilometara, jer mi jako puno putujemo. Eto, večeras ću u Zadru sresti neke druge ljude, čut ću neke druge priče. Nama na koncerte dolaze interesantni ljudi od kojih se ima što čuti i naučiti. Mi uistinu dosta putujemo i sviramo po cijeloj regiji. (Ovdje je došlo do manje rasprave, je li bolji izraz “na ovim prostorima” ili “regija”, ali Sejo misli, citiram, da je regija izlaz iz svih naših problema, vezanih za estradu, a i privrednih, jer dolazi vrijeme kada će sve ove naše gluposti biti za 5-10 godina vjerojatno smiješne, jer ćemo imati jednu sasvim drukčiju sliku o ovome gdje živimo, op.a.)
Kusturica je srušio sve mostove
* Gdje je Elvis? (Elvis J. Kurtović čuveni je novoprimitivni intelektualac, lider istoimene grupe i Sejin suradnik na prva dva poslijeratna albuma, op.a.). Zadnjih godina vidjeli smo ga jedino u tv-emisiji “Nadreality show”. S obzirom na uspješni materijal koji ste zajedno napravili, zašto taj čovjek ne radi više?
– Elvis trenutačno radi na Radio Sarajevu u ekipi koja je prije rata zajedno radila i koja se skupila ponovno. On je urednik glazbenog programa. Ali, poznavajući ga, znam da stalno nešto piše, neke svoje pjesme i priče, i sigurno ćemo u budućnosti nešto od toga i čuti.
* Iako su nakon rata nastale dvije verzije “Zabranjenog pušenja”, evidentno je da je ova zapadna ekipa neusporedivo autorski i glazbeno jača i produktivnija. S druge strane, činjenica je da ste ti Nele (dr. Nele Karajlić bivši je pjevač “Pušenja” koji sada živi i radi u Beogradu, op.a.) rijetki ljudi koji su prekinuli suradnju, a da se niste natezali i svađali u javnosti.
– Pa nismo ni mogli kada je pobjegao! (smijeh). Nije me stigao ni obavijestiti (jači smijeh).
* Jesi li slušao ono što on tamo radi, ima li tu pjesama koje biste izvodili da ste nastavili zajedno raditi?
– Ovo što oni rade je jedna ambalaža za tu (pazite ovu definiciju, op.a.) trendsetersko-šminkersko-jetsetersku klijentelu koja nas nije nikada zanimala, tako da takav repertoar “Pušenje” vjerojatno ne bi izvodilo. S druge strane, to je put i formula za neki međunarodni uspjeh, nažalost. Neki naš bregovićevski etno. To je formula; citiraj Bregovića i daleko ćeš dogurati.
* Kada smo kod nekadašnjih suradnika, prije dvadesetak godina na albumu “Pozdrav iz zemlje safari”, kao basist vam je gostovao Emir Kusturica. Karajlić se dobro ogrebao o to poznanstvo glumeći u Oskarom nagrađenom filmu “Underground” i pišući glazbu za “Crna mačka, bijeli mačor”. Ti se nisi poput Bregovića i Nele okoristio tim čovjekom.
– Za razliku od Nele, koji još kako-tako održava kontakte s ljudima iz svoga bivšeg života, Emir Kusturica je čovjek koji je srušio sve mostove i odlučio početi ispočetka. On sa Sarajevom i sarajevskim ljudima više nema nikakve veze, niti iz nekog razloga ne želi komunicirati s njima, ali stvarno ne znam detalje niti kako se ta stvar odvijala. On je jedna druga priča. To je čovjek koji je duboko zašao u politiku susjedne nam zemlje gdje se vezao s jakim i moćnim ljudima, pa možda stoga smatra da nije oportuno referirati se na neke stare jarane.
* S obzirom na vaš pacifizam i altruizam, osim davnog incidenta u klubu Best (bili su napadnuti iz publike zbog izvođenja makedonske pjesme, u gradu gdje se slušaju najodvratniji turbofolkeri, op.a.) nikada nigdje niste doživjeli neugodnosti, mada ste žestoki kritičari devijantnih društvenih pojava.
– Nasilje, agresivnost i takva neka radikalna rješenja su nekako imanentna glupim ljudima. Znaš ono, kada nemaš načina riješiti svoj bračni problem pa pukneš ženi šamar. Ja sam se uvijek nekako klonio svih tih jednostranih stvari, jer život je ipak malo slojevitiji i kompliciraniji nego što se nekim balkanoidima čini. Bilo bi jako lijepo kada bi se sve moglo riješiti jednim šamarom ili metkom, ali nije tako. Takve stvari samo produbljuju problem i čine ga još većim. To je neko moje iskustvo i kako sam ovo ispratio zadnjih dvadesetak godina, čini mi se da nam taj dio priče ništa dobro nije donio nikome. Opet će se morati graditi na nekim sasvim drukčijim osnovama.
Škampi nisu samo repići
* Kada govorimo o zadnjoj ploči, spomenuo bih ono uvriježeno mišljenje po kojem je bolje napraviti običan nego dupli album kakav ste vi izdali. Jeste li uspjeli na ova dva CD-a reći sve što ste zamislili?
– Album je nešto što se radi iz gušta. Albumi su pražnjenje, izbacivanje iz sebe nečega što misliš da vrijedi, i ja nisam nikada razmišljao koliki je, kao što nisam razmišljao kolike su neke druge stvari. Ako neka stvar dobro radi može biti 20 centimetara, može biti 5 centimetara, tu nema pravila. Ta matematika da bi se od dvadeset pjesama moglo napraviti deset dobrih nije nikakva velika pamet, kao da kažeš da bi od dvadeset dobrih ženskih mogao odabrati deset super ženskih. Točno je to što oni kažu, samo je pitanje opet što je kome dobro? To je kao kada od škampa odabereš samo one repiće. Lijepo je vidjeti na CD-u neku glazbu koja možda neće nikada biti na radiju, ali obilježava na neki način nas i ovo naše vrijeme. Neke su stvari i nama osobno bitne, pa makar ne bile nikom drugom.
* Kako ste se našli s Arsenom Dedićem čiju ste 35 godina staru pjesmu “Takvim sjajem može sjati”, upravo maestralno obradili?
– Ta se Arsenova pjesma uklapala na naš CD, na neku njegovu priču. Mi smo ga zapravo zvali da pitamo možemo li uopće uzeti tu pjesmu. Poslali smo mu snimku s probe i kada ju je čuo rekao je “može ali…”, i ja sam već pomislio da će biti “promijeni bubnjara, izbaci pjevača”, ali nije. Samo je htio napraviti aranžman za gudače. Poslije smo baš imali sreću da tu pjesmu izvedemo na ovoj njegovoj godišnjici prije četiri mjeseca, i to uz pratnju simfonijskog orkestra, što nisam nikada ni sanjao da će mi se dogoditi. Mi izvodimo tu pjesmu kada imamo za to sve potrebne tehničke uvjete, ali ovo je za nas bilo iznad svih očekivanja kada su se pojavili ljudi koji su uživo odsvirali sve te njegove violine.
* S obzirom da ste na sceni već četvrt stoljeća, ostavljaju li godine trag na tjelesnoj formi, jer ste kreativno jači nego ikada?
– Malo mi je porasla dioptrija, ali to je zato što dosta čitam, a uspio sam završiti povijest na kojoj treba pročitati puno knjiga.
* I jedan naš poznati nogometaš je to isto nedavno diplomirao, i to za samo tri godine.
– Ja nisam tako pametan kao taj nogometaš pa mi je trebalo četiri (grohotan obostrani smijeh).

Crko maršal
* Vratimo se dvadesetak godina unatrag, na koncert u Rijeci nakon kojega ste zbog izjave “Crko maršal”, a mislili ste naravno na pojačalo, doživjeli velike neugodnosti, otkazivanja koncerta i skidanje pjesama s radija. Kada sada o tome razmišljaš, misliš li da bi netko spretniji od tebe to bolje iskoristio u svojoj biografiji; izvukao kakvu mirovinicu, PTSP, ili bar moralne zasluge za slobodnu Hrvatsku?
– Imao sam ja pored tih duhovnih boli i one prave fizičke, s obzirom da sam u ratu ranjen u glavu, što je kao što vidiš ostavilo i posljedice (obostrani smijeh), tako da su mi te duševne boli bile najmanji problem.