Roditelji umjesto knjiga djeci kupuju silikone

Jučer sam se kupala. Ja koja inače skoro i ljeti nosim sa sobom toplu odjeću i skafander gdje god mogu. U ekipi je već standardna zajebancija na račun moje hladnofobije, pa mi stalno za rođendan poklanjaju termofore, starinske pumparice, pletene čarape od domaće vune… E, pa kad sam se ja odlučila jučer okupati i to prvoga listopada, mora da će zima bit hebena.
Ne samo da sam se okupala, nego sam se i sunčala, tako da sam i pocrvenjela. Ali nekako sam ‘spretno’ zaspala na suncu tako da mi je cijela desna strana uhvatila ne boju, nego škamp crvenu, a ostala polovica ostala bijela. Kad sam skužila da bi skroz bilo fora da se malo spržim i na lijevo, ode voz, sunce ode na spavanac. Nije meni što ovako šarena moram hodati po bijelom svijetu, nego što me bablje ljeto tako prevarilo. Toliko da me opalila i blaga sunčanica. Pa sam navečer, osim što sam se ladila jogurtom u kadi, pila i aspirine da se otrijeznim. Šumeći i nešumeći, ista stvar, nije mi nikako bilo pomoći.
Jutros sam se jedva iskobeljala u podne iz kreveta. S glavoboljom, ofkors. Valjda zato što u zadnje vrijeme nikako ne mogu prevaliti osmicu ujutro, pa mi je uz sunčanicu organizam doživio još veći šok. Bauljala sam po kući, tražila nešto što bi me moglo razbuditi, a onda odustala i vratila se leći. Dok ovo pišem slova mi se turbo okreću i miču po tastaturi i mislim da ću se ispovraćati.
Pokušala sam čitati novine, gledati teve, jednostavno me ništa danas ne ide. Pa sam barem upalila crtić koji su kriminalno sinkronizirali na hrvatski, da mi se i tu smučilo. Ima pravo Pauletić, stvarno mi je drago što nemam djece i što me nema tko redovito terorizirati s takvom diskriminacijom Dalmacije.
Tak, kak i ovak su mi se inače popeli na vrh glave dok sam studirala gore, ali uredno sam pričala književnim jezikom, kako i priliči. Isto tako sam očekivala da se na književnom obraćaju i meni, ali ovo u što su nam se pretvorili svi domaći programi na televiziji je prestrašno. Kajkaju švapskim i mađarskim naglaskom u udarnim terminima da je to toliko iritantno da sam počela okretati programe. A onda mi stave loše hrvatske serije s kvazidalmatinskim naglaskom, da je to još strašnije. Jedina žena koja je tobože voditeljica, a da nije prisilno ispeglala naglasak na hateveju je od malog Nižetića sestra, ali žena je iritantna da to boli prestrašno. Usiljena, s isfuranim splitskim, blah, blah, blah. Zapitam se, ponekad, govori li itko više standardnim jezikom, jer ga ne koriste ni u institucijama gdje moraju…
A još kad shvatim kako nam isti ti novinari na televiziji koju masno plaćam da bi gledala njihove šitove iz tjedna u tjedan dekliniraju pojedina imena ljudi i gradova, dođe mi ih svih vratiti u osnovnu školu kod učiteljice kaja ih nije naučila kako se dekliniraju, pardon – sklanjaju imenice. Od Mare, preko Seve, pa nadalje. Nekad su na teveu radili ljudi koji su samo za sebe bili institucije: Oliver Mlakar, Ana Brbora Hum, Helga Vlahović, Željka Fatorini… Ljudi s perfektnom dikcijom, velikim znanjem, gardom…. A danas se gledaju samo cice i guzice. Mozak je najmanje važan. Zato i postajemo lagano nacija nepismenih kretena jer roditelji umjesto knjiga djeci kupuju silikone.
A sad se stvarno opet moram vratit leći, peku me leđa, ruke, nesilikonizirana guzica… Boli me i svrbi cijela desna strana…
Mare ([email protected])