Mole se Bogu da se plavoperajna ne pojavi

Tuna je u Jadranu puno, previše, tvrde ribari, kojima gotovo svake noći pričinjavaju probleme i umanjuju ulove. Naše ribarske vlasti ne mogu ništa poduzeti, jer moraju poštovati međunarodne propise, a jaka međunarodna organizacija ne haje za probleme malih ribara iz male Hrvatske

O problemima ribara i ribarstva posljednjih se godina puno piše i govori. Uistinu ih je mnogo, na koju god stranu krenuli sudaraju se s problemima, na kopnu i na moru. Nećemo ih iznova elaborirati, bavit ćemo se jednim od njih, manje eksponiranim. Njime nisu pogođeni svi ribari, već samo oni koji love malu plavu ribu, a on posljednjih godina drastično eskalira. Mogli bismo ga nazvati sukobom ribara i tuna, velike plave ribe, najcjenjenije od svih stanovnika svjetskih mora, istodobno i najzaštićenije među njima. Mnogi će dodati i najugroženije, iako se hrvatski ribari s time neće složiti.
Podsjetimo: tuna je prije desetak godina proglašena visoko ugroženom vrstom. Na vrhu liste ugroženih našla se plavoperajna atlantska tuna, a ta je stanovnik Jadranskog mora. Za njenu zaštitu i reguliranje ribolova osnovana je posebna međunarodna organizacija – ICCAT, a ona je propisala oštre mjere zaštite. Svim zemljama članicama, među koje spada i Hrvatska, određene su ulovne kvote što se svake godine smanjuju. Također, ograničeno je i sve kraće traje razdoblje ribolova tuna, da bi se unatrag nekoliko godina svelo tek na mjesec dana. Hrvatski ribari disciplinirano poštuju sve međunarodne propise, iako ih oni drastično pogađaju. Ne samo u ulovu, nego i uzgoju.
Istodobno tune harače u Jadranskom moru, namnožile su se, pričinjavaju ribarima velike probleme i materijalne štete. A, oni su nemoćni, dok rade preostaje im jedino moliti se Bogu da se tune ne pojave blizu njihova broda. Jedno su, međutim, ribarske želje i nadanja, a drugo stvarnost u moru. Tuna je u Jadranu puno, previše, tvrde ribari, kojima gotovo svake noći pričinjavaju probleme i umanjuju ulove. Žale se zbog toga, ali ispada da nemaju kome. Naše ribarske vlasti svjesne su problema, a ne mogu ništa poduzeti, jer moraju poštovati međunarodne propise. S druge strane, jaka međunarodna organizacija ne haje za probleme malih ribara iz male Hrvatske.
Mreže pune rupa
– Grozno je to što nam se događa i traje u kontinuitetu gotovo kroz čitavu godinu, žali se Kristijan Uhač, zapovjednik broda “Srdela”. Lipanj je bio jedini mjesec kad su nas pustile na miru, tada tune sele u Sredozemno more. U srpnju su se počele vraćati, a sada nam je nemoguće raditi. Nema noći da bi nas ostavile na miru. Nevjerojatno je što rade, prolaze kroz mrežu, naprave velike rupe. Kad je mreža zatvorena samo jure oko nas, nikad ne znaš gdje će se usmjeriti.
Dogodilo se Kristijanu Uhaču, i ne samo njenu, i ne samo jednom, da zbog tuna mreže nisu topili. Svijetle čitave noći, pa kad se riba skupi i treba je zapasati pojave se tune i sve rastjeraju. Nemaš se kome žaliti, pali motor i vraćaj se u luku, uzalud trošak, uzalud izgubljena noć. Sljedeće noći ponovo svijetliti i nadati se da tune neće doći. Možda i poziciju promijeniti…
Više puta dogodilo se da su ribari među malom plavom ribom dignuli i tunu. Najčešće jednu, ali ponekad i dvije, tri… Neki od njih nisu ni svjesni da su počinili dvostruki prekršaj – ulovili su tunu a nemaju povlastice za njihov lov. Drugi je prekršaj što su ih ulovili u vrijeme zabrane lova. Uzalud ribarima žalbe da tunu nisu namjerno ulovili, da se ona umiješala u njihovu lovinu. Propisi su neumoljivi, ulovljenu tunu mora se vratiti u more, makar bila uginula. Ima ribara koji zbog tuna imaju i kopnenih problema što se nekoliko godina povlače na sudu. Inspekcija je tunu našla na brodu, prekršaj je očevidan. A, tko će normalan ulovljenu tunu baciti u more? Najskuplju među svim ribama. Pa se svašta događalo, prodavalo ispod banka na ribarnici, još češće ugostiteljima bez računa. “Ljudi gladuju, a mi moramo hranu bacati u more”, prosvjeduje jedan od ribara.
Dvije države
U posljednje vrijeme neki ribari pokušavaju doskočiti propisima pa ulovljenu tunu upisuju u očevidnik i prikazuju da je tuna dugokrila, ili albakor, kako je češće nazivaju. Ta vrsta nije zabranjena za lov. Službe kontrole, uglavnom, to toleriraju, iako… Znaju oni dobro o čemu je riječ. “Oborili smo sve svjetske rekorde, imamo ulova albakora teških 70 kilograma”, priča jedan od njih. U pravu je – albakor je stanovnik Jadrana, ali u našem moru maksimalno naraste do 20 kilograma.
“Ponašamo se kao da živimo u dvije države, kod nas se zakoni striktno primjenjuju, drugdje je sve dozvoljeno”, žali se jedan riječki ribar – plivaričar. Priča nam: u Zadru se tuna javno prodaje na ribarnici, nitko ne pričinjava probleme. Cijena nije istaknuta, ali je na banku istaknuta glava tune, da se vidi da je svježe ulovljena.
Sadašnje je stanje neprihvatljivo, slažu se i ljudi iz državnih službi. Moramo mijenjati propise, izboriti se za to kod međunarodne organizacije. Ribaru treba omogućiti da tunu ulovljenu među malom plavom ribom prikaže kao prilov i slobodno stavlja na tržište, da je ne mora bacati u more. Sadašnja igra skrivača nema smisla. Ribari inzistiraju na promjeni propisa. Tvrde, tuna se u Jadranskom moru strahovito namnožila, nikako se ne može smatrati ugroženom vrstom. Pun ih je Jadran, od Otranta do zapadne obale Istre.
– Svuda nas tune prate, jednako u Kvarneru i istarskom akvatoriju, ističe Kristijan Uhač. Naprosto ne možemo od njih pobjeći. Mreže su nam pune rupa.
Slaba utjeha
Zanimljivo, ne vjerujemo da je za naše ribare baš utješno, masovna pojava tuna nije zabilježena samo u Jadranskom moru. O tome govori prof. dr. Ivan Katavić, znanstvenik iz Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, koji godinama sudjeluje u radu ICCAT-a – Međunarodne komisije za zaštitu tuna.
– Sličan fenomen bilježi se u Biskajskom i Lionskom zaljevu koji su, također, prepoznati kao hranilišta tune. Evidentno je da će se ova “utakmica” nastaviti u narednim godinama, s obzirom na to da je program obnove višegodišnji, planiran je kao petnaestogodišnji, od 2007. do 2022. Ribari na sitnu plavu ribu i dalje će imati problema s ometanjem ribolova, te izravne i neizravne štete. Gotovo je izvjesno da neće doći do znatnijeg omekšavanja restriktivnih mjera, a nova procjena stanja planirana je tek za tri godine, dakle 2015., informira nas Ivan Katavić.
Procjena stanja naselja plavoperajne tune u Atlantiku i Mediteranu bila je središnja tema sjednice eksperata ICCAT-a održane početkom rujna u Madridu, a o njoj će sljedećeg tjedna raspravljati i znanstveni odbor. Ivan Katavić sudionik je oba skupa, kao predstavnik Hrvatske i voditelj znanstvenog tima koji je izradio studiju procjene utjecaja tuna na obavljanje ribolova plivaricom srdelarom, a koja nedvojbenim pokazateljima ukazuje na povećanu zastupljenost tuna u Jadranu, nadasve njene mlađi.
Samnjenje ulova
Studija Instituta za oceanografiju i ribarstvo kroz konkretne brojke dokazuje povećano prisustvo tuna u Jadranskom moru, što je nedvojbena potvrda značajna oporavka njihove populacije. Konkretno se govori i o štetama, izravnim i neizravnim, što ih tune pričinjavaju ribarima. Studija je prezentirana ICCAT-u, njegovim ekspertima i znanstvenicima, iako nitko u nas ne gaji nadu da će se oni smilovati hrvatskim ribarima.
Na izradi studije i snimanju stanja na terenu, odnosno događanja u toku ribolova male plave ribe, uz dr. Katavića, angažirana je bila skupina znanstvenika splitskog instituta. Analiza je obuhvatila 14 brodova dužih od 24 metra u vremenu od 30. srpnja do prosinca 2011. koji su obavljala ribolov u hrvatskom teritorijalnom i unutrašnjem moru. Na osnovu viđenog i provedenih akustickih snimanja, znanstvenici su zaključili:
“Istraživanja na terenu sugeriraju znatno ometanje ulova sitne plave ribe mrežom plivaricom u gotovo svim fazama ribolovnih operacija, a posebno tijekom agregiranja ribe pod svjetlom, te same operacije zaokruživanja i izvlačenja ulova. Istraživanja pouzdano ukazuju da je tuna glavni predator na sitnu plavu ribu, te je ona glavni uzročnik ometanja ribolovnih operacija. Zapisi na ehogramima i video zapisi prvi put daju jasan uvid u izraženi predatorski instinkt i specifično ponašanje tuna tijekom predacije. Jednako tako je dokumentiran odgovor sitne plave ribe na predaciju kojega karakterizira disperzija plova i bježanje prema dnu! Evidentirana su i dokumentirana znatna oštećenja na mrežama plivaricama što, osim materijalne štete, zahtijeva i nemali dodatni trud ribara na saniranju nastalih oštećenja.”
I ono najvažnije: “Nikada u povijesti hrvatskog tunolova nije bilo informacija o ovakvoj ili sličnoj invaziji, pretežito juvenilnih tuna u Jadranu”.
Još “samo” deset godina
U studiji se dalje konstatira da “najveći problem u obavljanju plivaričarskog ribolova predstavljaju tune koje s različitim intenzitetom i masovnošću ulaze u interakciju s ribarima na sitnu plavu ribu”. Početak invazije zapaža se krajem srpnja i početkom kolovoza, znatno se povećava tijekom rujna, dostižući maksimum u listopadu i studenom. U potrazi za terenima bez tuna, osim potrošnje goriva i drugih zavisnih troškova, smanjuje se broj ribolovnih dana, što je svojevrsni vid neizravnih šteta. Također, stoji u studiji, mijenja se strategija ribolova na način da se ” mriža topi na svaku maću” koju se zapazi na ekranu.
Neuobičajene oscilacije u ulovu dijelom su posljedica takvog pristupa: “bolje išta – nego ništa”, ali i činjenice da je ulov mrežama plivaricama u sjevernom Jadranu, osobito u zonama A, B i E, gotovo neovisan o škuru. Razumljivo je da je ulov za vrijeme mjesečine očekivano manji, ali se određena kompenzacija smanjenog ulova može postići kroz očuvanje kvalitete i povećanje cijene, zbog smanjene ponude sitne plave ribe na tržištu izvan škura.
Nedvojbeno je, međutim, da međunarodni program zaštite donosi koristi i štete. Našim ribarima donose značajne štete, a ako se nešto ne promijeni, događat će se to i kroz sljedećih deset godina.

Japan uvozi, a manje lovi

U svijetu se lovi oko 4,2 milijuna tuna i tunama sličnih vrsta od čega na ulov mrežama plivaricama (tunare) otpada čak 2,6 milijuna. Japansko tržište prihvaća gotovo trećinu ukupnog svjetskog ulova tuna, uglavnom za potrebe tradicionalnog, visokospecijaliziranog sushi i sashimi tržišta. Ovo posve logično naglašava interes i odgovornost Japana za zaštitom i razumnim korištenjem tuna u svjetskim oceanima, objašnjava Ivan Katavić i dodaje:
– Interesantno je primijetiti da se Japan sve manje bavi ulovom tuna u Atlantiku, te je uglavnom fokusiran na uvoz.

Katavić: Obnovljena naselja u Atlantiku i Mediteranu

Bez odjeka ostaju hrvatski vapaji za zaštitu ribara i preraspodjelu ulovnih kovota, odnosno njihovu pravičniju distribuciju. Nadasve, traži se malo razumijevanja i tolerancije, zar se ribara mora kažnjavati ako tunu slučajno ulovi, kad se umiješala među ostalu ribu. Naprotiv, mnoge raduje što je u Jadranskom moru sve više tuna, oni bi željeli da se i dalje množe na isti način. Hrvatski ribari zadovoljili bi se i s malim izuzećima, takvima da mogu normalno raditi. Kažu, bez obzira na stroge međunarodne propise, neke ribarske velesile napravile su izuzetke. Ivan Katavić zaključuje: Smatramo da je ovo jedan od pouzdanih indikatora obnove naselja tuna u Atlantiku i Mediteranu nakon uvođenja restriktivnih mjera 2007. godine od strane Međunarodne komisije za zaštitu tuna.