Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Pirovanje ludom radovanje

Autor: Mario Padelin

01.11.2009. 23:00
Pirovanje ludom radovanje


Jako je teško napraviti idealni popis gostiju i čim se prijeđe ona famozna “samo mi i kumovi”, bude “i roditelji” pa “i stric i strina”, jer će nam oni sigurno kupiti nešto vrijedno pa moramo “i rođaka Matu” jer je on internist i mogao bi nam jednom zatrebati i sve završava brojkom od nekoliko stotina


Jesen je. Vrijeme dozrijevanja plodova prirode, ali i dozrijevanja ljubavi između dvoje mladih, što će reći da dolazi i doba intenzivnog pirovanja, u što se možete uvjeriti svake subote već rano popodne. Ne postoje ljudi koji barem nekoliko puta u svom životu nisu bili na tim sretnim događajima i s njih ponijeli određene dojmove. Ja sam, nažalost, ironijom životne sudbine, bio na više od stotinu vjenčanja, od onih skromnih na kojima smo bili samo mladenci i mi kumovi pa do bestijalnih, raspojasanih orgija s više stotina uzvanika. U sljedećih nekoliko brojeva našeg i vašeg Magazina, kroz tri tematske cjeline (Pirovanje, Sviranje i Snimanje), zajednički ćemo se prisjetiti kako to izgleda, a oni mladi koji će ove jeseni prvi put biti sudionici ovakvog veselja, vjerojatno će nešto i naučiti i pripremiti se na ono što ih čeka. Netko će možda opet prigovoriti da sam nedruštveno biće koje prekritički gleda na nešto što bi trebala biti opuštena zabava, ali ja nisam kriv što će se taj isti prepoznati u nekom liku ili situaciji koju ću opisati i što će mu zbog toga biti neugodno.
“Neš ti truda i muke! Neš ti patnje! Ponašaš se kao da ideš na robiju!” – vikala je na mene Alisa već me treći dan nagovarajući da je pratim na vjenčanje njene docimerice Vesne koja je konačno nakon nekoliko godina intezivnog traganja pronašla idealnu osobu svoga života u liku simpatičnog, krupnog momka iz zadarskog zaleđa. “Osim toga”, nastavila je nešto mirnijim glasom – “neće biti puno ljudi. Samo stotinjak najbliže rodbine i prijatelja. Nećeš morati ni svirati ni snimati, a ne moramo ni ostati predugo, a bit će i kolača, onih s kremom kakve voliš”. Znao sam da će biti barem duplo više ljudi, da će mi kao običnom svatu vrijeme prolaziti daleko sporije, da ćemo ostati do samoga kraja jer nju neće imati tko odvesti kući, kao i to da će kolači biti loši, ali draga Alisa mi je nekoliko puta pravila društvo na pogrebima, rođendanima i kazališnim predstavama i red bi bio da joj se revanširam.
Ali ja vam ne volim ići u svatove. Ne podnosim alkohol, nije mi do žderanja, muzika koja se svira dosadna mi je i odbojna, sve mi je to nekako izvještačeno, a osobito ako uzmemo u obzir koliko danas brakovi uopće i traju. E, sada ispada da sam točno onakav kakvog me na portalu Zadarskog lista opisala jedna moja “obožavateljica”, odnosno jedan mrgud koji mrzi i svijet i sebe, od čega ja ne bježim, ali isto tako, slušajući ljude oko sebe, ljude različitog obrazovanja, kulture i porijekla, zaključio sam da ih velika većina ne voli ići u svatove. Možda se pretvaraju, ali ispada da im je to tlaka, kao i meni. S druge strane, životne su me staze vodile na ogroman broj svadbi, manje po pozivu, a više profesionalno pa se nekako smatram i kompetentnim napisati nešto o tome, osobito u ove jesenske dane kada se vjenčaje sve živo.
POZIV I DAR
Da bi prisustvovali najvećem događaju nečijeg života potrebno je da vas taj netko na njega i pozove, a to se najčešće događa u jesen ili poslije korizme koju su, onako usput rečeno, neki otkrili tek zadnjih petnaestak godina. Jako je teško napraviti idealan popis gostiju i čim se prijeđe ona famozna “samo mi i kumovi”, bude “i roditelji” pa “i stric i strina”, jer će nam oni sigurno kupiti nešto vrijedno pa moramo “i rođaka Matu” jer je on internist i mogao bi nam jednom zatrebati i sve završava brojkom od nekoliko stotina (“da se ne uvrijede”) najosnovnijih gostiju. Puno mladenaca u svojim planovima i logistici kao važan faktor uzima količinu darova koje će dobiti, osobito onih novčanih pa se shodno tome nerijetko vrši i odabir gostiju. Računica je jednostavna. Recimo npr. da je večera “po glavi” 40 eura i da ta glava najčešće dolazi s još jednom “glavom” suprotnog spola, što će reći da njihov dar ne bi trebao biti jeftiniji od stotinjak eura, a još ako dovedu petero djece u pubertetu ili adolescenciji (kada najviše mogu pojesti), onda to baš i nije isplativo. Dobro, ne vrši svatko odabir gostiju s kalkulatorom u rukama, ali ne može se poreći da se to barem malo gleda. S druge strane, budimo realni – koliko dijete od pet godina uopće može pojesti i popiti, a u restoranu morate platiti kao za odraslog? Nepravedno.
U svakom slučaju, za njih je najbolje da im darujete kuvertu s novcem, ali vama, kojima se po regalima još uvijek vuku ona tri servisa kristalnih čaša, dva multipraktika, četiri pegle, komplet posuđa, beštek od lažnog srebra, friteza i ostale lijepe i nepotrebne stvari zaostale od vašeg vjenčanja, ne pada na pamet kupovati dar ili davati novce kada imate toliko materijala viška. Nije ni čudo da su pojedini darovi promijenili već nekoliko vlasnika, šetali se od kuće do kuće i na kraju prođe nekoliko godina prije nego što se prvi put upotrijebe. Na vašu sreću, još se samo u najzaostalijim krajevima zadržao običaj javnog gledanja i komentiranja darova pred svim uzvanicima (tko je što donio), tako da će se vaš komplet čaša za šampanjac na kome još piše “Tvornica kristala Zaječar” sasvim lijepo smjestiti u sobu s ostalim gore navedenim predmetima.
UKRASI I URESI
Vjenčanje je idealna prilika za pokazivanje garderobe, za kićenje i šepurenje tako da ponekad imate osjećaj da se nalazite u jatu paunova u sezoni parenja. Žene se posebno vesele tom događaju jer se one, kao što nam je svima poznato, vole malo urediti i pokazati. Muškardini su odjeveni manje – više jednako, nemaštovito i uniformirano, ali zato svojih pet minuta dočekaju kada trubeći pod prozorima nedužnih građana treba pokazati kakav tko ima automobil, no o tome ćemo kasnije. Oni su dakle u standardnim odijelima koji na njima stoje onako kako stoje i kako kome priliče, a kako se veselje bliži kraju tako se polako skidaju sakoi, olabavljaju kravate i zavrću rukavi, što sve ne prestavlja neki bog zna kako lijep prizor. Naprotiv. Dame su puno ljepše za pogledati. Ponekad su i smiješne u svojoj pompoznosti, a naročito onda kada se dignu u visine na koje nisu navikle. Posebna se pažnja daruje uređenju vozila, a osobito onog u kojem se voze mladenci. Izabere se najskuplji primjerak i više nije dovoljno staviti dva cvijeta, već se poput mladenke koja to jutro ide kod frizerke i kozmetičarke i auto odvodi na lickanje gdje se od njega pravi cirkus na četiri kotača, ukrašen balonima, svilenim trakama, cvijećem i ostalim đinđama. U stvari, ja ne znam što znači izraz “đinđa”, ali mi zvuči nekako ciganski, taman tako kako ta auta i izgledaju nakon tretmana.
Svakog uzvanika pripada i jedan ukras koji mu se poput ordena prikači gore lijevo, a u nekim domovima još postoji običaj da se za to, na posebnu tacnu, ostavi i nešto novaca. Već pri tome kod nekih proradi onaj primitivan nagon za isticanjem i pokazivanjem bogatstva, tako da se umjesto simbolične svote ostavlja i zamjetnija količina, što se među svatovima pročuje strelovitom brzinom šapatom punim strahopoštovanja.
NEKA CILO MISTO ZNA DA SE DANAS ŽENIM JA!
Nažalost, ono što bi trebalo biti samo usputna potreba, za mnoge je centralni dio obreda, a radi se o vožnji svatovske kolone kroz selo. Kao što smo rekli, mnogima je najvažnije pokazati se za volanom pa jedva dočekaju priliku. Najveći je problem u tome što kod nas ionako većina ljudi misli da je iznad prometnih propisa i u običnom životu, a kamoli ne u ovakvoj svečanoj prilici kada mu se ženi brat od stričeve ujne. Osobita je opasnost onda kada službena ceremonija završi oko 17 sati, a večera je tek u 19 sati. Kako ubiti vrijeme? Vrijeme se ubija tako da se nekontrolirano divlja i trubi po gradu, a osobito im je omiljena tura Poluotok – Borik. Oni koji ne žive u gradu misle da ovdje svi čeznu za njihovom svatovskom kolonom i da se vesele, isto onako kao što bi se veselili njihovi susjedi. Problem je u tome što više nije dovoljno samo bjesomučno trubiti, već je poželjno skretati na sebe pažnju na razne druge načine, a najčešće tako da se ometa promet. Pritom se krše svi mogući zakoni, ali o tome ćemo u nekom sljedećem Magazinu kada budemo govorili o prometnim problemima. Samo ću navesti nekoliko specijaliteta naših veselih svatova; namjerno usporavanje prometa i stvaranje gužvi; vožnja cik-cak po cesti preko pune crte; blokiranje čitavog raskrižja bez obzira na semafor (omiljena lokacija je semafor kraj ekonomske škole); stavljanje rotacijskog svjetla na krov, a da i ne govorimo o tome da ih većina već od jutra ima povećanu koncentraciju alkohola u krvi. Sve su to prekršaji koji za sobom povlače u najmanju ruku oduzimanje vozačke dovole, a u slučaju neovlaštenog korištenja rotacijskog svjetla i težu odgovornost, ali to se začudo ipak nikada ne događa, vjerojatno zbog tolerancije prema činu vjenčanja. Problem je u tome što se na taj način u glavama veselih vozača stvara privid nedodirljivosti, tako da uskoro možemo očekivati i upotrebu vatrenog oružja te gaženje prolaznika.
EKSPONIRANJE U JAVNOSTI
Nekada se sretan događaj narodu obznanjivao putem radijskih čestitki. Sjećate se onoga “dragima Martinu i Sonji sretno uplovljavanje u bračnu luku žele stric i strina”, nakon čega je obavezno išla ona Mišina “Odvest ću te na vjenčanje” ili neka slična. Danas se to radi drukčije. Osim neizostavnog divljanja automobilske kolone po gradu, pojedini čine sve samo da nam dadu do znanja da se vjenčaju, a za to je idealna Kalelarga. Ne razumijem zašto se obred vjenčanja izvodi u Sv. Šime ili Sv. Stošiji, s obzirom da mladenci imaju i svoje župe gdje se to može diskretnije obaviti. Ovako, kada ta kolona dođe do centra, cijela svita uz pratnju harmonike paradira kroz napaćeni Poluotok ispuštajući jezive urlike koje se samo oni usuđuju nazvati pjevanjem. Zašto oni misle da ih mi želimo gledati i slušati? Vrhunac sam ipak doživio prošle sezone kada su se mladenci nekako provukli kroz otvoreni krov na autu i tako poput Tita i Kim Il Sunga pozdravljali oduševljenu gomilu. Naravno, gomila se sastojala od nekoliko zbunjenih prolaznika koji su ih blijedo gledali i razmišljali o tome u kakvom to gradu žive. Čini se da je situacija što se toga tiče sve gora, tako da od raspojasanih svatova uskoro možemo očekivati da osim blokiranja prometa i audiovizualne kontaminacije grada počnu koristiti i sredstva tjelesne prisile u svrhu skretanja pažnje na sebe.
DREVNI OBIČAJI
Nekada je u svatovima glavna stvar bila ukrasti mladoj cipelu pa bi se nudila kumu na prodaju, bilo bi cjenkanja i bilo bi veselo, a poželjno je bilo i da mlada tri puta okrene muško dijete oko njegove osi i baci nešto (ne dijete, naravno) preko krova kuće. Ti su se običaji s vremenom izgubili (osobito taj s krovom s obzirom da se danas grade samo trokatnice), a predvladali su drugi. Osim uobičajenog kupovanja mlade (znate ono, prvo se proscima ponudi stara baka, pa mala curica te na kraju i mlada u svom svome sjaju) i bacanja buketa (obično ga ščepa neka kršna gorštakinja), sve se češće baca podvezica. Iskreno, tu sam pauzu koristio za uhvatiti malo svježeg zraka pa ne znam sve detalje, ali mislim da se poput buketa baca i podvezica koju mladoženja mora skinuti sa svoje drage, po mogućnosti ne rukama nego zubima. Osim toga vulgarnog čina, postoji i nešto daleko dostojanstvenije, a to je pipanje potkoljenice. Taj se lijepi obred odvija ´vako: pet muškardina sjedne i ogoli potkoljenice koje mladenka zavezanih očiju pipa dok ne pogodi koja pripada njenom suprugu. Koja je svrha toga i što se na taj način želi pokazati, možete pretpostaviti i sami. Važan je dio svečanosti i rezanje torte, što mladenci čine skupa, a gdje je jako važno čija je ruka na vrhu jer će taj vladati u braku.
SMETALA, BLEBLETALA I UDAVI
Jako živcira kada pri sklapanju braka netko od važnijih sudionika pokušava biti duhovit, a to nije, ili ako se “sklapač” braka dodvorava svatovima politizirajući ceremoniju, mada moram priznati da sam u Zadru rjeđe prisustvovao takvim situacijama. Osobito je neukusno ako se mladence konstantno podsjeća na demografsku situaciju u domovini kao da se brak sklapa samo u svrhu razmnožavanja, i kao da budućnost Hrvatske ovisi o tome koliko će njih dvoje imati djece. U tu skupinu spadaju i oni koji mladencima dobacuju i pri samom činu sklapanja braka kao da su na marendi sa svojim pajdašima na stočnom sajmu. Na svakoj se svadbi nađe i pokoji element koji misli da su se svati skupili radi njega pa pokušava svima nametati svoju životnu filozofiju koja je u pravilu prazna poput njega, političke stavove kojima, iako vjerojatno imaju istomišljenika, nikako nije tu mjesto pa se isti na kraju uvrijedi i zašuti, naravno, ako mu prije toga netko od prisutnih ne odvali koju “zidarsku”. Da se odmah razumijemo – svi ovi slučajevi imaju malo veze sa podrijetlom aktera jer je jedna od najkulturnijih svadbi kojima sam prisustvovao, s jedne strane imala njegovu rodbinu iz Knina, a s druge strane njenu iz Metkovića, a s treće strane kum im je bio iz Zadra (ja, naravno). Nije važno podrijetlo nego kućni odgoj.
POVRATAK KUĆI
Kada se u ranu zoru konačno vratite domu svome, imate osjećaj da ste maleno dijete koje je majka uzela u svoj zagrljaj. Osjećate potrebu da poljubite kućni prag, zaključate se (ključ bacite u bunar) legnete u krevet, a budilicu bacite tamo gdje i ključ. Ona uredna odjeća koju ste jučer izvadili iz ormara sada je za baciti, noge su vam otečene kao da ste pješke išli u Mariju Bistricu (od Zadra, naravno), a kosa vam (ako je još imate) nepodnošljivo smrdi po cigaretama. Osim toga, u vašem probavnom traktu je zavladalo neko čudno stanje, stanje tuge i umora, i imate osjećaj kao da u trbuhu nosite topovsku kuglu u vreći za smeće zavezanoj s desetak čvorova. Mome povratku s pira najviše se radovao naš kućni mačak, jer za njegove kandže nije bilo ljepše igračke od svatovskih konfeta, i on je bio jedino živo biće koje je u to gluho doba imalo snage govoriti (mjaukati), skakati, igrati se i gledati bistrim očima. Čovjek, pak, koji je prošao svu svatovsku torturu, samo gleda gdje će spustiti umorno truplo i najčešće zaspe sa zubnom četkicom u ustima, čvrsto odlučivši da je ovo zadnji put da se odaziva zovu divlj… pardon, svatovskome zovu. Tako razmišljate vi. Oni koji teško sriču ova slova, naprotiv, misle kako su se dobro zabavili i proveli. Svakome svoje.
U sljedećem broju Magazina: KOMBINACIJA IĆA, PIĆA I ČUDNOVATE GLAZBE / PRVI PLES – “OTKAD SI TUĐA ŽENA” / JANJEĆI PAPRŠNJAK KAO NAJVAŽNIJI FAKTOR VESELJA / VAŽNOST POSTUPNOG ISCRPLJIVANJA SVATOVA / KAKO IZVUĆI ŽIVU GLAVU