Život i smrt proroka našeg doba

Zajedno s Viktorom Neuburgom u Tunisu prolazi kroz tzv “pustinjsku avanturu”. Danima su hodali užarenim pustinjskim pijeskom, a Crowley se koncentrirao na kristal i izgovarao ključeve na enohijanskom, jeziku anđela kojeg su u šesnaestom stoljeću zabilježili dr. John Dee i sir Edward Kelly. Neuburg je zaštićen magičkim krugom radio invokacije i bilježio sve što se događa, a Aleister se smjestio u trokut u kojem je trebalo doći do vidljivog pojavljivanja entiteta, Horonzona, demona uništenja, smrti i ludila. Horonzon se smatra posljednjim iskušenjem na stazi koju prolaze inicijati
Prvoga dana mjeseca prosinca 1947. godine, preminuo je u Umirovljeničkom domu u povijesnom engleskom gradu Hastingsu čovjek poznat kao Frater Perdurabo, To Mega Therion 666, Oliver Haddo, King Lion i pod mnogim drugim imenima, no najpoznatije je ipak Aleister Alexander Crowley. Rođen 1875. u Leamingtonu, ovaj je čovjek značajno obilježio svoje doba i utjecao na niz suvremenika ali i nadolazećih naraštaja do današnjih dana. Bio je plodan pisac, pjesnik, dramatičar, slikar, šahovski majstor, alpinist, okultist, mistik, magičar, svjetski putnik, kemičar, prevodilac, “najporočniji čovjek na svijetu”, uživatelj narkotika, obavještajni agent, filozof, prorok i Logos – “riječ Novog Eona Horusa”.
Godine ugnjetavanja
Njegova obitelj s očeve strane je imala daleke irske korjene iz pokrajine Kerry, no davno anglicizirana. Majka mu je potjecala iz engleske obitelji Bishop. U djetinjstvu je bio prilično boležljiv zbog čega je često morao prekidati školovanje. Ipak je već tada pokazivao izraziti talent za pjesništvo i šah pobjeđujući sve odrasle igrače iz svoje okoline, tako da mu je prvi poraz nanio tek britanski šahovski prvak H. E. Atkins 1895. godine. S ocem Edwardom Crowleyem se dobro slagao, no on je umro kad je Aleisteru bilo dvanaest godina. Crowleyev otac bio je član anglikanskog reda Plymouthske braće, no kako je Aleister kazao, unatoč tome nije nikad dopuštao vlastitoj vjeri da se sukobljava s prirodnom sklonošću. Druga je, pak, priča bila s majkom Emily Bertha i njezinom obitelji, osobito bratom Tomom Bondom Bishopom, kojeg opisuje kao “zadrtog protestanta”, a vrijeme provedeno s njima kao “godine nečuvenog ugnjetavanja”. Nakon temeljnog obrazovanja, Aleister je upisao Kraljevsko sveučilište u Londonu gdje završio studij kemije koje je nastavio na Trinity College u Cambridgeu, gdje, prema vlastitom priznanju “uvidio svu ispraznost zemaljskih ambicija” i počeo se intenzivno baviti okultnim i magičkim studijima u okultističkom udruženju Zlatna Zora.
Jedan od prvih njegovih učitelja na tom trnovitom i opasnom putu bio je Allan Bennett, ugledni član Zlatne Zore i kasniji budistički redovnik na Ceylonu i u Burmi. S vođom Zlatne Zore MacGregor Mathersom, Crowley je u početku uspostavio iznimno dobre odnose, što je, prema Richardu Cavendishu, kod drugih članova čak poticalo ljubomoru i zavist. Cavendish je te dane s početka prošlog stoljeća ovako opisao:
“Oholo ponašanje Mathersa i njegova naklonost prema Aleisteru Crowleyu koga su se mnogi članovi bojali i mrzili, otuđila je veliku skupinu posvećenih. Godine 1900. oni su se pobunili protiv Mathersa i istjerali ga iz Reda, a kao razlog su naveli što je posumnjao u autoritet Reda i što je Westcotta optužio (s pravom, čini se) za krivotvorenje isprava o njegovom osnivanju. Prema Crowleyu, razjareni Mathers uzeo je pregršt suhog graška i žestoko ga protresao u situ, prizivajući istovremeno demonske sile Belzebuba i Seta-Tifona da zgrome i sataru njegove protivnike. Protivnici su u svakom slučaju bili u velikoj zabuni ali ni čegrtanje graškom ni dramatični upad među njih Alisteira Crowleya u punoj škotskoj nošnji i s crnom maskom, nisu ih naveli na pokornost Mathersu”. Jedan od vođa pobune u Zlatnoj Zori bio je i poznati pjesnik William B. Yeats.
Čudo u Kairu
Podjele u Zlatnoj Zori nastavile su se i poslije te su se Crowley i Mathers također razišli. Crowley je nastavio rad u Meksiku gdje se posvetio različitim vidovima okultnih studija ali i postavio nekoliko alpinističkih rekorda tadašnjeg vremena. S povratkom u Britaniju, smjestio se u Boleskinu, u Škotskoj, na obalama čuvenog jezera Loch Ness. 12. kolovoza 1903., vjenčao se s Rose Edith Kelly koja nije bila osoba imalo upućena u ikakve magičke tajne. I Crowley se prvih mjeseci braka kanda zasitio okultnih radova što je period kojeg prije ili kasnije dožive svi ozbiljni inicijati te je krenuo sa suprugom na bračno putovanje oko svijeta. Proljeće iduće godine zateklo ih je u Egiptu, gdje su u Kairu iznajmili stan te otišli na izlet do piramida. Tamo je Aleister poželio svojoj ženi napraviti malu magičnu demonstraciju te joj pokazati duhove zraka – Silfe. No Rose nije vidjela ništa. Umjesto toga je pala u svojevrstan trans i iznenađenom mužu rekla da “ga oni čekaju”. Kasnije je dodala da je taj koji čeka Horus i iznjela načine za priziv koji su bili u suprotnosti s uobičajenim magičkim pravilima. Crowley je bio u čudu te je ženu podvrgnuo strogom ispitivanju spreman da je “pošalje dođavola ako bude ijedne grješke”.
No, Rose je na sva pitanja i testove odgovarala besprijekorno premda nije imala okultnih predznanja. Osim toga, Crowleyeva ispitivanja uključivala su i telepatske testove pri čemu je trebalo pogoditi što je bilo zamišljeno. Posebno je iznenađenje bilo i posjet Boulak muzeju u koji su oboje otišli prvi put. Crowley se u sebi radovao kad je Rose nezainteresirano prošla pokraj nekoliko prikaza Horusa, dok nije već iz daljine počela pokazivati na Stelu iz XXVI dinastije s prikazom Horusa kao Ra-Hoor-Khuita i inventarskim brojem 666.
Tako je konačno pristao na ženina nagovaranja i tijekom tri dana, 8., 9. i 10. travnja od podne do jedan sat, primio diktat tri poglavlja Liber Al vel Legisa, općenito poznate kao Knjiga Zakona. Premda se i danas može ponegdje naići na tvrdnje da je Crowley u uobičajenom smislu riječi autor ove knjige, on sam je to žestoko odricao čitavog života, dopuštajući jedino da su to riječi koje on u materijalnom smislu “zabilježio crnilom na papiru”.
Pustinjska avantura
“Ja od svih ljudi na Zemlji smatran najmoćnijim u Magiki, od mojih neprijatelja, više nego li od mojih prijatelja, trudio sam se da izgubim ovu Knjigu, da je zaboravim, da je poreknem, da je kritiziram, da je izbjegnem, skoro svih ovih šesnaest godina; a Ona me drži na pravcu koji je postavila, baš kao što Magnetna Planina drži brod ili kao što Helios nevidljivim vezama kontrolira planete; da kao BABALON koja čvrsto drži između svojih butina Veliku Divlju Zvijer, ona se širi!” Ovim riječima Crowley je opisao utjecaj koji je događaj u Kairu imao na njegov život koji je od tada bio posvećen širenju ideje iznesene u Knjigi Zakona. Ideje Theleme, odnosno Volje, budući da je osnovni kategorički imperativ tamo sadržan glasio “Čini što ti volja i to neka ti bude sav zakon”.
Biti prorok Theleme, slobodne volje u čovjeku, nije bila laka zadaća. Crowley se kako vidimo, uz prvotno negodovanje, prihvatio tog puta, koji je često uključivao i tragedije, kao što je smrt djeteta koje je imao s Rose i koja je propala u teškom alkoholizmu, što su, međutim, sve bili događaji, jasno predskazani u samoj Knjigi Zakona. On sam je ipak nastavio s magičkim radom. Zajedno s Viktorom Neuburgom, u Tunisu prolazi kroz tzv “pustinjsku avanturu”. Danima su hodali užarenim pustinjskim pijeskom, a Crowley se koncentrirao na kristal i izgovarao ključeve na enohijanskom, jeziku anđela kojeg su u šesnaestom stoljeću zabilježili dr. John Dee i sir Edward Kelly. Neuburg je zaštićen magičkim krugom radio invokacije i bilježio sve što se događa, a Aleister se smjestio u trokut u kojem je trebalo doći do vidljivog pojavljivanja entiteta, Horonzona, demona uništenja, smrti i ludila. Horonzon se smatra posljednjim iskušenjem na stazi koju prolaze inicijati. Ukoliko je iskušenik prevladao sve zamke mnoštva svojeg ega, može nadvladati demona koji se tad pretvara u blistavog anđela svijetla.
Svoj konačni i najviši stupanj prosvjećenja, pod titulom Ipsissimusa, Crowley je dosegao u mjestu Cefalu na Siciliji gdje 1920.-23. osnovao Opatiju Theleme, vjerojatno prvi radni model onoga što će uobičajena pojava pod nazivom komuna postati tek krajem šezdesetih godina u hipi pokretu. Boraveći u Cefaluu, sredio je svoju već tada golemu pisanu zbirku koja je već dosegla deset tomova različitih književnih, poetskih i magičko-tehničkih djela. Opatija Theleme je, u međuvremenu, postala omiljela tema žutog tiska kod kojeg je Crowley stekao naziv najporočnijeg čovjeka stoljeća te je uskoro postala i spor između britanske i talijanske Vlade koja je na kraju prognala Thelemite sa Sicilije. U romanu “Dnevnik uživaoca droge” Crowley je dobrim dijelom opisao život u Opatiji u Cefaluu, gdje je jedna od djelatnosti bila i borba protiv ovisnosti o drogama ali ne poput danas uvriježene prakse i borba protiv supstance kao takve. Crowley je uvijek isticao da je nezamislivo da se civilizacija poput naše koja je “ukrotila munju, strahuje od soka cvijeta ili paketića praška”. Pokušavao je ljude podučiti kako se narkotike može rabiti u pozitivnom smislu, pri čemu se u romanu slijedi priča J.B. Parsonsa, izumitelja helikoptera i njegove supruge, bivših ovisnika i stanovnika Opatije.
U obavještajnoj službi
Danas nije nikakva tajna da je Crowley uistinu bio uživatelj mnogih opojnih droga o kojima je i pisao pa ipak njegova biografija nimalo ne naliči na neku tužnu sudbinu narkomana, što bi oni koji ga žele oponašati samo u tom segmentu njegovog života trebali imati na umu. Prema jednoj nepotvrđenoj priči je kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća ipak imao tegoba s narkoticima te se za pomoć obratio drugom čuvenom učitelju Georgiju Ivanoviču Gurdjijevu, koji je tad također djelovao u Parizu.
Manje je poznato koliko je Crowley bio uključen u diplomatske, a samim time i obavještajne aktivnosti britanske politike toga doba. U mladosti su se za njega interesirali visoki dužnosnici poput lordova Salisburyja i Ritchiea koji su mu dali preporuke. Premda se često može pročitati da je tijekom Prvog svjetskog rata, dok je boravio u New Yorku, pisao ratnu promidžbu za Njemačku, njegovi stavovi o tom dobu izneseni u romanu “Mjesečevo Čedo”, to prilično opovrgavaju. Dvojben je ostao i utjecaj koji je imao na Mustafu Kemal pašu, kasnijeg Ataturka, po kojem je nazvao i svog sina kojeg je dobio u već ozbiljnim godinama. Obično se također vjeruje da je Crowley bio zadužen za “parapsihološki” nadzor Rudolfa Hessa tijekom njegovog zatočeništva u Engleskoj tijekom rata.
Crowley je umro u društvu svojih najvjernijih učenika, pripadnika organizacija A*A i Ordo Templi Orientis, od kojih je prvu osnovao, a drugu preuzeo i prilagodio zakonima Novoga Eona. Općenito se uzima da su mu posljednje riječi bile – zbunjen sam.
No njegov rad i utjecaj na zbivanja u svijetu nisu se okončali s njegovim fizičkim nestankom. Doduše, prva dva desetljeća nakon njegove smrti, bio je pomalo zaboravljen da bi ga društveni potresi na Zapadu obično povezani s godinom šestdeset i osmom ponovno izbacili u interes javnosti. Beatelsi i Led Zepelin, obično se uzimaju kao najpoznatija imena vezana uz njegovu zaostavštinu, koja je još više ojačala devedesetih godina kad se, a tako je sve do današnjih dana, na Crowleyev rad poziva čitav niz autora, stvaralaca, umjetnika, skupina i organizacija širom svijeta. Crowleya se često proziva i da je osnivač suvremenog sotonizma, što ipak ne može biti točno, budući da je Anton Szandor LaVey taj pokret osnovao 1966. godine, dakle 19 godina nakon njegove smrti.
Učenja koja je pokrenuo Aleister Crowley stigla su otprilike sredinom osamdesetih na područje jugoistočne Europe pa tako i Hrvatske, te su i mnoga njegova djela prevedena na hrvatski jezik, među njima i Knjiga Zakona i ključno djelo Magika. Thelemi je, pak, bio posvećen Četvrti festival paradigmatičnih zbivanja “Oblaci bez vode”, nazvan prema Crowleyevoj pjesničkoj zbirki i održan na otoku Silbi 9. – 21. kolovoza 2001. kad je prikazana i Dionizijska povorka, a dio programa je održan u kući dimenzija 666 x 1111 centimetara.
Bez obzira koji stav imali o njemu, Aleister Alexander Crowley ostao je nazočan u nematerijalnoj baštini čovječanstva i šezdeset i tri godine nakon svoje smrti, u oštroj konkurenciji mnogih današnjih, instant-gurua, što svakako svjedoči o ozbiljnosti njegova rada kojemu ni on sam nikad nije htio stavljati uobičajene predznake. Kad to ne bi činili, možda bi ga i drugi bolje razumjeli.