Bili smo raja, živjeli smo od rock’n’rolla

Jedno ljeto smo iznajmili brod, na njemu živjeli, spavali, jeli… Kombi s opremom je išao cestom, a mi smo brodom plovili iz grada u grad. Vajta je onda budalesao, penjao se gore i vješao neke gusarske zastave. Išli smo po plažama, turneja je trajala mjesec dana
Oni su uistinu iskreno vjerovali u ono što rade. Već je njihov prvi veći nastup, na tada vrlo popularnom “Boom” festivalu, izazvao pažnju, jer su osim svirke, napravili do tada neviđeni scenski show (u pjesmi “Ho-ruk” pilala su se drva na pozornici)

Rijetko je koji gitarist u domaćem rocku uspio obojiti zvuk matične grupe kao što je to od samog početka u legendarnoj Teškoj industriji svojom specifičnošću radio Vedad Hadžiabdić. Ovaj skromni umjetnik, uvijek nekako u drugom planu, okosnica je zvučne slike ove grupe, koja je sedamdesetih godina, u vrijeme dominacije tzv. Sarajevske scene s Bijelim dugmetom i Indexima činila njen udarni trio. Baš sam zbog toga morao iskoristiti nastup Teške industrije u Zadarskom klubu “Forum” i obaviti mali razgovor s Vedom u kojem sam se sebično usredotočio na ono što je mene osobno najviše zanimalo, a to je prvi dio karijere ove dugovječne grupe, ali, naravno, tek nakon što mi je potpisao prvu njihovu ploču koju sam kupio kada sam imao 10 godina. Eto, da se i to zna..
Ti si u stvari jedini član utemeljitelj koji je prisutan od osnivanja grupe, preko reinkarnacija u osamdesetima i devedesetima pa sve do danas. Reci nam, za početak, kako je to počelo? U stvari, nitko od vas nije ni bio iz Sarajeva.
– Pa, mi smo svi živjeli u Sarajevu. U Sarajevu ima malo Sarajlija, kao što u Zagrebu ima malo Zagrepčana (smijeh). Ivica Propadalo je iz Livna došao studirati, Vajta je došao iz Travnika, a Gabor Lenđel iz Subotice. Ja sam nekako bio najbliže Sarajevu jer je moj otac bio apotekar pa smo za njegovom službom hodali po raznim mjestima zbog čega sam promjenio nekoliko osnovnih škola, ali mogu reći da sam onaj najvitalniji dio života, svoju kompletnu mladost, proveo u Sarajevu. Uglavnom, svi smo živjeli u Sarajevu. Bili smo mladi, radili, studirali…
Sjećam se Vajtine priče o tome kako ste vas dvojica u pojedinim trenucima ostajali bez smještaja pa ste po cijele noći hodali po gradu da bi ujutro spavali u prostoriji za vježbanje.
– Da, apsolutno. Bili smo, ono, mladi i šašavi. Nije se imalo za te neke najamnine za stanove. Da, da bilo je takvih stvari.
“Traversenove bajke”
Očigledno je dakle, da je bio prisutan velik entuzijazam.
– Nažalost, ta su vremena neponovljiva. Danas su stvari drukčije postavljene, drukčije se radi. Vjerojatno ima nekih sličnosti, ali ta se vremena neće ponoviti. Kompletan rock’n’roll je u toj bivšoj državi bio u razvitku i bio je to baš pravi entuzijazam. Baš smo se, ono, skupili…
S obzirom da je tada bilo jako malo tv programa, sjećam se da smo svi čekali humorističnu seriju “Taversenove bajke” jer smo znali da ćete nastupiti vi i Dugme. Danas se te snimke mogu naći i na internetu. Zanimljivo je da je Dugme koristilo priliku i promoviralo svoje pjesme, dok ste vi pisali namjenske songove.
– Bijelo dugme je u biti bilo korak ispred nas. Oni su stvarno napadali i pokazali su da će biti jako veliki bend. Imali su već ploču dok smo mi još radili singl po singl, tako da su oni mogli priuštiti da to iskoriste kao najbolju reklamu jer tada nije bilo toliko medija, interneta i ostalih stvari. Televizija je ipak bila medij koji se gledao i oni su svirali pjesme sa svog albuma. Naš je prijatelj bio pjesnik Duško Trifunović i mi smo radili te songove koji su bili tematski za svaku emisiju, ali to je nama u to vrijeme bila velika stvar jer smo svaki tjedan bili na televiziji.
Nakon prvog albuma nastupili ste na Splitskom festivalu s vrlo uspješnom pjesmom “Život je maskenbal” koja je, kao i pjesma “Ti si mi bila u svemu naj, naj” koju ste dali Indexima za Opatijski festival, drastično odstupala od vaših dotadašnjih stvari. Jeste li, s obzirom na uspjeh koji su te pjesme imale kod šire publike, pomišljali da se više okrenute takvom načinu rada i komercijalnijim formama?
– Mi smo bili pet mladih ljudi od kojih je svaki imao neki svoj “damar”. Gabor je zvanično bio kao šef i pokretač i on je logično nametnuo svoje viđenje benda. U stvari, kada sad analiziram stvari iz tog vremena shvaćam da je on jako volio Kornelija Kovača i dosta se osjećao taj utjecaj pa smo i radili po tom sistemu. Mi smo imali pjesme po deset minuta (“Ho-ruk” ; “Koncert tročinski”) da bi onda u drugom momentu svirali, ne znam, “Život je maskenbal”. On je njega dosta stilski kopirao tako da smo se zbog toga kasnije malo… Vajta i ja smo teglili na jednu drugu stranu, malo britkiju, jaču, rokerskiju pa se na kraju desilo puno pjesama koje kada se skupa stave nekako baš i nisu najbolje povezane. Ali eto, to je već povijest, da tako kažem.
Pitanje pratećeg vokala na prvom albumu
Moram te pitati nešto što vjerojatno samo mene zanima. Tko je na prvim pločama pjevao onaj uznemirujući vrišteći prateći vokal?
– Da, da, da… To nas je svih nerviralo onda… (obostrani smijeh). Gabor je to pjevao.
U čemu je tajna tvoga gitarskog zvuka koji je u isto vrijeme sirov i težak, ali i umjeren, konkretan i djelotvoran. Kako si to postizao u to vrijeme kada je tehnika bila na neuporedivo nižem nivou nego danas.
– Pa ne znam… Kao mladić sam tražio nekakav svoj izraz. Lako je biti reproduktivac. Ali kod gitarista koji neku svoju glazbu prave, najbitnija je stvar nači nekakav ‘sound’, koliko toliko prepoznatljiv. Ja sam stalno tražio i eksperimentirao, ali naravno, i druga su vremena bila, i pristup i produkcija. Stalno sam tražio zvuk, kako je meni to u glavi zvučalo, da ga prenesem. Bio sam jedan od rijetkih ljudi u to doba koji je imao Gibson Les Paul Custom gitaru koja je stvarno bila jako, jako cijenjena, pa i danas, moja je bila iz ’68., na aukcijama postiže ogromne cijene. Trojica smo bili koji su je u to vrijeme imali. Pokojni Bodo Kovačević iz Indexa, Bregović i ja. Za pojačalo sam klasično koristio Marshalla, kako je u to vrijeme to već bilo.
Iako se u rocku koketiranje sa folk elementima u pravilu povezuje s Yu-grupom i Dugmetom činjenica je da ste i vi vrlo pametno i odmjereno nekoliko folk pjesama stavili u formu Hard rocka. Ali, za razliku od Dugmeta ili Leba i soli, vi to niste uspjeli adekvatno iskorititi. Možda ste ipak bili preteški za tako što.
– Prva asocijacija na to je pjesma “Kolika je Jahorina planina”. Što se nje tiče, nismo mi sada sjeli i rekli idemo mi sada tu pjesmu snimiti. To je isto bilo slučajno. Desila se neka televizijska emisija, bila je neka reportaža na Jahorini planini, a pošto se naš Lenđel puno vrzmao po televiziji, nešto je tamo radio, on je dobio zadatak da se ta pjesma obradi. Tako da smo slučajno došli do toga da je sviramo, iako smo cijelo vrijeme, bar je meni i Vajti bila namjera malo više ući u te etno, da kažem, vode.
Vi ste u to vrijeme, pa i poslije kada je Vajta otišao, jako puno putovali i svirali.
– To je definitivno što se tiče koncerata bilo zlatno doba. Mi smo jedno ljeto čak bili iznajmili brod, na njemu živjeli, spavali, jeli… Kombi s opremom je išao cestom, mi smo s njim plovili iz grada u grad, a Vajta je onda budalesao, penjao se gore i vješao neke gusarske zastave. Išli smo po plažama i bilo je stvarno zanimljivo, ali to je bila turneja koja je trajala mjesec dana što je danas nezamislivo i za one koji su danas na vrhu te neke scene.
Jeste li mogli to sve financijski pokrivati?
– Da, definitivno da, jer je to bilo veliko područje, puno drugačije, bogatije, ljudi su imali para, dolazilo se na koncerte… Samo, mi smo bili previše mladi, pa je bilo u to doba nekakvih menadžera koji su bili vrlo ovako, da se izrazim po domaće, “namazani”. Dosta se stvari dogodilo da nisam imao pojma da sam i prevaren, ali to su bili počeci.
Materijali iz tih vremena koje se digitalno reizdalo vezani su isključivo za vrijeme dok je Vajta bio u grupi, iako i u razdoblju nakon njega ima pjesama antologijske vrijednosti.
– Mi smo se skoro cijelo vrijeme provlačili u toj našoj matičnoj kući, Jugoton je to bio, tj. današnja Croatia records koja je pred par godina izdala jednu kompilaciju, dio sa Vajtom, a dio sa ovih drugih ploča, ali nismo mogli obuhvatiti sve. Tako da bi, s obzirom da smo i dalje u istoj izdavačkoj kući, apsolutno trebalo napraviti nekakav presjek tih pjesama.
Ratna Ljubljana poslije Sarajeva
Albume “Ponovno sa vama” i “Ruže na asfaltu” čak ni ja nikada nisam vidio ni čuo.
– Znam o čemu govoriš. To su bili moji pokušaji da nekako taj band stavim na noge, iako smo samo ja i bubnjar bili ostali. Ova prva ploča iz ’84. je snimljena za jednu sumnjivu disko kuću tako da se to u ratu sve pogubilo, a ova druga je izdana neposredno poslije rata (“Ruža na asfaltu” je izraz za trag udara minobacačke granate u asfalt – op.a.). Radili smo je u Ljubljani, ima lijepih pjesama, ali isto nije plasirana kako treba i nije nešto zapaženo prošla.
U Ljubljani si neko vrijeme i živio.
– Ja sam dvanaest godina proveo u Ljubljani. Znači, neposredno kada se rat završio ja sam otišao. Proveo sam cijelo vrijeme u opkoljenom Sarajevu i tek onda otišao u Ljubljanu što se kaže – trbuhom za kruhom. Malo sam se povukao, radio po studijima, pisao pjesme za neke izvođače, a imao sam i bend. Educirao sam mlade, radio u školi, predavao gitaru, sve dok se Ivica Propadalo i ja 2006. nismo sastali i odlučili ponovno početi.
Kakva je danas situacija?
– Naše ponovno okupljanje iz 2006. godine u onom prvom sastavu rezultiralo je novom pločom “Kantina”, na kojoj ima jako dobrih pjesama, ali ovaj put s pravom prezentacijom. Sa Vajtom smo se razišli, ne zato što bi se svađali, nego stvar u takvoj formi jednostavno više nije mogla ići. Ja sam glazbenik cijelo vrijeme, dok je Vajta imao neke stanke. Imao sam neko drugačije gledanje na to i mi smo se jednostavno razišli čisto u idejama. Nije bilo nikakvih specijalnih svađa i takvih stvari. Bilo je – ili ugasiti band i ostaviti sve, ili okrenuti totalno novu stranicu. Mi smo se odlučili i snimili smo već dva nova albuma. Sada promoviramo zadnji album “Bili smo raja”, stvar polako ide i dobijamo taj feedback od ljudi. Puno nas zovu i puno sviramo.

Industrija je, za razliku od Dugmeta, bila dosljedna

Zašto sam volio Tešku industriju? Zato što su mi bili nekako pošteno dosljedni, za razliku od Bregovićevog Dugmeta i drugih koji su ciljano išli na komercijalni efekt. Svi smo tada slušali Dugme, sve dok se jednog dana nije pojavila singlica “Karavan”. Tada su ploče bile rijetke i svaka se nova morala bar jednom poslušati pa tako i ova. Kada smo je stavili, bili smo uvjereni da nešto nije u redu, jer je mukli hrapavi glas zvučao kao da je broj obrtaja ostao na 33, kao da se ploča usporeno vrti. Ali, to je nije bio medvjed naglo probuđen iz zimskog sna, već pjevač Vajta koji je poslije postao megapopularan kao zabavljač, što je već druga priča. Jako nam se svidjela ta sirova i snažna gitara, ali i tekstovi koje je tada mahom pisao pjesnik Duško Trifunović.
Teška je industrija bila nekako u sjeni Bijelog dugmeta, ali uvijek svježa i zanimljiva na svoj način. Ono što je ovu grupu uvijek krasilo i izdvajalo od drugih je nešto što se provlačilo kroz sva tri njihova prva albuma, a to je iskrenost. Oni su uistinu iskreno vjerovali u ono što rade. Već je njihov prvi veći nastup, na tada vrlo popularnom “Boom” festivalu, izazvao pažnju, jer su osim svirke, napravili do tada neviđeni scenski show (u pjesmi “Ho-ruk” pilala su se drva na pozornici), a zanimljivo je i korištenje folk elemenata (“Kolika je Jahorina planina”, “Alaj mi je večeras po volji”) u njihovim pjesmama.
Priča o ovoj grupi, bar u Hrvatskoj, obično se završava s Vajtinim odlaskom, a radi se o strašnoj nepravdi. Jer, na sljedećim albumima (“Teška industrija” i “Zasviraj i za pojas zadjeni”) ima izvrsnog materijala. Pjesme “Nikola Tesla”, “Moja draga”, “Položio sam ruke u travu”, “Ptice”, “U našem poslu i zanatu” sigurno spadaju u sam vrh tadašnje glazbene scene, pa je tim više šteta što su teško dopstupne, da ne kažem zaboravljene. To osobito vrijedi za antologijsku, oproštajnu “Odlazi Teška industrija” koju ja nikada nisam čuo u javnosti iako se radi o jednoj od najboljih pjesama Yu-rocka.
Nova reinkarnacija, prvo ona s Vajtom pa i s pjevačicama Martom Kuliš i Leom Mijatović nije bila tek puki podsjetnik na staru slavu, već i jedan novi uzlet koji će vjerojatno doživjeti i komercijalnu zadovoljštinu nakon izdavanja albuma “Bili smo raja” s obradama pjesama sarajevskih autora. Ono na što ja želim skrenuti pažnju je još jedna antologijska, a zanemarena pjesma, koja se našla na albumu “Kantina”. Radi se o suradnji s Arsenom Dedićem i njegovoj izvanrednoj kompoziciji “Ti si se nekako smanjio”, u kojoj je Arsen po tko zna koji put uspio iskazati svoju genijalnost, a grupa “Teška industrija” svoju originalnost i dostojanstvenu sposobnost prilagodbe.