Povijesne nedoumice, štit i mač u seriji koja je kraljeve pretvorila u zvijezde

Dolaskom demokracije, bar u Zadru, porasla je tendencija nazivanja djece po svecima kojima naš grad obiluje. Dobili smo tako Šimune, Donate, Krševane, Mihovile (dobro, Mihovila je bilo i prije), ali zanimljivo, nikada ni jednoga Dimitrija iako smo u gradu imali licej pod njegovim imenom. A zašto smo zanemarili Dimitrija? Paaaa… Budimo iskreni, zvuči nekako srpski pa nije zgodno

Ovim tekstom želim, kroz svoju prizmu, samo malo zabaviti naše čitatelje i nemam nikakve druge ozbiljne namjere. Zato MOLIM zadarske “povijesne stručnjake”, amatere povjesničare, antropologe i etnologe da me ne zovu, da mi ne pišu pisma i ne opterećuju me svojim komentarima i teorijama, već da to ostave za svoje mještane u dokonim popodnevima nakon briškule i balota. Ovo je osvrt na tv-seriju, a ne politikantstvo, i prezentiranje jeftinog domoljublja.
Dokumentarna serija “Hrvatski kraljevi” uistinu je dobro napravljena. Ništa lošije od sličnih serijala strane proizvodnje. Bojao sam se da će biti nekakvih mistifikacija, fantazija, pobjeda nad Tatarima, ali srećom ništa od toga. Istina je, doduše, da tu ima stvari koje su jako nerazjašnjene, neargumentirae, ali to se u povijesnim relacijama često dogodi, što autori korektno i daju do znanja. Znate ono, kada se na osnovu jedne neprovjerene premise izgradi cijela priča o kralju, kraljici, snažnom brodovlju, pobjedi nad nadmoćnim neprijateljem, kraljeviću Marku i sličnim legendama. Mali je problem u tome što jako puno stvari o kojima smo nekada davno učili u školi sada dolazi u pitanje, jer se ispostavlja da nije sve bilo tako kako se mislilo da je bilo. Ali dobro. Nekako je ipak bilo.
JESU LI SE KRALJEVI ZA TO BORILI?
Mene je osobito oduševila uvodna špica u kojoj kršni momci u srednjovjekovnoj odjeći šetaju po cesti i u jednom im trenutku put prepriječi neki glavonja izbrijane glave, u tamnom autu koji bi lako mogao biti BMW. Samo je još falilo da se iznutra čuju cajke pa da slika bude potpuna, onakva kakva se na žalost često viđa na našim ulicama. I onda se ti naši kraljevi međusobno pogledaju, pogledom koji više nego jasno daje do znanja da su zgroženi i zgađeni prizorom ispred sebe i samo što ne kažu jedni drugima:
“Jesmo li se zato borili i stvarali kraljevstva i države, da ovakvi mufljuzi divljaju skupim autama po lijepoj našoj Hrvatskoj Domovini?”
KOJA SU NOVA (STARA) IMENA KORISTILI STARI HRVATI?
Jedna od koristi koje donosi ova serija, osim one obrazovne, je i upoznavanje stanovništva s pravim hrvatskim imenima. Naime, još od davnina postoji tradicija da se djeci daju imena hrvatskih povijesnih velikana poput Branimira, Trpimira i Krešimira. Dolaskom demokracije, bar u Zadru, porasla je tendencija nazivanja djece po svecima kojima naš grad obiluje. Dobili smo tako Šimune, Donate, Krševane, Mihovile (dobro, ovih je bilo i prije), ali zanimljivo, nikada ni jednoga Dimitrija iako smo u gradu imali licej pod njegovim imenom. A zašto smo zanemarili Dimitrija? Paaaa… Budimo iskreni, zvuči nekako srpski pa nije zgodno.
Ali, vratimo se mi ovoj našoj seriji. Pazite koja divna imena za male Hrvate ona nudi. Tvrdan, Muncimir, Vojnomir, Ljutiša, Mutimir, Žitimir… Imamo i Tugu i Bugu, ali bar ja nikada nisam čuo da je netko tako nazvao svoju kćerkicu. U stvari, nema ni jedne Stošije, tako da su žene malo i zapostavljene kada su hrvatska imena u pitanju. Bilo kako bilo, nemojte da vaša djeca u vrtiću ismijavaju nekoga tko se zove Tvrdan ili Ljutiša. To su prava hrvatska imena.
KAKO SU HRVATI UOPĆE NAŠLI PUT DO HRVATSKE?
U ovoj se seriji donekle nudi odgovor svima koje muči jedno veliko pitanje, a to je ono – kako su i odakle Hrvati uopće i došli. Odgovor je jednostavan i pametan: “Pitanje dolaska Hrvata na ove prostore iznimno je složeno i svi se slažu da jednoznačnog odgovora nema.” Ali verzije su zanimljive. Stiglo je tako ovamo petero braće i dvije sestre: Hrvat, Muhlo, Kluk, Kosjena, Lobel i dvije sestre, Tuga i Buga. Navodno ih je poslao bizantski kralj, a došli su negdje iz Češke. Zanimljivo je da istu legendu imaju i Česi, samo je kod njih sve obrnuto. Pet sestara i dva brata su stigla negdje iz područja današnje Hrvatske. Kao da su se dogovorili za istu priču. A autori serije, kada je to osjetljivo pitanje u pitanju, daju više opcija. Jer nije toliko važno jesu li bili Hrvoje, Tuga i Buga (važno je da s njima nisu bili Stevan, Jovanka i Persida), koliko je važno odakle su došli i gdje je bila ta tzv. “Bijela Hrvatska”.
ODAKLE SU HRVATI UOPĆE DOŠLI?
Nudi se teorija da je “Bijela Hrvatska” jako zapadnije smještena od one o kojoj smo mi davno učili, tako da se spominje čak i Bavarska što već miriše na uljuđeni zapad, a ne na Karpate i Slavene koji su se tamo iza potucali. Uostalom, u seriji se lijepo kaže “Ova se tvrdnja ne može dokazati, ali je vrlo uvjerljiva kao pretpostavka”. Ono što je mene osobito razveselilo je igrana rekonstrukcija dolaska Hrvata u ove krajeve i prijateljski susret s domicilnim stanovništvom, tj. sa starosjediocima. Skupina ljudi dolazi na neku livadu i tu zatječe drugu skupinu, ali oni ne vade nožine, sjekire i mačeve, kao što je to već bio lijep običaj u srednjem vijeku, nego hrle u susret i prsimice se bacaju jedni drugima u zagrljaj te nastaje opće grljenje. Cijela scena više podsjeća na gay-paradu nego na susret dvaju plemena u srednjem vijeku.
KAKO SU IZGLEDALI TI DAVNI HRVATI?
Poseban je izazov autorima ove serije bio prikazati Hrvate u kratkim igranim sekvencama. Što se tiče eksterijera to je sređeno vrlo lako, tako da su otišli do najbližeg šumarka ili livade te se tamo vrtili u krug, dok su interijeri mahom neki sakralni objekti i minimalistički uređene prostorije. Obukli su ih u nekakve kožuhe, krzna i vreće što je najvjerojatnije povijesno i utemeljeno, jer što su drugo mogli i nositi u to doba? Sigurno ne traperice i starke. Lijepe su im i brade i kose, a osobito su vjerno prikazana djeca sa čistim, dotjeranim kosicama koje su očigledno oblikovane pomoću električnog šišača, ali zašto sada gledati svaku sitnicu.
To su bili jako veseli ljudi skloni pjesmi, a kakva je to pjesma bila sigurno je nemoguće sa sigurnošću reći. Sigurno je pak da nije bila kao ova iz serije gdje nekoliko bradatih spodoba baulja ledinom i pjeva (u stvari zavija) doslovno ovako: “mala moja sidi tu pod drvo / srušit ću ga, a tebe ću prvo”. Ovo je grozno revanje i ako je zbilja tako zvučalo, onda bi im bilo bolje da su cijeli život proveli u pobožnoj tišini. U stvari, mene je to jako podsjetilo na moga dragog prijatelja Tota i njegovu odličnu emisiju “Moje skitnje” (pjevanje, a ne likovi, da ne bude nesporazuma).
JESU LI STARI HRVATI BILI HRABRI RATNICI?
Ovako bezobrazno pitanje može postaviti samo jedan smutljivac i jalnuški diletant. Nema te dokumentarne emisije u produkciji državne televizije u kojoj Hrvati nisu hrabri junaci. Nema veze što su u većini slučajeva bili samo postrojba u vojsci svojih okupatora. Ne, oni su naravno najhrabriji, najdičniji, najverniji… Ovdje je prikazana jedna krvava bitka (pažnja redatelji! Kada se nekome sjekirom odsječe ruka u ramenu onda se očekuje i prskanje krvi iz arterija) u kojoj se Hrvatska “umiješala” u sukob Bizanta i Bugara. Ovaj izraz “umiješala” je naročito lijep jer ispada da se lokalna vojna sila borila za svoje interese, a ne da je bila vazal moćnijem vladaru. A ovdje se Hrvatska borila na strani milog nam Bizanta i (sada citiram) “iz vrlo šturoga navoda u izvoru saznajemo da su Hrvati pobijedili, pobivši cijelu Bugarsku vojsku. Iako izvor o tome ne govori ništa u bitci je poginuo i taj i taj…. sukob se vjerojatno dogodio tad i tad… to je najvjerojatnije bio povod… neizravni dokazi su… iako nemamo izravnih dokaza…moguće je pretpostaviti da… iz nejasnih navoda možemo zaključiti…” Previše se puno puta ponavlja riječ “vjerojatno” da bi to bilo ozbiljno.
JESU LI STARI HRVATI BILI PRVI TURISTI?
Naravno da jesu. A kako su to zaključili? U seriji imamo lijepu priču o mesaru Vukoti (po imenu, kao da je iz Svetozareva) koji je odlučio krenuti na hodočašće radi ozdravljenja “duše i tjela” svoga rođaka koji mu je za to i platio. Pošto je bilo malo opasno putovati sam, Vukota je pozvao svojih šest prijatelja (šest? Ajde ti danas skupi šest prijatelja za nešto) koji su išli s njim iz želje za avanturom i iz dokonosti. Saznajemo da su za potrebe hodočašća pravljeni i turistički vodići (?) i smišljeni prvi reklamni (??) slogani pa autori zaključuju da je to početak turizma, a vjerojatno su uz cestu stajale babe s hrastovom korom na kojoj je glagoljicom (tj. nožem) urezano “zimmer frei”. Ali, da bi krenuo na put hodočasnik je morao dokazati da nikome nije ništa dužan jer je postojala opasnost da se ne vrati u jednom komadu u kojem je krenuo na put. A ovo je najzanimljivije… Ako bi mu se na putu što dogodilo pa da se ne vrati, pola imovine je nasljeđivala obitelj, a pola bi dobila crkva, a ako bi bio samac, onda bi se rodbina i prijatelji mogli slikati i bez aparata, jer bi u tom slučaju sve ostajalo pogodite kome? Opet, naravno, crkvi. Lijepi običaji u Hrvata. Vjerojatno je i tada o tome postojao ugovor sa Svetom stolicom.
JESMO LI KRIVO MISLILI O VIŠESLAVOVOJ KRSTIONICI I GRGURU NINSKOM?
U ovoj se seriji posebno kompromitira naš čuveni Grgur Ninski, koji izgleda uopće nije bio borac za hrvatski jezik, već je bio pristalica korištenja latinskog u bogoslužju, a vjerojatno nije nosio ni bradu. Protivio se jedino tome da sjedište biskupije bude u Splitu, a ne u Ninu kao do tada pa su ga premjestili u Skradin.
A kada smo već u Ninu, jedna od stvari zbog koje mi tek sada puno stvari nije jasno, je i “Višeslavova krstionica”. Saznajemo tako da su vrlo klimavi dokazi o tome, da nema dokaza da je u njoj netko uopće ikada i kršten pa i razne nedoumice o Višeslavu, njegovoj tituli i njemu osobno. Bila istina ili ne, ostati će fantastično snimljena scena krštenja. Krštenik je odrastao čovjek koji neodoljivo podsjeća na Isusa, a nijemo ga, bez ijedne geste, gleda svećenik koji izgledom neodoljivo sliči na Mussolinija. Sve izgleda kao scena iz psihodeličnih filmova i samo još fali muzika Pink Floyda. Uranjanje i izranjanje popraćeno je s tisućama srebrnastih kapljica vode koje lete na sve strane, a tip izranja i bori se za zrak s takvim intezitetom, da sasvim opravdano možemo zaključiti da ga je netko pokušao krstiti i udaviti o istom trošku.
ŠTO JE U STVARI STVARNO?
Autori ove serije, kao što smo već rekli, vrlo mudro i odmjereno donose zaključke, ili ostavljaju gledateljima da to sami naprave. Jer, stvari se ponekad zbilja zakompliciraju. Zato je najbolje cijelu priču završiti riječima autora, koji su, to je sada evidentno, u našim uvjetima uspjeli napraviti nešto približno svjetskoj produkciji (postoje kadrovi koji su sa zanatske točke gledanja ustinu vrhunski napravljeni – scene klesanja kamena ili krštenja npr.), a koji kažu slijedeće: -“Povijest nikada nije bila, niti će ikada biti do kraja napisana.” Ali, će zato uvijek biti interpretirana na razne načine, dodao bi ja… Kako kome bude odgovaralo.
[email protected]

Kako je umro Zvonimir? Ugušio se janjetinom?

Po svemu sudeći, ispada da većinu onoga što znamo o našoj dalekoj povijesti dugujemo Konstantinu Porfirogenetu i Tomi Arhiđakonu (a tu je negdje i Pop Dukljanin), ali ima tu raznih nadopuna i stvari koje često nisu vjerodostojne. Jedno od pitanja koja se postavljaju je i ono – kako je umro Zvonimir? Sudeći po snimkama u ovoj seriji Zvonimir se najvjerojatnije ugušio janjećim papršnjakom. Otkud takva smijela tvrdnja od mene griješnika. Zato jer imamo jako puno igranih sekvenci u kojem Zvonimir i sljedbenici jedu janjetinu. Janjetina je očigledno nešto što je neraskidivo vezano uz Hrvate. Tom jedenju janjetine je poklonjena posebna pažnja, kao da su znali daje to nešto Hrvatskom narodnu blisko i imanentno. Scene u kojima snažne ručetine sa pladnja grabe komade pečenog mesa i trpaju ga u svoje ralje, meni je jako poznata jer sam bio na stotinjak pireva na kojima se jelo to popularno jelo. A što su drugo u to doba mogli jesti? Pizzu napolitanu ili kolač od tiramisua? Famozno je snimljena sekvenca u kojima stari Hrvati po prvi put jedu fažol, koji se većini nije svidio pa ga pljucaju i urlaju nešto iz čega se jasno može čuti -“Janjetine, janjetine daj!!!” Ako je po tome suditi, ako su ovako jeli, onda nedoumica nema. Novi su Hrvati sigurno potomci ovih starih, s televizije.