Prošle se ne želim ni sjećati, neće valjda takva biti i ova

Nekako u pet do podne, doslovno i figurativno, ekipa se skupila i odlučila ispratiti Staru i dočekati Novu u nekakvoj kućici u Lici. A to je otprilike išlo ovako: to je dobio Pero preko Mate, a Mate preko Ive, a to je Ivinog strica od strica kuća….
I onda sam na brzinu morala uletiti u neki od dućana i kupit si zimsku opremu jer zimogrozna kakva jesam, ništa ne smijem prepustiti slučaju. Što je najgore, svaki skafander koji sam probala bio mi je veliki. A svaki dječji koji mi bi je bio super u struku i guzici bio mi je kratak. Pa sam onda kupila dva broja veći, neki totalno nefensi, ali dobro, računam da idem u nekakvu zabit gdje me nitko neće vidjeti.
Potrpala sam nešto cura u svog puntića kojeg smo natrpali robom do vrha i krenule u putešestvije. Ne trebam ni reći da je ta kućica koju je dobio Pero preko Mate, a Mate preko Ive, a to je Ivinog strica od strica kuća ustvari nekakva ruševna starina vlažnih zidova, s nekoliko poljskih kreveta… Ipak, odlučili smo ostati, a do navečer su mi se svi prestali smijati što sam sa sobom ponila skafander. I buce na povišenu petu…
A onda je do navečer toliko zahladilo da me ni sam Bog ne bi mogao zagrijati, a kamoli skafander. Rekla sam ekipi da se ja kupim u Zadar jer ne želim u Novu ući, unatoč globalnom zatopljenju, kao santa leda. Glasalo se demokratskim putem za i protiv tko će ostati, a tko ići nazad. I većina ih je bila za ostanak, a ja sam ipak čovjek, a ne stranka, i rekla sam da napuštam brod…
– Jebiga ekipa, kad je mogao Ivo, mogu i ja… Vidimo se na nekom toplijem mjestu…
Ipak, nitko se nije naljutio. Svi od ekipe koji su grijali moje i usred ljeta smrznute noge, znaju o čemu se radi. I onda me bolje pustit doma nego cijelu noć me masirati i pokušavati osposobiti mi adekvatnu cirkulaciju.
Put iz ličke pi… (materine) sam jedva našla, popela se na autoput. Došlo mi stat u Macole i Novu dočekati tamo. Uz grah i kobasice, sarmu i ono kiselo mlijeko njihovo. Ali kad sam shvatila da sam na knap s vremenom doći do Trga, odlučila sam požuriti pa kud puklo. I jesam, došla sam na vrijeme, ali se nisam stigla presvući. Pa sam praktički dotrčala na Trg u skafanderu. A poslije toga završila u nekom kafiću s ostatkom naše ekipe koja je bila zeru pametnija i stala doma bez velikih očekivanja. I mogu reć da je bilo dobro, što će reć da me glava još uvijek boli.
Je da su me svi gledali u čudu tako odjevenu, ali nakon tri tekile bilo mi je sasvim svejedno. I tko će me gledati i tko će što reći. A nakon pete, da sam još imala one skijaške naočale, vjerojatno bih se uputila na Višnjik ispod peke vidit kako je na Moralesa….
E da, zahvaljujući skafanderu, jedina od ekipe nisam pokisla jer sam bila prilagodljiva svim uvjetima i svakoj podlozi…
A onda sam se sjetila kad sam se navečer probudila mamurna da ama baš ništa nisam ni zaželila da mi se ostvari u 2010.
E pa ne želim kretena za predsjednika, ne želim da se vrate oni koji su pobjegli u najgorem trenutku, a najavljuju kambek. Ne želim da mi više prodaju floskule o mitu i korupciji, pronevjerama, smjenama, časti i nečasti, moralu i nemoralu. Moralno je ono što se mora, jebiga, to svi znamo. I ne želim da me farbaju raznorazni mamlazi koji misle da su jako pametni. Brate, da je takvih bilo manje, ne bismo bili u gabuli kakvoj jesmo.
Ustvari, želim živjeti u neznanju i biti glupa plavuša. Prošle se ne želim ni sjećati, neće valjda takva biti i ova. Sretna i mamurna (mi) Nova…