Stošija – žena i majka koja se rađa jednom u sto godina

– Baba Stošija je živa legenda. Ona je naša zvijezda vodilja, naše svitlo i naš lumin, naš životni uzor, putokaz i inspiracija – kazala je praunuka Ana

Doživjeti sto godina, koliko je jučer proslavila Stošija Jeras iz Ljupča, pa ako ste k tomu kao ona vedri, duhoviti i “bistri”, zavidan je uspjeh. Štoviše, baka Stošija je ušla u povijest Ljupča – prva je uopće stogodišnjakinja u ovom mjestu u općini Ražanac, na obali pitome Ljubačke vale.
Miran život bez zla
Na mnoge upite u čemu je tajna dugog života, jubilarka odgovara da treba živjeti skromno i mirno, nikomu ne činiti zlo.
– Zdrava sam, kako ne bih bila. Prošlog proljeća pala sam pa me sada manje slušaju noge. Sve drugo je u redu. Uvijek sam bila zdrava, mršava, bavila se kućom i djecom, išla u polje, čuvala blago, govori slavljenica britkog uma, nevjerojatne inteligencije i iskonske mudrosti, puna duha.
Kada je točno u podne zvonarica Zdravka Stojić zazvonila sa zvonima za početak svete mise župna crkva sv. Martina bila je pretijesna da primi sve koji su došli uveličati njezino slavlje, mnogi su ostali ispred crkve.
Svečanu svetu misu je predvodio župnik don Jerolim Lenkić uz asistenciju ministranta Luke Stojića i svog oca, 83-godišnjeg Šime. Za svečani ugođaj se brinuo župni zbor.
– Neka vas dragi Bog još dugo proživi, poželio je svećenik.
Stošija je rođena je u susjednoj Rtini 2. siječnja 1913. godine od majke Šimice i oca Jakova Miletića i nekoliko dana potom krštena pod krštenim imenom Stošija Kata. Kada je imala četiri godine umrla joj je majka.
– Ljepotica Stošija za svog stasitog Niku Jerasa udala se prije 80 godina, 25. studenoga 1933., s oltara crkve u ime svih najbližih govorila je praunuka Ana Pičuljan.
Rodila je šestero djece, sad već pokojnog Josu, te Ivu, Mirka i Benka i dvije kćeri, Lucu udanu Perković i Tonku udanu Anić. Oni su joj podarili 11 unučadi i 22 praunučadi.
Djeca rasuta po svijetu
– Sudbina je htjela da kao i mnogi drugi u to vrijeme, sva njena djeca, osim najstarijeg Jose, otišla su u daleki svijet. Ive, Benko, Mirko i Tonka u Ameriku, Luca u Njemačku, dok se Joso skrasio u Rijeci.
Pratila ih je ljubavlju i molitvama i živjela sa svojim Nikom za trenutke radosti kada bi se vraćali na rodno ognjište.
– Baba Stošija je živa legenda. Ona je naša zvijezda vodilja, naše svitlo i naš lumin, naš životni uzor, putokaz i inspiracija. Žena i majka koja se rađa jednom u sto godina, sa suzama radosnicama govorila je praunuka.
– Uvijek je bdjela nad svima nama, zvala nas je “ruže moje i sokolovi moji”, “ranke moje i dike moje”. Svi mi koji smo živjeli izvan Ljupča, rasuti po cijelom svijetu, jedva bismo dočekali da u njenom toplom krilu potražimo utjehu, naglasila je praunuka Ana.
Slavljenica Stošija vjeruje da su je dugim životom nagradila djeca, unuci i praunuci i dragi Bog, kojem se obraća svako jutro moleći krunicu.
– Moji najmiliji me drže na životu, a Majka Božja i Isus Krist bdiju nada mnom, razdragano će slavljenica dok prima čestitke brojnih sumještana iz Ljupča, Ljubačkih Stanova.
Nakon svete mise ispred crkve je upriličeno veliko slavlje uz pjesmu i bogat stol za sve okupljene.