Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Gdje su nestale stare Sanaderove snimke?

02.02.2011. 23:00
Gdje su nestale stare Sanaderove snimke?


On, zakopčan u kaput izlazi iz automobila, klimne glavom, malo posrne (ovaj put fizički), za njim hoda policijski službenik koji mu je stalno za petama, ulazi u zgradu, nestaje i to je sve. A sve to traje samo 5-6 sekundi. I tako 54.728 puta u zadnjih mjesec dana. U stvari, toliko sam puta gledao taj snimak da mi, svaki put kada posrne, ruka automatski poleti da ga pridržim, da ne padne, jer ne bi bilo dobro da se onako visok i stasit čovjek polomi pred kamerama. Okolo je led i snijeg i tlo je opasno i sklisko
Otkako je Sanader postao “dodirljiv” tj. otkako je prestao biti “nedodirljiv”, svi se nešto češu o njega i njegovu obitelj i otkrivaju nove stvari. Te je radio ovo, te ono, sudjelovao u tome i tome, prevario, ukrao, a osobita se pažnja poklanja njegovoj imovini koja kao da nije ni postojala dok je bio premijer


Baš prije neki dan pričam sa  svojom tetkom i pitam je zna li  koji je najčešće emitiran televizijski snimak na našim televizijama zadnjih mjesec i pol  dana, točnije od 10. prosinca  2010. pa do danas? Naravno  da je znala, jer i ona je to  primjetila. Snimak je to koji  ide u skupinu onih kakve ostaju zabilježene za povijest,  kao što su Lilićev “umro je  drug Tito”, Markovićeva objava denominacije dinara  (Ante Markovića naravno, a  ne onog zagrebačkog nogometnog ridikula), Miloševićevo “ne čujem dobro!”,  Tuđmanovog ljubljenja zastave u Kninu (u ugodnom  društvu, između ostalog, i kasnijeg višestrukog ubojice, generala Koradea) i da ne nabrajam sada više. Radi se o  snimku koji traje nekoliko sekundi, a na kojem Sanadera  privode u Salzburški ekstradicijski pritvor. Više od mjesec dana bivšeg se premijera  spominje u svakoj, ali baš u  svakoj informativnoj emisiji,  na svim televizijama i svaki  put sa tom istom, jednom jedinom snimkom, pa  izračunajte koliko je to puta.
Svi znamo sve detalje. On,  zakopčan u kaput izlazi iz automobila, klimne glavom, malo posrne (ovaj put fizički), za  njim hoda policijski službenik  koji mu je stalno za petama,  ulazi u zgradu, nestaje i to je  sve. A sve to traje samo 5-6  sekundi. I tako 54.728 puta u  zadnjih mjesec dana. U stvari,  toliko sam puta gledao taj  snimak da mi, svaki put kada  posrne, ruka automatski poleti da ga pridržim, da ne  padne, jer ne bi bilo dobro da  se onako visok i stasit čovjek  polomi pred kamerama. Okolo je led i snijeg i tlo je opasno  i sklisko.
MATERIJALNA DOBRA I  ZLA
Otkako je Sanader postao  “dodirljiv” tj. otkako je prestao  biti “nedodirljiv”, svi se nešto  češu o njega i njegovu obitelj i  otkrivaju nove stvari. Te je  radio ovo, te ono, sudjelovao  u tome i tome, prevario,  ukrao, a osobita se pažnja  poklanja njegovoj imovini koja kao da nije ni postojala dok  je bio premijer. Zanimljiv je  taj veo tajne i šutnje koji obavija osobu dok je na položaju.  Doduše, bilo je primjera da se  otvoreno govori o nečijem  čudno i na brzinu stečenom  bogatstvu, ali tada bi se onoga  tko bi se to usudio nazivalo  raznim pogrdnim imenima, a  bilo bi i drugih posljedica lamatanja dugog jezika. Sjetimo  se samo slučaja generala Zagorca. Onda su svi upitani  građani komentirali kako je  dobro da su ga uhapsili, kako  ga treba strpati u zatvor, kako  je bilo i vrijeme i slično. A da si  pred tim istim pametnjakovićima prije samo godinu dana rekao kako je malo sumnjivo da jedan general koji  nije vidio ni fronta ni rata, koji  je do jučer materijalno bio  sasvim prosječan, odjednom  ima milijune kuna i eura, nekretnine i dragulje, rekli bi ti  da si komunjara i jugonostalgičar, Sorošev plaćenik, da  si protiv hrvatskih generala i  tako dalje.
Doduše, ne možemo baš  reći da se do sada nitko nije  osvrtao na Sanaderova materijalna dobra, ali sve se svodilo na njegovu kolekciju satova, što i nije nešto strašno s  obzirom da i ja imam onakav  Rolex “Daytona”, samo što je  ovaj moj iz Singapura i košta  osamdesetak dolara dok njegov, originalni, vrijedi bar pedesetak puta više. Sada svi  kopaju po njegovoj imovini,  iako su to mogli napraviti i  prije par godina. Sada svi  pričaju o njegovom bratu,  kćerima, puncu, supruzi i nekim stvarima vezanim uz njeno zanimanje, a ja se dobro  sjećam da se prije par godina i  u Zadru govorilo o njoj i nekim poslovima kojima je pogodovala pa se nitko oko toga  nije uzrujavao. Sada se sve  izvlači na svjetlo dana, i  računi, i slike, i stanovi, sve se  spominje samo jedna stvar ne.  Gdje su Sanaderove fotografije iz idiličnih vremena dok je  bio premijer? Sve su netragom nestale, a ima ih jako  zanimljivih, u raznim situacijama i s raznim zanimljivim  ljudima.
NE BI SE ŠTEL MEŠAT´
Da se razumijemo. Ne branim ja Sanadera. Nisam ja  nikakav ni advokat (Bože  sačuvaj), niti tužitelj (to pogotovo ne). Ja samo komentiram ono što jasno vidim na  televiziji. On je, kako kaže  naša premijerka koja ga je na  toj poziciji uostalom i naslijedila, “nevin dok mu se ne  dokaže krivnja”, i ima tko će se  time baviti, ali mi sve to pomalo ide na živce. Bio vam je  tako svojevremeno u Zadru  jedan propali košarkaš koji je  povremeno radio kao redar. E  on bi, kada bi došlo do gužve,  čekao iza vrata da nekoga  obore na pod, a onda bi se  zaletio i junački ga onako nemoćnog udario cipelom u trbuh. Uvijek ima dobrih i plemenitih ljudi koji se jave kada  je bezopasno.
Svi su sada počeli s nekim  istraživanjem porijekla Sanaderove imovine. Kod ovoga je  slučaja stvar donekle jednostavna. Ako je Sanader sve to  pokrao (u što ja ne ulazim jer  ne znam – možda je i njemu  novce slala tetka iz Amerike)  to ne znači nužno da su i  njegovi suradnici u tome  suedjelovali. Osim toga, to je  lako i dokazati. Napravi se  mali (duljina ovisi o količini  imovine) popis imovine, njenog porijekla porijekla, ustanovi se što je imao prije  stupanja na dužnost, usporedi  se s primanjima koji je dotični  za to vrijeme imao, utvrdi se  razlika (ili razliketina), a onda  je i najvećem ekonomskom i  pravnom laiku lako uvidjeti  kako je što stečeno, što je  pošteno zarađeno, a što je  palo s neba, ili što je poslala  gore spomenuta amerikanska  tetka.
KAKO SE TO RADILO U  SOVJETSKOM SAVEZU
Ali vratimo se mi našoj temi, tj. ovoj famoznoj sceni  ulaska u pritvor. Pitanje koje  se logično postavlja je – zašto  kada govore o Sanaderu ne  puste neki drugi snimak, s  obzirom da čovjek koji je godinama bio premijer logično  mora imati još snimaka i fotografija iz sretnijih vremena.  Jer, koliko je samo puta s  cijelom svitom zadovoljno  izlazio pred kamere nakon što  bi donjeli neku važnu odluku?  Istina, postoji i onaj na kojem  se on povlači iz politike i  oprašta s novinarima i javnosti  (to ponekad čak i vidimo), kao  i onaj na kojem se udaljava niz  ulicu prije bijega (pardon…  prije putovanja u inozemstvo), ali ljudima s televizije je  puno draži ovaj u kojem ga  vode u zatvor. A zašto je to  tako? Ja ću vam reći.
Prvo, ljudi vole gledati tuđu  nesreću, a osobito onda ako se  radi o nekom tko je bio na  visokoj poziciji. Uvijek se pri  ovakvim detronizacijama netko posebno veseli, pa makar  taj netko bio dojučerašnji simpatizer. Povijest je prepuna  takvih slučajeva. Jedan dan  viču “hosana”, a drugi već urlaju “raspni ga”. Drugo i važnije, radi se o problemu koji su  imali u bivšem SSSR-u, tojest  o retuširanjima fotografija s  prvomajske vojne parade na  Crvenom trgu. S obzirom da  su u tadašnjem totalitarističkom sistemu svako malo  smjenjivali svoje kadrove proglašujući ih državnim neprijateljima, bilo im je malo nezgodno gledati ih na snimkama i fotografijama s predsjednikom i ostalima jer ih je  neugodno podsjećalo na  činjenicu da su ti izdajnici toliko godina bili u samom vrhu  vlasti. Tako su fotografi retušeri imali pune ruke posla.  Kako bi koji glavešina nestajao s javne scene i otputovao  malo u Sibir na zimovanje (još  je bilo dobro da je samo Sibir  – da nije glava odletjela), tako  bi ga trebalo micati sa spomenutih fotografija.
PAZITE S KIM SE  SLIKATE!
Tako se to nekada radilo u  Sovjetskom savezu, a sve to  nekako podsjeća na ovu današnju situaciju s našim Ivom.  Sjetite se da taj čovjek skoro  nikada nije pojavljivao pred  kamerama, a da iza njega nije  stajao cijeli zbor javnih ličnosti. To je jedna vrlo nezgodna  situacija, s obzirom za što ga  se danas sve optužuje, tako da  je i razumljivo da se ti materijali više ne vide u javnosti.  S druge strane – ne treba se  uzrujavati nitko tko ima čistu  savjest, jer ni ja ne mogu odgovarati za postupke nekoga  tko je samnom npr. svirao  prije petnaest godina, a poslije toga npr. opljačkao banku, ili još sramotnije, počeo  svirati narodnjake. Kriv sam  utoliko što ga nisam dobro  procijenio i klonio ga se. Zato  se i ne bavim politikom jer ne  znam procijeniti ljude. A  opet, nikome nije baš zgodno  da ga povezuju s nekim koga  se na ovakav način javno inkriminira, pa makar ne imao  veze s onim za što se s dotični  optužuje. Zato ljudi – pazite s  kime se slikate da ne bi kasnije  radio photoshop!
I NA KRAJU –  PRAVOPIS VAŽNIJI OD  LOPOVLUKA
Na kraju, jednu stvar ne  mogu a da ne spomenem. Često mi se u tekstovima potkrade pokoja pravopisna  greška. Ja sam naime išao u  osnovnu školu još u ono doba  kada se govorilo manje čisto  nego danas, tako da mi se u  tekstovima ponekad pojavi  poneki stari izraz kakav se više  ne koristi, kao što je inostranstvo – umjesto inozemstvo, takmičar –  umjesto natjecatelj, pegla – umjesto  glačalo, ili vjerovatno – umjesto vjerojatno (na ovo zadnje i prezadnje, pošteno priznajte, ni vi ne obraćate  pažnju). S druge strane, s  ovim svojim strašnim gafovima nisam ni za jednu lipu, ni  za jedan eurocent naštetio  svojoj voljenoj zemlji Hrvatskoj, dok je nekima domovina  na prvom mjestu samo dok je  mogu… Hm, iskorištavati.  Mislim da je sve jasno. Zdravi  bili – da ne kažem “zdravo” jer  taj izraz kod mnogih Hrvata  izaziva jaču reakciju nego kada netko svoju domovinu  ošteti za desetak milijuna kuna. Po tome se najbolje vidi  koliko tko stvarno voli svoju  zemlju.