Marčina: Dopješačili smo do vječnog grada Rima

Dopješačili smo do vječnog grada Rima 1. travnja u 13,36 sati. U Dom hrvatskih hodočasnika dr. Ivana Merza, gdje ćemo biti smješteni četiri dana, pristigli smo nakon prepješačenih više od 900 kilometara u 31 dan i ne može se riječima opisati što na kraju našeg hodočašća osjećamo. Ponos i radost, blagost, duhovnu mirnoću. Preplavile su nas emocije koje su postajale svakim danom sve snažnije. I na kraju, ipak smo uspjeli, unatoč bojazni i strahu sviju nas na samom početku, s pitanjem, zar je to moguće? Jer, među nama osmoricom, šestorica su ratni vojni invalidi Domovinskog rata, poput pripadnika Specijalne policije “Zebra” Ivana Jurasovića i Željka Radošića, te branitelja Branka Iskre, Željka Bakunića, Arsena Grande i Alena Kocića Koca
Koliko je tu bilo volje, želje, strasti, odricanja, trpljenja, ne može se riječima opisati. Međutim, sigurni smo da ne bismo mogli izdržati bez dobre logistike, ljubaznosti, razumijevanja, ohrabrenja naših domaćina koji su nas toplo primili i u svakoj destinaciji pružili nam utjehu i zaželjeli sretan i blagoslovljen nastavak puta.
Avantura u nepoznato
S hodočašćem smo započeli na Čistu srijedu, 1. ožujka, u Novoj Gradišci pa krenuli preko Slavonije, Zagorja, Like, moćnog Velebita, Dalmacije i konačno osvanuli smo u Dioklecijanovom gradu, Splitu, 21. ožujka slijedivši poznate rute prelijepe nam Hrvatske.
Slijedili su hodočašće i avantura u nepoznato. “Tragetom” smo stigli do Ancone gdje nam je velika pomoć na početku puta u Italiju bila naša Pakoška, gospođa Tonka Kukin. Dala nam je osnovne, ali vrlo bitne smjernice. Cijelim putem lijepo vrijeme, zaobišli su nas bura, vjetrovi, padaline pa i onda kada smo prepješačili dio brdovitih Apennina. Božja providnost, vjerujemo u to. Talijani domaćini – posebna priča. Konačišta uredna, prema nama hodočasnicima odnose se s poštovanjem. U zraku se osjeća višestoljetna tradicija hodočašća. Nakon Ancone i prepješačenja pokrajine Marche, epicentra mnogobrojnih potresa u kojem su još mnogi objekti srušeni, javni, sakralni i kulturni, stigli smo do mirnijih i razvijenijih gradova poput Calfiorita, Foligna, Spoleta, Ternia.
 Sam doček u Domu hrvatskih hodočasnika “Blaženog Ivana Merza” bio je srdačan. U Rimu na raskršću rijeke Tiber i Mostu anđela dočekao nas je Mateo Martinović, voditelj Doma hrvatskih hodočasnika.
Misa na hrvatskom jeziku
U nedjelju, 2. travnja, sudjelovali smo u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu na misi na hrvatskom jeziku. Upravo na dan kad se Crkva spominje 12. obljetnice smrti pape Ivana Pavla II. Naime, mi branitelji i organizirali smo hodočašće kao znak zahvale Svetoj Stolici, svetom papi Ivanu Pavlu II. i svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima i žrtvama Domovinskog rata. Svetu misu predvodio je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, velečasni Davor Senjan, član Zavoda sv. Jeronima u zajedništvu s desetak hrvatskih svećenika, studenata iz Zavoda sv. Jeronima kao i drugih rimskih zavoda. Hodočasnike je pozdravio velečasni Marko Đurin, vicerektor crkve i Zavoda sv. Jeronima te ih upoznao s kulturnom povijesnom baštinom crkve i Zavoda sv. Jeronima. Nakon svete mise zaustavili smo se s vicerektorom Đurinom na domjenku. U kratkom druženju zaželio je naš domaćin, velečasni Marko, da nam ovo plemenito hodočašće donese obilje duhovnih plodova, kako nama osobno tako i našim obiteljima te našoj domovini.
Susret sa Svetim Ocem
Petog travnja uručujemo Svetom Ocu neponovljiv i originalan poklon. Sastoji se od rustikalne profane škrinje sa slavonskim motivima, izrađene od drva vrbe, naziva jagnjida, u režiji našeg umjetnika hodočasnika Željka Radošića. U škrinji je složena muška slavonska šlingana košulja rubina sa zlatovezom, tkanica trobojnica te šokački šešir. Sve ručno izrađeno, unikatno. Pismo zahvale uručit će se Svetom Ocu pisano na posebno izrađenom papiru, poput pergamene autorice profesorice Ljiljane Lukačević i autora Arsena Grande, predsjednika Udruge dragovoljaca Domovinskog rata Nova Gradiška. O ovom hodočašću bit će napisana knjiga i snimljen dokumentarac naslova “Milijun koraka”.
Na kraju, htjeli bismo se zahvaliti našim sponzorima, posebno onima koji su nam svojim novčanim prilozima, pa bili oni i simbolični, pripomogli da dođemo do našeg zamišljenog cilja, financijski skupog, a i zahtjevnog do granica ljudskih mogućnosti.