Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Tomislav Tadić: Hrvoje je bio ljudina, čovjek za uzor!

02.04.2017. 22:00
Tomislav Tadić: Hrvoje je bio ljudina, čovjek za uzor!


Uvijek kad dođe taj dan, 3. travnja, dan kad je preminuo Hrvoje Ćustić, pokušavam pronaći kakve-takve riječi kojima bih sebi ‘prepričao’ onaj niz nesretnih sličica spojenih u grozomoran film od 28. danu mjeseca ožujka godine 2008. I uvijek iznova se pitam zašto sam baš taj dan odlučio sjediti u tzv. B VIP loži, točno u visini uzdužne istočne linije igrališta, na mjestu odakle sam gledao taj grozomoran film. I nikad ne nalazim točne odgovore, kao što ih svi mi nikad nećemo ni naći ni dobiti uzalud pitajući se ‘zašto?’…
Deveta je godina od preminuća Hrvoja Ćustića. Fizički je otišao, a kako bi to lijepo kazao moj mlađi kolega Šime Ćurko – preselio se nebeskom Ocu. Tako nekako kaže i Tomislav Tadić, velikih Hrvojev prijatelj od djetinjstva, suigrač, kum na krizmi…
– Nema dana da ga se ne sjetim, da ne razmišljam o njemu, o nekim našim dogodovštinama. Ne vjerujem još da ga nema s nama, pa ni kad odem na grob pomoliti se za njegovu dobru dušu – govori Tomislav.
Susret u drugom razredu
Na svoj način velikosrpska agresija na RH i Domovinski rat bijahu povod susretu dvojice dječaka, susretu koji je odmah prerastao u čvrsto prijateljstvo.
– Ma, riječ je i o nečemu iznad čvrstoga prijateljstva. Prvi smo se put ugledali u drugom razredu osnovne škole, u Šime Budinića kod učiteljice Jelice Novak. Iako sam živio u Stanovima, išao sam u Šime Budinića, a kako su Ćustići, poput ostalih Murvičana išli u progonstvo, Hrvoje je došao k nama u drugom razredu. Već nakon pet minuta obojici nam je bilo jasno da se razumijemo i bez puno riječi.
Razredni kolege, prijatelji, sudionici dječačkih nepodopština i svega ostaloga što prolaze djeca te dobi, skupa su došli do osmoga razreda.
– Tjelesni nam je predavao Zoran Pervan, sjećam se dobro. Ali, bili smo mi i u NK Zadar. To je bio naraštaj koji je u kategoriji starijih pionira postao prvak Dalmacije na opće iznenađenje. U Splitu smo pobijedili Hajduka 2:1, a Hrvoje je zabio jedan gol. Tomo Gluić je branio, on je još aktivan, a jedan od suigrača bio je i Nikola Zdunić. Trener nam je bio Davorin Matošević.
Osnovnoškolska nogometna reprezentacija, sjeća se Tadić, bila je županijski prvak i plasirala se na dalmatinsku završnicu.
– Išli smo bez Hrvoja i bili drugi. Bila mu je pukla arkada i nije mogao igrati.
Skupa u Pomorsku
A klupski naraštaj starijih pionira bio je u Poreču na završnici, poslije čega se valjalo upisati u srednju školu.
– Tada smo razmišljali što ćemo, u koju školu i odjednom mi je Hrvoje kazao ‘U koju ćeš ti ići ću i ja’, nije to razvlačio.
Tomislav i Hrvoje upisali su se u Pomorsku školu, smjer špedicija.
Tko god je poznavao Hrvoja, makar i površno, dobro je znao da je riječ o čovjeku koji je živio nogomet.
– To je nekako najbliže onomu kako je bilo. Živio je nogomet, za nogomet. Od prvih naših treninga u NK Zadar njemu je nogomet bio u fokusu. Odgovoran, ozbiljan, motiviran… Vidio je sebe u nogometu.
Kad se vratio iz Hajduka, kakav je bio?
– To su godine kad se čovjek još formira. Malo je bio poljuljan, ali brzo se vratio. Nije dopustio da ga nešto radikalno poremeti, radio je još više. Nikad, ali baš nikad nije volio gubiti.
Valja spomenuti da je Hrvoje za kuma na krizmi odabrao…
– Mene! Premda nas u životnoj dobi ne dijeli značajna vremenska razlika, ja sam se krizmao godinu prije njega pa sam mu smio biti kum. Njegova je krizma bila u Murvici. Zanimljivo je da smo poslije krizme i svečanoga objeda išli u Makarsku. Naravno, igrali smo utakmicu.
Uvijek spreman pomoći
Tomislav opisuje Hrvoja kao poštenjačinu, čovjeka koji je volio svakoga.
– Puno puta je izrazio solidarnost prema nekomu tko je iz kojekakvih razloga bio jadan, ponižen ili slično. Spreman pomoći uvijek, a nikad sebe gurati u prvi plan. Ni u nogometu. Kažu za ljude koji vole davati golove da su egoistični, neki i ljubomorni, ali Hrvoje nije takav bio. Radovao sa svačijem golu. S druge strane znao se i izboriti za sebe kad je trebalo.
Kad je Tomislav otišao igrati u benkovački Velebit dogodio mu se lom noge.
– Došao Hrvoje k meni u bolnicu i stao me hrabriti, da nije to ništa, da sam mlad, da ću se sigurno vratiti… Odagnao je pesimizam od mene. Tad sam se udebljao 15 kilograma i mnogi su mi se malo i rugali, ali on me ‘branio’ da nije to ništa…
Hrvoje je igrao sve bolje, vratio se golovima.
– Igrom okolnosti nisam tri godine gledao seniore Zadra, obično su mi se utakmice s Velebitom preklapale i tako… Došla je ta kobna utakmica s Cibalijom i nazvao sam Hrvoja da mi ostavi tri ulaznice. Zamjerio mi je što ga zovem tri sata prije početka, da što nisam ujutro, ali našao mi ih je i ostavio u obližnjem kafiću. Sjedio sam na zapadnoj tribini (danas ne postoji, pr. a.) i to na njezinu sjevernom dijelu. Kad sam ušao, trajalo je zagrijavanje i Hrvoje je bio posve blizu ograde. Mislio sam hoću li mu se javiti, neću li… Nisam, vidio sam da je koncentriran i nisam ga želio ometati…
Tomislav malo zastaje, gleda u daljinu… Ponavlja:
– Ne mogu sebi predočiti da ga nema, ne mogu…
Prerana smrt
Utakmica s Cibalijom praktički je tek počela kad se dogodila kobna situacija.
– U prvi mah teško je bilo povjerovati. Pojurio sam odmah sa zapadne tribine prema ulasku u klupsku zgradu, pa brzo s Antom Vulinom, Svetkom i Domagojem Ćustićem pohitao u bolnicu. Ušli smo u hodnik na odjelu na koji je Hrvoje dovezen…
Ponovno kratki zastoj u Tomislavovoj priči.
– Iako smo bili na hodniku, čuli smo, jasno smo čuli, kako Hrvoje nešto govori liječniku. Podvrgnut je odmah tretmanu i u tom trenutku neizvjesnost je narasla na n-tu potenciju. Strah, iščekivanje, duboka zamišljenost… Pratili smo iz sekunde u sekundu sve.
Dan ili noć, svejedno je tada bilo, kaže Tomislav.
– Vjerovali smo da će se izvući, Ta, bio je istinski sportaš, fizički i mentalno pripremljen, borac… Molili smo se Bogu, iskreno vjerovali.
Došao je treći dan travnja mjeseca godine 2008.
– Ne mogu ni danas sve to opisati, te osjećaje, tugu za jednim mladim životom, očaj njegovih najbližih, nas koji smo više ili manje s njim živjeli, igrali nogomet, radovali se. Da, prošlo je devet godina, ali…
U privatnom životu Hrvoje je bio na putu stvaranja vlastite obitelji.
– Da, doista je bio u čvrstoj, iskrenoj, dubokoj vezi, trogodišnjoj vezi s puno ljubavi, s planovima o budućem obiteljskom životu, radovao se tomu zajedno sa svojom djevojkom.
Tomislav je Hrvoju bio kum na krizmi, a poslije njegovu mlađemu bratu Domagoju kum na vjenčanju.
– Mi smo praktički jedna obitelj. Domagoj je kum na krštenju mojoj sad sedmogodišnjoj kćeri Petri. Naše obitelji povezuju mnoge stvari, a nekako pojednostavljeno kazao bih da svojim življenjem nastojimo dostojno čuvati uspomene na svoga Hrvoja. Preminuo je premlad, u trenutku kad je glavnina života bila pred njim. No, ono što je za svoga prekratkoga života svima nama Hrvoje bio, toliko je golemo da iz naših srdaca nikad neće nestati.