U mom vrtu svatko sam bere, važe i plaća

Vrtno samoposluživanje, mogla bi se nazvati inovacija Pašmaca Branka Mađerića, koji je svoj kućni vrt pretvorio u jedinstvenu trgovinu na zadarskim otocima. Na tradicionalan način uzgojeni pomidori i paprike stoje svakom na raspolaganju u njegovu samoposluživanju. Samo treba ubrati, izvagati i u drvenu kasu visoku jedan metar ubaciti potrebnu količinu novca. Jednostavno, bez ikakvog ometanja, s posebnim zadovoljstvom i sve prekriveno dalmatinskim štihom.
Branko Mađerić je posljednji Pašmanac mediteransko-dalmatinskog tipa. Ostvario je san mnogih, uspio je odbaciti sve ono o čemu je današnji čovjek ovisan. Zaljubljenik u more, prirodu, brodove, a najviše u rodni Pašman kojem se uvijek vraćao. Živi od maslina, poljoprivrede, izvadi kojeg puža iz mora, nije opterećen mobitelima i žurbom modernog čovjeka. Kaže kako je njegov učitelj za njega i razredne kolege rekao u osmom razredu da su oni zadnja generacija pravih Pašmanaca, a Branko je njihov pravi predstavnik. U takvom stilu diše i njegova vrta samoposluga.
– Bavim se ovim već nekoliko godina. Ušao sam u sve to da vidim što ova naša zemlja može dati, koje količine, kvalitetu. Isto tako da napravim selekciju ljudi koji žele kupovati na ovaj način. Cijene se kreću od sedam do deset kuna i ljudi ih prihvaćaju. U dućanima ima jeftinije, ali mislim da će se svatko tko je iz mog vrta uzeo pomidore i usporedi ih s onima u dućanu vratiti u moj vrt, kaže Branko Mađerić i nastavlja:
– U početku je svima bilo čudno. Ubrali bi i zvali bi me da naplatim. Ja im kažem da nemam veze s njima, da je vaga ispred njih, neka izvažu i ubace novac. Čudili su se, govorili da netko ne mora platiti. Reka bi im: ‘A ništa, onda taj ide ća, ja stražu neću postaviti.’ Po mom iskustvu 99 posto njih ono što uberu plate. Ako je netko jedan put došao i nije platio, on ili više nije dolazio ili kad je drugi put došao onda je platio.
I to je ono što naši turisti traže, osobito na jednom takvom otoku kao što je Pašman s praktično djevičanskom prirodom i morem koji ga okružuje. Turisti su siti svakodnevnih ponuda trgovačkih centara i dućana, a što je još najgore istih imena koje imaju i kod kuće. Oni žele probati nešto novo i neuobičajeno, a nadasve ležerno i to im Mađerić nudi. Svakoj Njemici, Čehinji, Slovenik ili tko zna kojoj strankinji veće je zadovoljstvo ući u Brankov vrt, sama ubrati najtvrđi pomidor ili najveću papriku i od njih napraviti domaću salatu. Ovim receptom mogli bi se povesti i naš Ravnokotarci, pustiti ljude u svoje trešnjike, jagodnjake, breskvike. U zapadnoeuropskim zemljama to nije ništa nove. Ljudi uđu u voćnjak i ono što iz njega iznesu plate, a gazda trlja ruke. Prodao je plodove po maloprodajnoj cijeni, a nije platio radnu snagu. I kod nas se počinju javljati slične inicijative, ali za sada se priče o turistima beračima ne kreću dalje od maslinarstva. Mađerić pokreće tu inicijativu na Pašmanu, ali on ne radi ništa što njegovi već nisu radili. Prodaje povrće turistima, samo na drugačiji način. Pašmanci su bili poznati proizvođači povrća, a većinu svojih proizvoda prodavali su turistima u Biogradu. Po tome su bili poznatiji od Ravnokotaraca koji su od njih naučili uzgajati pomidor. Reći će Branko da je to bilo u razdoblju Cokte, prije dolaska Coca Cole:
– Moja mati bi svake godine sadila 500 do 800 busa pomidore. Šezdesetih godina kada je krenuo turizma pomidor se masovno sadio. To znači da svaka kuća proizvode tri tisuće kila što je za otočne uvjete čudo. Devedeset posto bi se toga prodalo u Biogradu. Tada Ravnkotarci nisu bili proizvođači pomidori kao sada. Svaki dan iz Pašmana hodilo bi tisuće kili pomidora. Bracera bi se crvenila od njih. Svaka žena bi nosila pedeset, sedamdeset kila na pijacu i to bi trajalo mjesec i pol dana. To je u to doba bila prilika ženama da zarade koji dinar. Trgovale su s pomidorima, krumpirima, krastavcima, manje sa salatom i opremile kuću. Jedna žena bi tada u sezoni zaradila za frižider, špaker, mašinu za robu prati. Tad je frižider košta tri radničke plaće, a danas ni pola.