Za ovakav koncert do Beča bih išao i pješice

Čovjek koji je živa ikona, hodajuća legenda, u svojoj 71. godini, u skoro tri sata, nepogrešivo odsvira 40-tak svojih bezvremenskih pjesama
Svake godine, u ovo doba, meni nekako bude rođendan. I onda svi prijatelji (a posebno mnogobrojna, oduševljena rodbina) muku muče kako mi se dodvoriti, kako mi pokloniti nešto što će se meni ovako zahtjevnom svidjeti. A teško je to, jer imućan sam i imam sve što mi je u životu potrebno, ostvario sam dosta od onoga što sam htio, upoznao zemlje, ljude i običaje i nemam više nekih posebnih želja. Ali, sjetili se moji dragi kumovi što mene mori, zašto nemam spokoja i što mi u životu ipak još nedostaje da bi bio kompletan umjetnik i zrela ličnost koja konačno može reći da je dosegla onu razinu koja joj, na kraju krajeva i priliči. Da, sada to mogu priznati… Nešto sam u životu ipak propustio. Nešto važno. Nikada nisam uživo vidio Paula McCartneya. A bilo je nekoliko koncerta blizu nas. Jednom me uhvatila gripa, drugi put se radilo o ključnom ispitu na tzv. fakultetu, treći put… Da ne duljim. Ljudi nabavili najskuplje karte, posudili posebno vozilo s malim apartmanom za mene, odabrali zanimljivu ekipu koja će me opsluživati tokom putovanja i napravili sve da bi me pokrenuli na dalek put. Ali, hajdemo mi po redu i konkretno.
Ukratko o umjetniku
Paul McCartney danas vrijedi za jednu od najvećih ličnosti u povijesti čovječanstva. Svojim radom i talentom odavno je osigurao besmrtnost i uljepšao živote milijunima ljudi. Ogroman opus koji je (naravno, u početku, u suradnji s Lennonom) na glazbenom polju stvorio, spada već u kategoriju samu za sebe i bilo kakve komparacije su suvišne. I takav, savršen i prebogat, on ne odustaje od rada (npr. nedavni album “Memory Almost Full” kvalitetom spada u Paulova najkreativnija izdanja), nego i dalje stvara i nastupa diljem svijeta. Problem je samo u tome što mu se baš ne da silaziti u južne krajeve, tako da mi, koji ga želimo vidjeti, moramo putovati u susjedne nam i prijateljske zemlje, a jedna od njih je i Austrija, i to konkretno stadion “Ernst Happel” (poznatiji kao “Praterstadion”). Da, pogodili ste. To je isti onaj stadion na kojem su nas Turčini na prošlom Europskom nogomentnom prvenstvu onako nepravedno i nesretno eliminirali. Što je rekao jedan od nas kada smo se toga sjetili “proklet je ovaj teren, proklet”. – “Možda za nogomet” – dodajem ja, – “ne i za muziku”.
Kako i priliči gospodi
Ono što mi se na ovakvim događajima neobično dopada, to je profil publike. Nema tu nikoga tko bi ozbiljnog i dobro odgojenog čovjeka mogao nervirati. Tu si među svojima mada ne govorite isti jezik. Ljudi znaju gdje su i zašto su došli pa se u skladu s time i ponašaju. Nema pijanih, drogiranih, opterećenih političkim trivijalnostima, i… znate već na što ciljam. Sve je dobro organizirano, tako da smo bez guranja i živciranja došli u svoj tzv. “golden circle” praćeni zavidnim pogledima onih koji nisu tako jako bogati kao mi i koji cijeli događaj moraju pratiti iz pristojne udaljenosti. Vremenski su nam uvjeti također išli na ruku. Bez sunca i kiše, temperatura taman, a jedini su problem bili napasni komarci iz obližnje bečke šume, koji su, s obzirom da nisu imali ulaznicu, morali ostati ispred vrata, za razliku od 40-tak tisuća ljudi koliko ih se naguralo na najveći austrijski stadion. Jedina nedoumica je bila vezana uz sam početak koncerta, koji je najavljen u 20.30, dok je na ulaznicama pisao 19.30, a pošto McCartney nije imao “balkanski” dogovor sa vlasnikom “kluba” da koncert počne negdje iza ponoći kada se zatvore kafići u “gradu” (znate na što mislim), gospoda su na pozornicu izašla točno u 20.15.
Skroman početak
 Navikli smo na rock koncertima da izvođači uz bučne fanfare iskaču iz mraka obavijeni bijelim dimom, na pirotehniku, grmljavinu i sve što uz to ide, ali ovako nešto još nismo vidjeli. Ekipa je jednostavno pod dnevnim svjetlom ušetala na pozornicu i počela svirati, tako spontano da većina ljudi nije ni primijetila što se događa. Uostalom, što se tu i ima objašnjavati. Na ulazu smo dobili i poseban pamflet na kojem je pisalo sve što treba znati (a što ja nisam saznao jer ne znam njemački), a pogotovo kako je sastavljena set lista. Izbor pjesama je logičan, obuhvaća dio najpoznatijih pjesama (naravno samo dio, jer da Paul svira sve svoje “najpoznatije” pjesme koncert bi trajao deset dana), a od veronskog se koncerta, dva dana prije, razlikovao samo u par stvari. Malo me smetalo što nam se Paul nije posebno obratio kao specijalnim gostima iz Hrvatske, nego je lomio jezik pokušavajući pričati na njemačkom, ali ruku na srce, osim naše zadarske skupine, glazbenika Belana, te novinara Galla i Dragaša, nismo baš vidjeli kolone i autobuse s posjetiteljima iz Hrvatske.
Profesionalno i pošteno
 Iako smo navikli da vremešnije zvijezde na ovakvim nastupima sa sobom na pozornicu vuku cijelu bulumentu muzičara (brass sekcija, udaraljkaši, tri zgodne prateće vokalice…), ovdje to nije bio slučaj. Klavijaturist, bubnjar, dva gitarista, a sam Paul je po običaju mijenjao instrumente, svirajući svoj čuveni “Hofner” bas, ritam i solo gitaru, piano, a u jednom trenutku čak i (k)ukulele. Ono što me je posebno dojmilo bilo je višeglasno pjevanje koje je u nekim trenucima (“Paperback Writer” npr., što je posebno zanimljivo jer se radi o jednoj od pjesama s kojom su Beatlesi imali poteškoća na živim nastupima) uistinu bilo fascinantno. Sam Paul je pjevao kao da ima pedesetak godina manje, bez ikakve intonativne nesigurnosti, a da i ne spominjem onaj vrisak u “Hey Jude” izveden pred sam kraj koncerta, kada većina pjevača već gubi snagu.
Izbor pjesama
Izbor pjesama je prema očekivanjima bio miks pjesama Beatlesa (više) i onih iz razdoblja samostalne karijere (manje), a Paul je posebno naglašavao koje stvari pripadaju naslijeđu Wingsa, dok su novije pjesme svedene na najmanju mjeru. Nisu zaboravljene ni posvete pokojnoj i sadašnjoj supruzi (srednja, Heater Mills koja ga je odrala za alimentaciju, je naravno preskočena), a posebno je pozdravio Johna i Georga izvevši i njihove “Being for the Benefit of Mr.Kite” i “Something”. Ipak, Paul je, na neki način, pozdravio i mene, jer je bravurozno izveo i meni omiljene “Let Me Roll It”, “Things We Said Today”, “Lovely Rita” i “We Can Work It Out”, i da se još sjetio samo na brzinu odsvirati “For No One”, “Penny Lane” ili “Here, There…”, mojoj sreći ne bi bilo kraja, ali to bi već spadalo u ono, što bi narod rekao “traženje kruha preko pogače”. Nekima je zasmetalo što je izveo brojalice “All Togheter Now” i “Ob-La-Di” (mogao je onda i “Yellow Submarine”), ali ne može se poreći da se infantilniji dio publike pri tome krasno zabavio. “Yesterday” i “Eleanor Rigby” je Paul, kao što to i priliči, izveo sam s gitarom, samo uz pratnju stringsa sa klavijatura, a cijeli je band na trenutke, kao u slučaju “Live And Let Die” i “Helter Skelter” (koja je uz neke pjesme Ray Daviesa, u stvari, i začetak hard rocka), zvučao tako da se mogu sakriti svi nadobudni rockeri, “metalci” i srodni im muzičari.
 Ipak, ono što je upravo fascinantno, to je način na koji su te pjesme izvedene. Vremešnije rock ikone imaju nezgodan običaj mijenjati svoje stare pjesme (ponekad do neprepoznatljivosti – sjetimo se samo Dylana na “Radar festu” u Varaždinu) i prearanžirati, što Paulu nije bio ni na kraj pameti, tako da je sve zvučalo upravo fantastično. Možda koji “brake” više i to je to. Hvala Bogu, nije bilo nikakvih solo iživljanja pojedinih instrumentalista (kada se sjetim Santaninog banda iz 2009. oblije me hladan znoj), tako da smo mogli nesmetano uživati u onome zbog čega smo u stvari i došli. U McCartneyevom glasu i njegovim pjesmama.
Veliko finale
 McCartney je pošteno nagovijestio što ćemo dobiti ako ga budemo (moš’ mislit’ – “ako” budemo) zvali na bis pa smo to obećano i dobili (doduše, umjesto veronskog “Get Backa” svirao je “I Saw Her Standing There”), a ideja da se za sam kraj koncerta izvede finale “B” strane posljednjeg albuma Beatlesa, prekrasnog “Abbey Road” bila je odlična, tako da smo bili rijetki na svijetu koji su u tome mogli uživo uživati. Bilo je i malo vatrometa i pirotehnike, što je nesumnjivo razveselilo djecu i unuke prisutnih i to je bilo to.
I na kraju, što reći. Čovjek koji je živa ikona, hodajuća legenda, u svojoj 71. godini, u skoro tri sata, nepogrešivo odsvira 40-tak svojih bezvremenskih pjesama. Pita me sutradan prijateljica, nakon neprospavane noći i pređenih 1.200 kilometara, gledajući moje podočnjake i tri kilograma lakše tjelo – jesi li se ispatio po putu? Bi li išao ponovno? Bih li išao ponovno? – ponovim ja. – Ma, išao bi pješice svih 600 km do Beča, a onih zadnjih desetak kilometara do pozornice bi prošao na koljenima! Tako se uostalom i pristupa Božanstvu.