Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

10 C°

Još u osnovnoj školi bolje sam i glasnije “revao” od ostale djece

Autor: Valentina Mlađen

02.09.2012. 22:00
Još u osnovnoj školi bolje sam i  glasnije “revao” od ostale djece

Foto: Ivan JAMIČIĆ



Trema je zbilja uobičajena stvar i uvijek postoji jedna određena doza treme koja je pozitivna. Trudim se ne misliti na to kako ću negdje pogriješiti ili kako ću doći do nekog dijela koji je težak pa ga neću moći izvesti. Kad izađem gledam to kao da publici moram ispričati jednu priču koju je netko drugi napisao, ali ja je moram ispričati na svoj način. Takav osjećaj me vodi
Ivan Andrijević još je jedna  mlada zadarska glazbena nada  koja je svoje prve glazbene korake započela u Glazbenoj školi  Blagoje Bersa u Zadru. Nakon i  više nego uspješnih početaka, s  čak dvostrukom titulom državnog prvaka, posljednju je osvojio u ožujku ove godine na  državnom natjecanju u Varaždinu u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih i plesnih  pedagoga, mladi glazbenik hrvatskih, srpskih, makedonskih i  bosanskih korijena sprema se u  Zagreb gdje će pohađati Muzičku akademiju.
Bio je to i više  nego odličan završetak Ivanovog srednjoškolskog glazbenog  obrazovanja i uvertira u ono što  ga tek čeka. Naime, osim što je  ovo ljeto odradio nekoliko glazbenih gaža izvan Zadra, a pokoju i u našem gradu, mladi  glazbenik marljivo se spremao i  za prijemni ispit na Muzičkoj  akademiji. Rezultati nisu izostali i Ivan je jedini u sekciji  klarineta prošao na prijemnom  ispitu u lipnju odradivši odlično  oba dijela ispita: teoriju i sviranje.
“Ljubav na prvi zvuk”
– Najgore je bilo čekanje. Kad  je došao red na mene zapravo i  nije bilo toliko strašno. Tad  imaš priliku pokazati što znaš, a  kažu da malo treme uvijek dobro dođe, podijelio je Ivan iskustva s prijemnog. Prvog dana  ispita na rasporedu je bio teorijski dio te razgovor s pročelnikom Odjela za puhačke instrumente. Drugi dan ispita  Ivan je bio svoj na svome te je  pokazao zašto je dvostruki  državni prvak izvodeći na klarinetu Poulencsa, Piazzollu i  druge velikane klasične glazbe.
U klarinet se Ivan zaljubio u  2. raredu osnovne škole nakon  što ga je jedna učiteljica usmjerila u glazbenu školu, a  igrom slučaja Ivan je završio na  završnom ispitu iz sviranja klarineta. Bila je to “ljubav na prvi  zvuk”.
– Još u osnovnoj školi bolje  sam i glasnije “revao” od ostale  djece, kaže Ivan u šali – pa je  učiteljica roditeljima preporučila da me upišu u glazbenu  školu. Kako su svi svirali gitaru,  klavir, trubu ili violinu, tadašnja  profesorica u glazbenoj školi  uputila me da ja izaberem nešto  posebno. Više se niti ne sjećam  kako sam završio na završnom  ispitu učenika gdje sam čuo nekoga kako svira klarinet. Taj  zvuk mi je bio fascinantan i tad  sam se zaljubio u taj instrument.
Od tad, pa do danas, Ivan je  sakupio deset godina staža iz  sviranja klarineta te je u tom  razdoblju promijenio pet instrumenta. Ovaj posljednji kupio je u Njemačkoj, a mladi  glazbenik otkriva kako svaki  klarinet pronađe svog glazbenika te ne odgovara isti instrument svima. U međuvremenu je uz osnovnu i srednju glazbenu školu  Ivan uspio završiti i Gimnaziju  Jurja Barakovića, a pred odlazak na Muzičku akademiju za  Zadarski list govori o sebi i  svojim daljnjim planovima u  glazbenoj karijeri.
Sviraš već deset godina. Paralelno si, uz glazbenu,  pohađao običnu osnovnu i srednju školu. Za to je bilo potrebno puno odricanja. Kako na  to obično gledaju tvoji vršnjaci i  prijatelji?– Pa, ne znam. Kako ste sami  rekli treba puno odricanja pa se  nikad nisam družio dovoljno  s njima da ih to pitam.
Četiri sata dnevno
A je li tebi ikad palo na  pamet da odustaneš od svega?– U drugom razredu srednje škole imao sam jedno  stvarno teže razdoblje, tad  sam promijenio profesora i  počele su mi padati na pamet  razne stvari; da nisam dovoljno dobar u tome što radim i da nikad neću uspjeti s  time u životu i slično. To je  bilo taman pred jedno natjecanje i odluka je bila otići  na natjecanje i vidjeti što će  se dogoditi. Uložio sam šest  mjeseci života i tad sam osvojio prvu državnu nagradu.  Nakon toga odlučio sam da  definitivno neću odustajati. I  prije toga pomišljao sam da  odustanem, ali tad je to zaista  bila životna odluka.
Koliko vremena odvajaš  svakodnevno za svoj instrument?– Za vrijeme škole to je bilo  otprilike četiri sata dnevno.  Tu je sat i pol vremena predavanja, zatim pauza od sat i  pol vremena do idućeg sata  koje utrošim u vježbanje, zatim još jedno predavanje, a  poslije toga vježbam ovisno  koliko vremena uhvatim do  zatvaranja Glazbene.
Što očekuješ od Akademije? Gdje se vidiš nakon nje?– Teško je reći gdje se točno  vidim, ali ne bih se zadržavao  u Hrvatskoj već bih obavezno išao negdje van. Što bih  tamo napravio ovisi o situaciji u kojoj se nađem.
Kakav je osjećaj izići pred  publikom na koncertu i svirati dok su sve oči uprte u  tebe?– Trema je zbilja uobičajena  stvar i uvijek postoji jedna  određena doza treme koja je  pozitivna. Trudim se ne misliti na to kako ću negdje pogriješiti ili kako ću doći do  nekog dijela koji je težak pa  ga neću moći izvesti. Kad  izađem gledam to kao da publici moram ispričati jednu  priču koju je netko drugi napisao, ali ja je moram ispričati na svoj način. Takav  osjećaj me vodi.
Što ako se dogodi da negdje pogriješiš?– Nema veze. Nastaviš  dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Na državnom natjecanju u  Varaždinu, u organizaciji  HDGPP-a osvojio si prvu  nagradu u sekciji klarineta.  Jesi li očekivao takav plasman?– Kad god idem na natjecanje ne očekujem ništa od  toga. Očekujem samo da ću  doći tamo, dati sve od sebe, a  poslije ćemo vidjeti. Koga je  zapravo briga za rezultate,  kad dođem tamo znam da ću  dati sve od sebe, a poslije  toga kud puklo, puklo.
Tko su ti glazbeni uzori?– Teško je odgovoriti na to  pitanje, ali najbliži tko mi  dođe kao glazbeni uzor je  Bethoveen koji je bio gluh, a  ipak je ostao zapamćen kao  velik čovjek i glazbenik.
Skladaš li i ti kao Bethoveen?– Skladam, ali više za svoj  gušt. Napisao sam par skladbi koje se mogu pronaći i na  internetu, pa…
Što slušaš od glazbe?– Slušam od svega pomalo.  Svaka glazba odgovara mi u  određenom trenutku. Ne libim se slušati ni blues, niti  ove naše novokomponirane  pjesme koje sviraju uglavnom u klubovima, a ponekad  poslušam i turbo folk, ovisno  o tome što mi u određenom  trenutku najviše odgovara.
Posjećuješ li koncerte u  gradu za vrijeme koncertne  sezone ili ljeti za vrijeme festivala?– To je zapravo integrirani  dio cijele profesije glazbenika. To se jednostavno mora  raditi, jer ne može se biti  glazbenik, a ne ići na okolne  koncerte i družiti se s ljudima. Možda to zvuči pomalo grubo ali poznanstva su  zapravo najbitnija u glazbi,  ona su možda bitnija od ičega  u bilo kojoj umjuetnosti, kao  što je to slučaj i sa svim ostalim zanimanjima.
Jesi li zadovoljan izborom  koncerata u gradu ili mladi  glazbenici u Zadru moraju  ići i izvan njega da bi poslušali i vidjeli neke stvari?– To je otprilike praksa ovdje, onaj tko ima novca ide u  Zagreb na opere ili neke koncerte. Ne kažem da u Zadru  nema kvalitetnih koncerata,  u Zadru ima izuzetno kvalitetnih koncerata, ali ih ima  malo po broju. Problem je jer  je na repertoaru otprilike jedan koncert u tri tjedna.
Kakva je bila situacija s  gažama ovog ljeta? Može li  klarinetist uopće pronaći  gaže?– U Zadru nije bilo baš  posla ovog ljeta, ali sam svirao na nekoliko gaža s orkestrom iz Pirovca s kojim  surađujem već duže vrijeme.  Bilo je malo sušno ljeto i meteorološki i po svirkama. Nije  toliko teško klarinetistu naći  gažu jer većina ljudi računa  da će klarinetist svirati i saksofon, a svi žele saksofonista.  Samo što ljudi očekuju da u  jednu večer svirate saksofon  s klarineta što nije tako lako  izvedivo kao što se čini.
Hoćeš li se okušati na  sličnim instrumentima na  Akademiji?– To je jedan od izbornih  predmeta na Akademiji, dakle ti srodni instrumenti.
Tko ti je svih ovih deset  godina davao najjači vjetar u  leđa da postaneš glazbenik?– Rekao bih roditelji jer su  se oni toliko protivili da sam  im morao ići u inat i mislim  da me to najviše poguralo.  Znam da su oni željeli samo  najbolje za mene, no ja sam  ostao sebičan i nisam se htio  prikloniti njihovoj opciji.  Smatram da su me oni najviše pogurali da uspijem.