Junak obrane Zadra nakon 11 godina u zatvoru krenuo u novi život

Obrana Zadra od napada srpskog agresora bila je početkom listopada 1991. jedan od najdramatičnijih događaja u povijesti grada. Još od 1202. i invazije križarsko-mletačke vojske na Zadar nije zabilježen takav obujam ratnih djelovanja u kojem je cilj bio osvojiti grad. Osim dobrim poznavateljima prilika, malo je poznato da obranu grada Zadrani doslovce imaju zahvaliti “čvrstoj desnici i oku sokolovom” Željka Vujića, pripadnika 1. bojne 4. gardijske brigade.
Tukli su nas svim raspoloživim sredstvima
Jeste li svih ovih godina znali da ste jedan od heroja obrane grada Zadra?
– Ja se tako ne doživljavam. To je bio splet tadašnjih okolnosti. Nakon pada Kruševa, početkom rujna prebačeni smo na Dračevac. Naša 1. bojna 4. gardijske brigade bila je dijelom raspoređena na Ploči, a dijelom na Dračevcu koji je stalno bio pod neprijateljskom vatrom. Nisu nam nanijeli veliku štetu jer je na cijeloj toj crti bilo puno talijanskih bunkera zaostalih iz vremena prije drugog svjetskog rata. No dva dana prije izravnog napada, neprijatelj je pojačao svoje aktivnosti.
Je li istina da su se hrvatske snage već bile povukle s prve crte obrane tj. da su tenkovi tadašnje JNA već bili probili crtu obrane?
– Tukli su nas svim raspoloživim sredstvima, topništvom, minobacačima. S naše strane bilo je već dosta mrtvih i ranjenih. Odjednom stigla je zapovijed o povlačenju. Morate razumijeti da sam tad imao niti 20 godina i da mi je potpuno nerazumljiva bila ta odluka. Koliko mene sjećanje služi, zapovijed o povlačenju prenio nam je tadašnji zapovjednik satnije Dragan Jurišić. Dračevac je ostao pust, bez ikog, a mi smo se povukli do Ploče. U kući u kojoj je bilo naše zapovjedništvo, skupilo se nas 15-20 i svi smo bili nezadovoljni mogućnošću da i Dračevac izgubimo. Ne možete ni zamisliti kako nas je frustrirao taj način ratovanja u kojem nas oni neprestano tuku, a mi samo stojimo i ne možemo im ništa. Nisam htio da nam se ponovi Kruševo. Ne mogu se sa sigurnošću sad sjetiti je li naš zapovjednik bojne Milan Perković ili Andrija Bartulić ili netko drugi iz te ekipe, nakon što nam je vidio „face” rekao: “Idemo vratiti Dračevac!”
Idemo vratiti Dračevac!
U šali ste govorili da ste reagirali kao u partizanskim filmovima.
– Otprilike tako, iako je to za mene malo malo neumjesna usporedba. Naime, ja sam podrijetlom iz Kijeva kod Knina, a zna se da je iza onog rata mjesto praktički ostalo bez muškaraca. Odgajan sam u izrazito nacionalnom duhu i kad je rat počeo, pobjegao sam iz tadašnje JNA i odmah se prijavio u ZNG. Sjećam se da smo u trenutku kad je pala odluka da se vratimo svi osjetili kao da je netko upalio svjetlo u tamnoj sobi. Sjeli smo u dva kombija. Jednog sam vozio ja, a drugog Jozo Šerić. Iskrcali smo se nekoliko stotina metara ispod velikog bunkera na Dračevcu. Kad smo se iskrcali, raspodijelili smo se u strijelce i kao u filmovima, uslijedio je juriš. Lijevi dio napada vodio je pokojni Andrija Bartulić koji je tu teško ranjen, a desni dio napada Jozo Šerić. Mene su kao pucača na protuoklopnom bacaču ‘osa’ raspodijelili desno kod bunkera.
Pogodio prvi tenk
Neki kažu da ste prije toga samo jednom pucali iz tog raketnog bacača.
– Dan-dva prije postrojio nas je Andrija Bartulić (poslije rata ubijen u Splitu zbog svađe oko parkiranja, op. aut.) upitavši nas tko će pucati ‘osom’. Javila smo se nas trojica. Dvojica su promašila metu, a ja sam pogodio, nakon čega su me samo potapšali po leđima i rekli: ‘Ti si pucač na Osi!’ Sjećam se kad smo došli do velikog bunkera, tamo je bio jedan domaći čovjek koji je na mene djelovao vrlo smirujuće. Kraj mene je bio pokojni Nikola Vučić koji je 1998. poginuo u prometnoj nesreći, a koji mi je tad nosio punjenja za bacač. Stali smo točno s desne strane, iza ulaza u bunker, ali je tenk opalio po nama i pogodio bunker odvalivši dobar komad betona. Tenk je taman izašao, polovicom svoje siluete na mali plato, a iza njega je išao drugi. Međutim, oba su se u uskoj uličici zaglavila. Dok su oni pokušali razrovati sebi prostor, ja sam uspio pogoditi prvi tenk. Tenk je počeo tinjati, a kasnije sve jače i jače gorjeti, gotovo cijeli dan i noć. Drugi tenk koji sam također gađao, pokušao je izgurati prvog, ali nije uspio. Vidio sam da je jedan član posade uspio iskočiti iz zapaljenog tenka te se nakon toga prevalio iza zida. Što je bilo s ostalim članovima posade, ja ni danas ne znam. Gađao sam i drugi tenk, ali je bio zaklonjen pa ga nisam pogodio. Zanimljivo je da su neprijateljski vojnici tad išli iza tenkova, ali nisu išli u opkoljavanje. Čistili su kuću po kuću, zauzevši prije toga naše prve bunkere nakon čega su ušli u prve kuće iz pravca groblja. Da su išli u okruženje, mi se s Ploče ne bismo mogli vratiti.
Jeste li bili svjesni ili vam je netko kasnije rekao da ste u tom trenutku obranili Zadar?
– Ma, mi to tako tad nismo doživljavali. U toj ratnoj vrevi išli smo srcem, bez nekih skrivenih primisli. Jest da je isprve u protunapad krenulo nas petnaestak, ali vjerujem da su se i drugi pridružili našoj akciji. Najvažnije je bilo da se neprijatelj povukao istom cestom kojom su došle njegove postrojbe.  
Kako se to dogodilo da umjesto Nagrade Grada Zadra krenete putem kriminala?
– Tih devedesetih uvijek su bile prisutne velike emocije. Već 1992. vidio sam da to nije to i da stvari ne idu tamo zašto smo se mi borili. Ni prije ni poslije pljačke nisam ni tražio vojnu mirovinu niti sam išao na PTSP ili sl. Međutim, u meni je tinjalo nezadovoljstvo. U međuvremenu počeo sam raditi kao redar u noćnim klubovima i malo pomalo krenuo tamnom stranom. To me ni u kojem smislu ne opravdava. Na suđenju za oružanu pljačku poštanskog kombija dobio sam kao organizator pljačke 12 godina. Odležao sam 11 godina, a danas pokušavam pokrenuti ekološku proizvodnju peradi i nadam se da su crni dani iza mene.

 ODLEŽAO 11 GODINA ZBOG PLJAČKE POŠTANSKOG KOMBIJA

Željko Vujić je 5. listopada uspio pogoditi neprijateljski tenk T-55 koji se uskom uličicom probijao nedaleko od današnje crkve sv. Marije na Dračevcu. Da se kojim slučajem tenk probio, teško je reći što bi se dogodilo s obranom grada.
Zanimljivo je da su se svih ovih godina mnogi “kitili” Vujićevim pogotkom sve dok njegov zapovjednik general Jelić nije opisao taj događaj u svojoj knjizi “Rat i čovjek”.
No Vujićeva tamna strana života najvjerojatnije je priječila da ovaj čin bude dostojno zabilježen u gradskoj povijesti. Naime, Vujić je osuđen zbog oružane pljačke poštanskog kombija 2001. u Splitu i to na 12 godina zatvora koje je odslužio u kaznionicama u Lepoglavi i Gospiću.