Nema političara koji mi je ravan

Ne znam kako drugi, ali ja sam najveća crkotina nakon nedjeljnog ručka. Pogotovo nakon onoga kojeg je netko drugi skuhao. Što u posljednje vrijeme vrlo često znam prakticirati, jer je plaća počela kasniti, a za svaki ‘ogrebani’ ručak vikendom kad se prištekam i uštekam rodbini i prijateljima, kasica prasica na noćnom ormariću dobije dva ličkoa medjevića. A jesam brižna štedljiva, baš ponosna na sebe! Jer mi je nakon Sanjinih lazanja od kojih ne mogu disati, a rebatinke sam jedva zakopčala kad sam se dignula s njenog kauča, ponestalo love u novčaniku za kavu u kvartu. A da nisam odlučila na kavu, vjerojatno bih zakomila na svom kauču do sutra ujutro i zakasnila na posao. A da ne idem do bankrotmata, jer da može govoriti – za mnom bi vrištao da ga cijela županija čuje u kolikom sam minusu, otvorila sam svoje ružičasto prase. I ustanovila da je pohapalo ravno 120 kunića u mjesec dana. Što bi u prijevodu reklo da sam bila pozvana ili sam se samopozvala na šest obroka vikendom.
Dobro, nije sve tako blistavo i svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Kućna vaga, najopsovanije kućno pomagalo u mom stanu, već prošli tjedan pokazala je jednu, a ne bih se zaklela i da je dvije, crticu više. Nastavim li ovako hodočastiti po kućama, odnio vrag šalu – ode ja u težu kategoriju, što mi i nije baš cilj. Da imam što uza se, na se i poda se, vjerojatno me ne bi bilo ni briga, ali dok sam ovako, što bi se reklo, u najboljim godinama, a sama i redovito neupotrebljavana, duša bi me boljela da se više nitko, ama baš nitko ne bi okrenuo za mnom. Ovako je, barem povremeno, kad proćirim okom iz kuće, lijepo znati da još nisi za baciti. Malo, ali čovjeka,tojest ženu – veseli.
Pa sam počela sama sebe pripremati da od sljedećeg vikenda postim. Ne jedem, (ono drugo ne radim već ionako odavno) po tuđim kućama, pa čak ni kod lude matre, a kako sam krenula, kalorija manjka radi, neću ni piti po tuđim kućama. U mom frižideru osim dobre butelje crnoga vina ionako nikad ništa drugo nema, pivo pijem samo u kafiću, a izbacit ću i žestice po tuđim tulumima, čisto iz praktičnih razloga – jer se uvijek pješke vraćam doma pa ujutro zaboravim gdje sam po tuđem kvartu parkirala.
Svjetlo po kući neću paliti, a pogotovo ono iznad ogledala u kupaoni, pa ću i tu uštedjeti. Dok je ovako toplo, tuširat ću se na plaži, bojler kao od cimerice iz Zagreba bivša gazdarica – paliti jednom tjedno. To dok je ovako toplo, pa se prati možeš i u hladnoj vodi, a kad zahladi – vidjet ćemo što onda. Vozit ću se pješke, puntić je ionako u banani, a na kavu ću ići samo nedjeljom poslije mise. Kako se na misu nikad ne mogu probuditi, eto, uštedila sam unaprijed i za tu kavu. Ha, ni Čačić, ni Linić mi nisu ravni. A ako mi se učini da je i taj rez premalo, zvat ću zubaricu Branku da mi počupa ovo zuba da ne počnem gristi sve oko sebe. Ako ni to ne upali, tražit ću vizu za Kanadu. Pa ću kao neki za vrijeme rata pjevati: Bože čuvaj Hrvatsku, odo ja u Kanadu.
Mare ([email protected])