Struka zadovoljna okomicom, građani žele kamen

Pobjeda je uvijek okomica. Silađin u ovom materijalu u kojem je radio, također ima tu tendenciju okomice, pobjede. To je simbolički čisto, kazao je Bešlić koji je dodao i da bi bilo bolje da se na spomeniku navodi “hrvatskoj domovini”

Javna tribina “Spomenici Domovinskog rata – gdje su – kakvi su – kakvi trebaju biti” koju je u srijedu u Gradskoj knjižnici organizirala Udruga žena u Domovinskom ratu Zadar, okupila je veliki broj zainteresiranih za ovu tematiku koja već više tjedana zaokuplja zadarsku javnost. Tribina koju je moderirala predsjednica udruge Ivana Haberle, započela je kratkim pregledom fotografija spomenika koji već postoje u Hrvatskoj. Ova šetnja mnogim gradovima i manjim mjestima od sjevera, juga i unutrašnjosti Hrvatske završila je slikom nekadašnjeg Zida boli u Selskoj ulici u Zagrebu i njegovim današnjim izgledom s kojim je također bilo mnogih izraza nezadovoljstva građana.
Na tribini kao gost sudjelovao je likovni kritičar Milan Bešlić, član Glavnog odbora Matice Hrvatske koji je okupljenima govorio o nekim osnovnim principima gradnje spomenika i spomen obilježja kao i simbolima koji su u uporabi kod današnjih arhitekata i umjetnika.
– To je mjesto gdje je događaj koji želimo obilježiti bude pretvoren u simbol, različitim materijalima i postaje živi jezik, živi govor koji govori o onome što se dogodilo, kazao je Bešlić koji se posebno zadržao kod okomitih simbola ustvrdivši da svaka okomica predstavlja stablo, rast, pobjedu i pogodna je za obilježavanje takvih događaja, datuma i okolnosti.
Spomenik ulazi u život
O spomenicima u kontekstu hrvatske tradicijske baštine govorila je Vesna Matešić, predsjednica ZAKUD-a “Baština” upozorivši kako su u EU u školski sustav uključili i to kao obvezni predmet, tradicijsku kulturu i identitet. Također je iznijela meta funkciju spomenika koji postoje već u mnogim mjestima.
– Spomenici su u narodu jako važni. U svim našim mjestima gdje postoji spomenik, sama njegova fizička prisutnost ljudima znači. Ljudi obično kažu: nađemo se kod spomenika, krenut ćemo od spomenika i slično, tako da oni igraju ulogu koja nadilazi njihovu fizičku prisutnost.
Na tribini je bilo dosta govora o mnogim zanimljivim i poznatim spomenicima širom Hrvatske. Od Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu za koji je Bešlić priznao da je danas izvan funkcije i devastiran iz nemara te vjerojatno i političkih razloga, preko simbola koji je činio spomenik banu Josipu Jelačiću i drugih mjesta. No, temperatura u auditoriju se značajno podigla kad se na platnu prikazalo nekoliko radova Branka Silađina, pobjednika natječaja za zadarski spomenik domovini i pobjedi. Ivana Haberle upitala je Milana Bešlića mogu li se geometrijskim tijelima izraziti sve emocije koje osjećaju majke poginulih branitelja, kao i sudionici Domovinskog rata i trebaju li oni o tome kazati svoje mišljenje ili šutjeti?
Bešlić je odgovorio s nekoliko primjera u kojim je posebno istaknuo Bašićev prijedlog rješenja crkve u Udbini, izrazivši žaljenje što se nije ostalo na njemu te izrazio uvjerenje da se ne može danas graditi i stvarati na način nekih prošlih vremena, jer se tako nije radilo ni u tim istim vremenima.
– Suvremeni umjetnik će pratiti, konzumirati informacije i nastojati ih koristiti u svom poslu. Ako su ti materijali koji se koriste dostupni njemu i on će ih tako koristiti, kazao je Bešlić.
Vesna Patrk se također osvrnula na ovo pitanje i ustvrdila da bi umjetnik morao makar nastojati unijeti u spomenik onoliko strasti, ljubavi i emocije s kojom su ti naši mladići ginuli u ratu, što je izazvalo burno odobravanje nazočnih koji su gostima postavljali sve više pitanja, koja su se u osnovi mogla svesti na pitanje upućeno prof. Bešliću, vidi li on u Silađinovom projektu znakove pobjede domovine i Domovinskog rata.
– Ja ovdje, konkretno, nešto od toga i vidim. Prvo sam rekao što je za mene okomica i ne samo za mene, ona je univerzalna vrijednost. Pobjeda je uvijek okomica. Silađin u ovom materijalu u kojem je radio također ima tu tendenciju okomice, pobjede. To je simbolički čisto, kazao je Bešlić koji je dodao i da bi bilo bolje da se na spomeniku navodi “hrvatskoj domovini”.
Ni križa ni grba
Ipak, iz publike se moglo čuti da se tu ne vidi “ni križa ni grba” i moglo se primijetiti da je nezadovoljstvo Silađinovim rješenjem makar među posjetiteljima tribine veoma veliko. Dotaklo se tu i pitanje obeliska kao forme za koju je prof. Bešlić ustvrdio da je ovaj spomenik za njega prvenstveno okomica. Nakon burne rasprave ipak je najbolju ideju ovog skupa možda iskazao Zvonimir Pandžić, tajnik udruge Hrvatska sloga koji je kazao:
– Ovo je, koliko ja znam, prva rasprava o jednoj važnoj stvari, o jednom spomenu na žrtvu i opstojnost hrvatskog naroda. Velika je ovdje zasluga i ljubav ovih ljudi, koji su žrtve Domovinskog rata, koji su izgubili svoje najdraže. I ovdje bi se trebali pojaviti svi ovi ljudi umjetnici, kipari i u ovoj temi sudjelovati ubuduće i ovo ne bi trebalo biti kraj. Također, Zadar ne smije biti preslik Samobora ili Novske. Spomenik mora biti svojstven ovom području. Prema tome, ako bismo se složili da ovaj spomenik ima nekakvu vertikalu pod uvjetom da se spomene ono što je žrtva i opstojnost hrvatskog naroda na temelju žrtve hrvatskih branitelja i to bi trebala biti glavna poruka svima. A umjesto nekog čeličnog materijala ili drvenog, ovdje bi trebao biti naš vječni bijeli kamen.
Milan Bešlić je, međutim, upozorio nazočne da jezik na kojemu rade umjetnici svih profila, od glazbe do arhitekture ima svoje zakonitosti i obično nije popularan. Pa ni suvremeni skladatelj ne piše melodije kao što pjeva Mišo Kovač i to je jednostavno tako.
Tribina je nakon dva sata završila riječima Vesne Matešić koja je istaknula da unatoč tome što su neki već unaprijed tribinu osudili da nije stručna, da je rasprava naprotiv bila i te kako stručna, a branitelji će znati spasiti svoje dostojanstvo i nastaviti organizirati ovakve tribine i s drugim temama, u najskorije vrijeme.