Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Liga za prvaka bila bi nam najveća nagrada

Autor: Andrija Dešpoja

03.01.2010. 23:00
Liga za prvaka bila bi  nam najveća nagrada


Eventualni ulazak u Ligu za prvaka bila bi svima nama jedna velika nagrada za sve uloženo kroz sezonu. Ali, najbitnije je skupljati pobjede pa ćemo na kraju zbrojiti gdje smo i što smo – kaže Mrva
S 26 godina na leđima, Mate Mrva je silom prilika na početku ove sezone u A-1 ligi postao najstariji igrač u sastavu Borik-Puntamike. Nakon odlaska u mirovinu Mira Dundova i Marka Žorža, Mrva je postao, uz povratnika Ivu Ivanova, glavni igrač Puntamičana i u zamislima trenera Nevena Plantaka je dobio posebno mjesto. Kao najstariji i prema tome najiskusniji zaslužio je i kapetansku vrpcu na što se obilato zahvalio treneru fenomenalnim učinkom u prvom dijelu sezone. Slobodno se može reći kako je njegov učinak od 19 poena po utakmici uz vrlo selektivan i precizan šut bio presudan da se Borik-Puntamika u novom, renoviranom izdanju nakon prvih 9 kola nalazi pri vrhu A-1 ligaške karavane. Na kraju godine došla je i potvrda njegovih odličnih predstava u obliku trećeg poziva u nizu za sudjelovanje na All stars susretu, a sigurno su oko na njega bacili neki renomiraniji i veći klubovi koji bi zasigurno u svojim redovima htjeli vidjeti ovog 198 cm visokog Zadranina koji ulazi u svoje najbolje igračke godine. No, pored svega toga kod njega prevladava skromnost, a sam će reći kako je član Borik-Puntamike i da ga trenutačno interesira samo klub i momčad s kojom za sada uspješno plovi natjecanjem u A-1 ligi. Iako na samom početku priprema nije bilo nekog prevelikog optimizma.
– Nakon završetka prošle vrlo naporne sezone gdje smo jedva izvukli prvoligaški život došlo je do jedne smjene generacija u klubu jer su u mirovinu otišli Dundov i Žorž, a Čiklić i Grgurević su promijenili sredinu i dogodilo se to da sam ja postao najstariji igrač u momčadi. Trener Plantak i Uprava kluba su uspjeli vratiti Ivanova koji je dvije sezone proveo u Zaboku i uz četvoricu igrača od lani (Jurjević, Pavić, Dević, Petani) krenulo se graditi novu momčad kojoj su još pridodani Dražović koji je također došao iz Zaboka te nekolicina mlađih igrača (Čakarun, Olivari, Marin, Mrkić, Troskot, Baždarić). S dosta novih igrača krenulo se u pripreme i bilo kakva predviđanja su bila totalno nezahvalna u tom razdoblju. Međutim, same pripreme su krenule dosta rano, još početkom kolovoza jer smo se trebali ukomponirati i već nakon mjesec i pol dana smo uočili da smo dobra klapa i da je primjetan napredak. Pogotovo nakon serije prijateljskih utakmica koje smo sve uspješno rješavali u svoju korist bilo je puno više optimizma u našim redovima nego na samom početku priprema.
Hendikepirani do prve pobjede
I onda je došao listopad u kojem ste tražili završnu glazuru za početak sezone, ali su vas nenadano omele ozljede u momčadi. Iz stroja ste ispali Vi i Ivanov. Pred utakmicu sa Šibenikom mnogi ni pet para ne bi stavili na vašu pobjedu.
– Taman smo uhvatili pravi ritam nekih 20 dana prije početka lige, a Ivanov je upao u probleme sa zglobom dok su mene već neko vrijeme mučila leđa te smo za tu prvu utakmicu sa Šibenikom u Jazinama bili izrazito hedikepirani. Ivanov je istina odigrao tu utakmicu nekoliko minuta, ali se vidjelo da to nije pravi Ive kakvog smo mi svi navikli gledati. Unatoč svemu tome ostatak momčadi je pokazao fenomenalno lice i uspjeli smo pobijediti u toj prvoj utakmici koja uvijek nosi veći pritisak od bilo koje, pogotovo ako je igraš na svom terenu. Da smo kojim slučajem izgubili moglo se lako dogoditi da krenemo u sezonu s omjerom 0-2 ili 0-3 i onda bi bili u velikim problemima. Srećom, tu utakmicu sa Šibenikom odradio je vrhunski naš nominalno treći centar Čakarun koji je tako silom prilika dobio odmah na početku veliku priliku koju je obilato iskoristio (14 poena i 9 skokova).
Slijedilo je gostovanje u Trogiru i još jedan veliki domaći ispit protiv renomiranog Splita protiv koga ste upisali prvi nastup u sezoni.
– Lakše smo sigurno prodisali nakon te premijerne pobjede sa Šibenikom i u Trogiru smo bili vrlo blizu pobjede, ali smo posustali u samoj završnici utakmice. To se sada pokazalo kao naše najbolje gostujuće izdanje. Ipak puno nam je bitnija bila ta utakmica sa Splitom u kojoj sam i ja zaigrao prvi put. Željeli smo puno više tu pobjedu od Splita i na kraju je ispalo dosta lakše nego što smo predviđali. Nakon te utakmice smo dobili potvrdu naše snage i shvatili smo da smo ravnopravni sa svim momčadima, ali pod uvjetom maksimalnog angažmana.
Bolest gostovanja
Ipak ta bolest gostovanja koja vas je pratila i prošle sezone nije se popravila ni u prvoj polovici ove sezone.
– U nastavku smo došli još do tri pobjede (Kaštela, Dubrava, Dubrovnik) u Jazinama, ali smo na gostujućim terenima izgledali dosta loše. Pogotovo kod Zaboka i Darde gdje smo odigrali ispod svake kritike, a domaćin nas je zasluženo nadigrao. Kod Svjetlosti smo prikazali puno bolju igru i došli smo nadomak pobjede, ali nam je opet nedostajalo malo sreće ili bolje reći rutine koja nam nedostaje na tim gostovanjima da dođemo do pobjede. Ta gostovanja nam nikako ne uspijevaju u onom smislu kako nas ide u Jazinama. Drukčije sve krene od početka utakmice i kad igraš na strani onda nemaš puno prilika za doći do eventualne pobjede. Domaćin uvijek igra iznad svojih mogućnosti, ne provede pola dana u autobusu, poznaje teren i same obruče, a i suci znaju češće progledati kroz prste kad si domaćin. U Jazinama uvijek imamo osjećaj i kad nas loše ide da se možemo vratiti u utakmicu, pa nam je zato dosta lakše igrati. Normalno, takve stvari nisu nikakva izlika da do kraja sezone ne uspijemo doći do kojeg gostujućeg skalpa, ali u tom slučaju moramo biti puno bolji nego što znamo biti u Jazinama.
Sve u svemu, ocjena polusezone je uspješna. Jesu li možda porasle malo ambicije u odnosu na početak kad ste samo željeli zadržati prvoligaški status? Sad ste u poziciji da vas jedan gostujući uspjeh uz sve pobjede u Jazinama najvjerojatnije odvodi u Ligu za prvaka.
– Sezona je bila više nego uspješna do sada jer smo na početku bili suočeni s velikim promjenama u rosteru, jedna smo od najmlađih momčadi u ligi po prosjeku i stvarno je nezahvalno obećavati nešto što bi nam se moglo kasnije vratiti kao bumerang u glavu. U ovoj poziciji nije pametno inzistirati nešto više od zacrtanog osnovnog cilja, a to je ostanak u ligi. Međutim ne možemo ni reći da ne bi htjeli ili voljeli to ostvariti kroz Ligu za prvaka. Idemo iz utakmicu u utakmicu kao do sada i mislim da je to najpametnije. Ako nam se ukaže prilika sigurno ćemo je pokušati ugrabiti. Eventualni ulazak u Ligu za prvaka bila bi svima nama jedna velika nagrada za sve uloženo kroz sezonu. Ali, najbitnije je skupljati pobjede pa ćemo na kraju zbrojiti gdje smo i što smo. Ipak gledajući malo raspored do kraja vidim da nam je lakše zbog putovanja jer uglavnom igramo po Dalmaciji uz gostovanje u Dubravi.
Glavni šuter
Iako ste krenuli u sezonu relativno nepripremljeni (ozljeda leđa) u sedam odigranih utakmica ste pokazali zavidnu kvalitetu igre što svjedoči najviše postignutih poena u momčadi (134), a šut za tricu je na izvrsnih 43% (22-51). Iz sezonu u sezonu igra se diže. U čemu je tajna?
– Kako se dogodila ta promjena u momčadi na završetku prošle sezone, došlo je do situacije da sam postao najiskusniji igrač i trener Plantak mi je ukazao to povjerenje i zacrtao me kao jednog od igrača koji će nositi momčad. Meni je to u jednu ruku godilo, no i donijelo mi je puno veće breme odgovornosti na leđa. Mislim da se uspijevam dobro nositi s tom odgovornošću što se prenijelo i na samu moju igru. Prijašnjih sezona bilo je dosta vrhunskih šutera u momčadi poput Dundova, Žorža ili Čiklića i nije bilo previše mjesta da se izražavam kroz šut nego sam više bio orijentiran na neke druge stvari koje mi često znamo nazivati sitnim ili prljavim poslom dok su drugi bili više orijentirani na završavanje samih akcija.
Napredak u igri sigurno je potakao na razmišljanja o eventualnoj afirmaciji u nekoj drugoj, jačoj sredini. Koliko je izgledan taj zaokret u vašoj karijeri pošto ste cijeli košarkaški vijek posvetili jednom klubu, Borik-Puntamici?
– Sigurno da svaki sportaš razmišlja o napretku i pokušava iz dana u dan biti bolji. Tako je i kod mene, ali se još uvijek u ovom trenutku ne opterećujem previše s time. Bilo je ponuda unazad nekoliko godina, primjerice bio je u igri Zagreb i priznajem da bih objeručke prihvatio neku ponudu kluba koji je u višem rangu natjecanja nego gdje se nalazi Borik-Puntamika. Na meni je pokušati biti što bolji i da doprinesem svom klubu na najbolji mogući način. Ako budem zaslužio doći će neka ponuda koju bi bilo teško odbiti, a do tada sam vjeran zelenoj boji.
Sanjate li da jednog dana zaigrate u Zadru?
– Svakom dječaku u gradu, a i šire, koji se bavi košarkom najveći san je sigurno da odjene dres Zadra. Tako bi i meni bila iznimna čast kad bi se tako nešto ostvarilo, no i da ne bude tako sigurno bih bio sretan svojim dosadašnjim košarkaškim putem.
 


Najbolji automehaničar među košarkašima


Sezonama je Borik-Puntamika osim odlične košarke i rezultata oduševljavala sve one koji su pratili taj klub sa specifičnom životnom situacijom u kojoj se dobar dio igrača nalazio. Većina igrača imala je osim košarkaških obveza i posao koji bi obavljali u prvom dijelu dana, pa bi treninzi uglavnom bili u večernjem terminu. Tako je u tom poluamaterizmu do ove sezone gacao i Mate Mrva koji je uredno odrađivao smjenu u automehaničarskoj radionici svog oca. Ipak ove sezone je malo drukčija priča.
– Tako smo funkcionirali svo ovo vrijeme i bili smo stvarno poseban sportski kolektiv u državi koji je uspio održavati jednu zavidnu razinu rezultata, a pola momčadi je bilo uglavnom okupirano svojim poslovnim obavezama. Tako smo svi bili na jednom treningu dnevno što se ove sezone ipak promijenilo (ponajviše zahvaljujući odlascima Dundova i Žorža), pa imamo uredno dva treninga dnevno svi u momčadi osim Jurjevića koji ima fakultetske obveze i pomaže u obiteljskom obrtu. Morao sam i ja odabrati između pomaganja ocu u radioni ili košarke i ipak je bio cilj da se pokušam afirmirati u košarci, a za automehaničara će uvijek biti vremena. Taj jedan trening dnevno više ove sezone se dosta osjeti, prvenstveno na našoj fizičkoj spremi.




 


Temperamentni Plantak i tihi Bujan


U svojoj košarkaškoj karijeri Mrva je najviše igrao pod paskom dvojice trenera, Tihomira Bujana i Nevena Plantaka. Zato je mjerodavan da pokuša usporediti ta dva trenerska stila od kojih je sigurno mogao dobiti raznovrsno znanje.
– Njih dvoje su sigurno treneri koji su dosada obilježili moj košarkaški put, a iako su vrlo različitih stilova ili filozofija donijeli su svaki sa svoje strane nešto što mi je pomoglo. Bujan je za razliku od Plantaka puno smireniji tip trenera dok je Plantak puno temperamentniji. Ipak, obojica imaju svoje kvalitete, različite metode rada te poimanja košarke pa sam imao priliku dobiti širi spektar košarkaškog znanja koje mi samo može koristiti u mojoj daljnjoj karijeri. Za svakog igrača je čak i bitno da promijeni što veći broj trenera jer jedino tako može dobiti potpunu sliku, pogotovo ako se taj igrač misli baviti trenerskim poslom.