Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Ljepota i mir – pozivnica na Velebit

03.02.2011. 23:00
Ljepota i mir – pozivnica na Velebit


Teško je danas ocijeniti hoće li neimaština ljude iz gradova natjerati da se popnu u Matake ili Ljubotić, hoće li ih privući turizam čije je sjeme posadio Šime Gazić ili će sutra školski autobus prestati voziti do Mataka. Ne zna se što donosi sutra, ali se zna da život na Velebitu nikada nije bio lagan


Nesritan je ovo kamen, đava ga  nosija. Teško je živjeti ovdje,  ali prije se lakše podnosilo.  Bilo je svita u kući, susjedi do  nas. Danas živim sama sa sinom, a mužu sam rodila petero dice, dvoje muške i tri  kćeri. Kćeri su se poudale i  otišle, muž mi je umra, a jedan  sin mi je poginija u Rijeci  radeći u luci. Jadan on, proša  je cili rat, u Lici je bija, Gospiću, Medaku, i nije se ogreba da bi na kraju poginuo na  radu.
Ne da se baka Stošija
Ovo je kap u moru životne  priče jedne od rijetkih stanovnica južnog Velebita,  72-godišnje bake Stošije Matak iz zaseoka Korita sela Matak iznad Tribanj Kruščice u  Općini Starigrad. Njena priča  je i priča svih velebitskih  gorštaka, puna borbe, napora,  suza, odricanja, a malo nagrade.
Nekada je više ljudi živjelo u  Mataku, susjednom Ljubotiću  i drugim okolnim selima. Živjelo se od Velebita i od onoga  što je on davao, a ne od mora  iako je ono ovdje sasvim blizu.  Gospić je bilo glavno središte  do kojeg se išlo pješke. Ljudima je bilo mnogo lakše  propješačiti nekoliko desetaka kilometara, doći u Gospić i  kupiti što im treba te se do  sumraka vratiti kućama. Ako  bi se išlo u Zadar, moralo se  prvo doći do Ražanca brodicom, a onda nastaviti autobusima koji nisu bili previše  pouzdani i veliko je pitanje bio  povratak kući istog dana. Gola velebitska stijena šibana burom i sama govori koliko danas duša živi na Velebitu. Ljudi na Velebitu rijetki su kao  što su u zimskim mjesecima  rijetki zeleni grmovi, pobjednici u surovoj borbi preživljavanja niknuli iz kamena.
– Imam penziju od 1.400  kuna, sin mi trči za poslom da  zaradi koju kunu. Držimo trideset ovaca i prodamo koje  janje da preživimo. Vunu bacamo, a nekada je dolazio  čovik iz Starigrada s kombijem i kupova je pa vozija u  Zadar gdje se od nje radila  roba, priča Stošija dok se sprema na još jednu ispašu s ovcama.
Baka Stošija ima šećernu  bolest, ali se ne da. Ne uzima  inzulin, kaže da neće ona samu sebe bosti. Zato radi, kopa  vrt, pješači velebitskim kamenom s ovcama i psom i kaže da  bi ona odavno otišla da je  slušala liječnike i da je prestala raditi.
Seljački turizam
Šime Gazić čovjek je koji je  zaslužan što je Ljubotić došao  na turističke karte. Neumoran  čovjek stvorio je kamp Vrata  Velebita, uredio stare kuće za  prihvat gostiju, konobu, etnomuzej. Samo bi Bog mogao  reći koliko je on kamena isklesao da stvori ono što danas  posjeduje Ljubotić. Planina  još čuva mir i ljepotu prirode,  posjeduje ono što današnjim  gradskim ljudima treba i Gazić im je to približio. On to  iskreno i bez ikakvog sustezanja zove seljačkim turizmom. Nije jedan od onih koji  kao da se srame riječi seljak pa  svoju uslugu uvijaju u ruralni  turizam. Nisu ni sami svjesni  da pri tom više podsjećaju na  komunistička vremena kada  su se za seljaka nerijetko izmišljali razni poljoprivredni-kombinatni-tehnološki nazivi samo da se izbjegne riječ  seljak. Malo je onih koji tako  iskreno gledaju na selo, a jedan od njih je i nekadašnji  pročelnik odjela za poljoprivredu, a sada pročelnik u Gradu Benkovcu, Željko Katuša.  On je bez ikakvog kompleksa  organizirao seminar o seoskom, a ne ruralnom turizmu  upravo u Starigradu i dodao  što se mi nemamo što sramiti  svoga sela.
Upravo taj seoski turizam je  u ovom trenutku jedina slamka spasa od potpunog demografskog uništenja Ljubotića i  okolnih sela.
– Mladi ljudi vide da se  nešto događa i odlučuju ostati  kod kuće. Moj sin će ostati, a i  susjedov. Od turizma svi imamo koristi. Ljudi dođu ovdje  pa kupe janje, malo meda.  Zaradi se koja kuna da se  lakše preživi, a u budućnosti  će sigurno biti bolje, kaže  Šimina susjeda Zorka Gazić.
Jedini osnovac
I dok s jedne strane stari  ljudi vode svakodnevnu borbu  sa životom, a ono malo mladih  se nada boljem sutra kroz turizam, vijugavom cestom vozi  autobus koji iz starigradske  osnovne škole dovozi jedinog  osnovca s ovog područja – Stipu Mataka iz Mataka. Autobus mu staje na glavnoj cesti, nakon čega treba proći još  koji kilometar do kuće. Neobično je vidjeti sedmogodišnje dijete u toj pustoši kako  sa školskom torbom laganim  korakom pješači prema kući.  Najčešće na tom putu nije  sam. Ipak je on prvašić i treba  ga ispratiti u školu i dopratiti  kući, a tko će najbolje obaviti  taj posao nego njegova mama  Marija. Dok njen sin odgovara  da će ostati živjeti na Velebitu  i bježi od fotografskog aparata, njegova majka smatra da  dolaze novi dani za velebitska  sela.
– Nas ima puno u kući. Vjerujem da će se ljudi početi  vraćati u svoja sela. Situacija  je u gradovima sve teža, ljudi  nemaju posla, nemaju ni za  hranu. Na selu je teško živjeti,  ali onaj tko ima malo zemlje i  volje za radom imat će za sebe  i svoju obitelj.
Teško je danas ocijeniti  hoće li neimaština ljude iz  gradova natjerati da se popnu  u Matake ili Ljubotić, hoće li  ih privući turizam čije je sjeme  posadio Šime Gazić ili će sutra  školski autobus prestati voziti  do Mataka. Ne zna se što  donosi sutra, ali život na Velebitu nikada nije bio lagan i  to znaju njegovi stanovnici. To  je uklesano i u kamena mirila  od kojih su brojna ona premalena za odraslog čovjeka i  koja dokazuju da surove životne sudbine nisu bili pošteđeni  ni najmlađi.