Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Jončić: Najdraže su mi uloge simpatičnih gubitnika

Autor: Valentina Mlađen

03.02.2013. 23:00
Jončić: Najdraže su mi uloge simpatičnih gubitnika

Foto: Zvonko KUCELIN



Kazalište je specifično, bez obzira što se sada dosta spajaju mediji, kazalište samo po sebi kao odnos čovjeka prema čovjeku, glumca prema gledatelju kroz lik uvijek će ostati kao nešto što je neposredno


Još su dva tjedna ostala do premijerne izvedbe najnovije produkcije Hrvatskog narodnog kazališta u Zadru, predstave “Kokoš” po tekstu Nikolaja Koljade i u režiji iskusnog Dražena Ferenčine. U predstavi će, uz dobro poznatu zadarsku ekipu: Mirko Šatalić, Jasna Ančić, Žana Bumber, Tamara Šoletić glumiti i Zadranin sa zagrebačkom adresom Ivan Jončić.
Ovaj iskusni glumac dugogodišnji je član ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a često ga se može vidjeti i u ulogama drugih teatarskih kuća s kojima je gostovao i u Zadru. Nakon što je kao mladić otšao u Zagreb na Akademiju dramskih umjetnosti Jončić se, boraveći u Zadru posljednjih tjedana, s nostalgijom i osmijehom prisjeća mladenačkih dana, prvih odgledanih predstava, govori o aktualnoj komediji “Kokoš”, ali i o tome kakav je osjećaj pripremati premijeru u rodnom gradu.
Krenimo od predstave “Kokoš” na kojoj trenutno radite u Zadru. Premijera je zakazana već za 18. veljače. Što očekuje zadarsku publiku toga dana u HNK-u Zadar?
 – Vjerujem da će to biti vrlo zanimljiva predstava, tim više što je Koljada moderan autor, mislim čak najizvođeniji ruski dramatičar. Radi se o jednoj crtici iz kazališnog života, a to je nešto što nije zanimljivo samo nama glumcima za raditi nego i gledateljima. Vjerujem da će se svidjeti zadarskoj publici koja zna prepoznati dobar tekst.
Doza nostalgije i zadovoljstva
Koliko sličnosti sa stvarnim kazalištem možemo očekivati u ovoj “crtici iz kazališnog života”?
– Dosta sličnosti. Cijela situacija prikazana je na jedan tragikomičan način, meni osobno najdraži način kazališne izvedbe.
Predstava je već pomalo i zaokružena kako se bliži premijera. Kako biste ocijenili suradnju s kolegama glumcima iz Zadra?
– Do sada nisam imao čast surađivati s njima, no sve ih osobno poznajem. Često sam u Zadru gostovao s raznim predstavama, a iako nam je ovo prva suradnja nije bilo nikakvih problema. Mirko Šatalić i Jasna Ančić doajeni su kazališta potpomognuti mladim snagama kao što je Žana Bumber i naravno Tamara Šoletić koju gledatelji znaju i iz serija. Ocijenio bih ovo jednom vrlo ugodnom suradnjom sa zadarskom ekipom.
S obzirom da ste i vi ste Zadranin ima li za vas ova produkcija nekakvu posebnu težinu?
– Dozu nostalgije i zadovoljstva, a to je zapravo najbolja kombinacija. I do sada sam u Zadar dolazio s raznim predstavama, ali uglavnom nakratko. Drugačije je kada nakon dugo godina čovjek ponovno dođe u jednom dužem periodu od jedno dva mjeseca.
Rekli ste da ste kao mladić uvijek voljeli dolaziti u kazalište iako ste zapravo počeli s karijerom sportaša u veslačkom klubu?
– Kao i svi mladi tada, u Zadru sam se bavio sportom, ali sam uvijek volio dosta čitati, pogotovo klasična djela. Kako mi je majka u srednjoj školi predavala književnost bio sam dosta vezan uz literaturu pa sam volio odlaziti u kazalište i ono me fasciniralo kao nekakav svijet koji je realan, a istovremeno nerealan. Pokušao sam i, eto, uspio kao glumac, upisao sam Akademiju i tako je sve to skupa krenulo.
Neko drugo vrijeme
Koja vam se predstava iz mladosti posebno urezala u pamćenje?
– Najveći dojam na mene je ostavila predstava “Vučjak” u izvedbi Dramskog kazališta Gavela, mislim da je to režirao Joško Juvančić. Sjećam se da je igrala Marija Kohn, pokojni Mirko Vojković, Zlatko Vitez… To je bila vrlo upečatljiva predstava koja mi je uvijek ostala u sjećanju. Možda sam baš tada, gledajući tu predstavu, poželio biti glumac. Mislim da je to bilo 70-ih.
Jesu li tada predstave i kazalište bili drugačiji?
– Bile su možda klasičnije, cijela predstava više je bila vezana uz tekst, nije bilo puno odmaka. Predstave su bile puno duže. Teško da bi danas gledatelj izdržao gledajući predstave koje su prosječno trajale tri do tri i pol sata. Bile su drugačije predstave, ali bio je i drugačiji ritam života. Svako vrijeme nosi svoje. Danas je dosta autorskog kazališta koje nosi svoje prednosti i mane, po meni osobno, više mana nego prednosti.
Treba li na pozornici odvojiti autora teksta, redatelja i glumca? Naime, u posljednje vrijeme sve više glumaca okušava se i u redateljskom poslu.
– To je zapravo dobro. Obično se redatelji koji nisu upoznati s tom glumačkom procedurom nastajanja uloga teško snalaze u svemu tome. Baš je zato naš Dražen Ferenčina izvanredan jer dobro poznaje psihologiju glume, a takvi su ljudi važni. Danas je moderno da se dosta zanemaruje tekst što nije dobro. Kad dođete pratiti predstavu želite da ona ima nekakav kontinuitet priče jer onda je to lakše pratiti, a u današnjem modernom teatru očekuje se od vas da vi znate sadržaj pa da onda gledate nečiju varijantu tog sadržaja. Predstava se uvijek radi s pretpostavkom da onaj tko dolazi gledati nema pojma o čemu se radi.
Osim u matičnoj kući, HNK-u Zagreb surađujete i s drugim kazališnim kućama i teatrima. Igrali ste s Teatrom ITD, Gavran teatrom, na Dubrovačkim ljetnim igrama… Imali ste priliku glumiti u širokom izboru predstava. Gdje se zapravo pronalazite vi?
– Meni su najdraže tragikomične uloge, uloge simpatičnih gubitnika koji nisu heroji. Vrijeme heroja je prošlo, oni su na žalost svima dosadni.
Kakvu ulogu igrate u predstavi “Kokoš”?
– Igram vrlo zanimljivu ulogu jednog redatelja koji je već u kritičnim srednjim godinama, pomalo mu izmiče tlo pod nogama i on shvaća da nije baš puno postigao u životu, ali se ne da.
 Lako je biti glumac, teško redatelj
Koja je to uloga koju još niste ostvarili, a željeli biste?
– Da vam pravo kažem i ne znam. Što god sam ja zamišljao nikad se nije ostvarilo pa sam prestao i zamišljati, uloge jednostavno dođu nošene nekom plimom.
Hoćete li se okušati u redateljskom poslu?
– Mislim da ne, za sada nemam tih ambicija. To je jedan vrlo naporan posao. Lako je biti glumac, a redatelj je teško biti. Uvijek radite s raličitim ljudima koje treba povezati u nekakvu cjelinu, to je prilično složen posao, treba imati dosta takta za raditi ga.
S kojim glumcem vam je bilo najdraže raditi, s kime biste željeli glumiti?
– Uvijek sam volio uloge koje je igrao Boris Buzančić kao i njegovu glumu. Igrali smo zajedno u predstavama dok sam još bio student, a i imali smo priliku glumiti zajedno u filmu.
Koliko nagrada znači glumcu?
– Znači puno. Kao student dobio sam neke nagrade, a to je ipak jedno priznanje radu. Mislim da nagrade uvijek treba davati mladim ljudima da ih potaknu, a starima možda za životno djelo.
Na čemu ćete raditi poslije zadarske premijere?
– “Kokoš” će u Šibeniku gostovati već 25. veljače, a vjerojatno će biti još nekih gostovanja. Također u matičnoj kući imam nekih predstava, recimo “Građanin i plemić” i “Zagorka”, jedna od trenutno popularnijih predstava, a nadam se i novim projektima u HNK-u Zagreb.
I za kraj, jedno filozofsko pitanje, može li kazalište opstati kao medij u svijetu modernih tehnologija?
– Može, naravno. Kazalište je specifično, bez obzira što se sada dosta spajaju mediji, kazalište samo po sebi kao odnos čovjeka prema čovjeku, glumca prema gledatelju kroz lik uvijek će ostati kao nešto što je neposredno.


Sve je to gluma




Ima li među glumcima taštine?
– Ima, kako ne. Uvijek se kaže da su glumci djeca u čemu ima dosta istine. Oni to sve pokažu, u drugim zanimanjima se skriva. Nema tu nekakvih velikih sukoba ni zamjerki, to sve prođe kao u dječjoj igri, kad se djeca posvađaju sutradan su opet prijatelji.
Glumili ste i u nekoliko filmova, među kojima i Četverored te nagrađivana Kotlovina. Kazalište ili film?
– Sve. Mi smo ipak profesionalci, gdje nas zovu tu dođemo. Mnogi govore protiv sapunica, ali te sapunice su isto tako, što se glumačkog života tiče, spasile stvar, jer gdje bi inače svi ti glumci radili. Ovo je barem prostor za rad, kakav takav.
Vaša iskustva sa sapunicama?
– Imao sam neke uloge još na početku kada je radila AVA produkcija koja je sve to skupa i pogurala. To je jedna malo drugačija vrst rada, ali sve je to gluma i televizija i kazalište i radio…