Što se krije iza dobrih namjera?

Djeca iz većine afričkih zemalja uistinu nisu imala pojma da je Božić, ali ne zato što su neinformirani ili im je bilo zabranjeno, nego zato što u njihovim zemljama kršćanstvo ili uopće ne postoji, ili nije dominantna religija. Osim te “sitnice” Geldof se pošteno pobrinuo da ne bude mućki, ali mislim da je dobro posijedio dok nije projekt priveo kraju
Nisam očekivao da će moje spominjanje domaćih “celebritija” koji navodno žele usvojiti siročiće iz nesretnog Haitija, izazvati toliko komentara i reakcija. A ja ću ponoviti s punom odgovornošću – mogućnost da ih usvoje takve devijantne osobe, kao što su ti naši ridikuli, strašnija je od ove situacije u kojoj se sada nalaze”. Zamislite stiliste, gurue, “pjevače”, da i ne spominjemo one za koje ni ne znamo što su, a nazivaju ih posvudušama, starletama i sličnim nazivima, kreature kojima je jedini cilj biti u javnosti, kako usvajaju djecu. Kao da im nije dosta što su nastradali, ostali bez domova i roditelja, nego bi ih sada još trebalo dati u ruke takvima.
Da, ja sam jedan od onih koji ne padaju na lažne sentimente, na licemjerstva i isprazno poziranje, i kao takav, na većinu humanitarnih akcija gledam sa skepsom. Ne, u stvari, na same akcije, koliko na iskrenost pojedinih “poznatih” faca koji u njima sudjeluju. Velika većina njih žele dati do znanja kako su se spremno odazvali i ništa im nije teško napraviti za gladnu ili bolesnu djecu, i da su toliko dobri i plemeniti, da im samo fali onaj aureol iznad glave, pa da ih konačno beatificiraju i još za života im podare neku ulicu, crkvu, ili bar spomenik. Istina je malo drukčija. Svi su oni naime gladni pojavljivanja u medijima i jedva čekaju ovakve zgodne prigode da ih iskoriste u svrhu samopromocije i pokazivanja na malim ekranima.
HVALA VAM NA VAŠOJ PLEMENITOSTI
Bio ja tako prije neki dan u jednom uredu, uredu u kojem stoluje čovjek za kojega pouzdano znam da tijekom rata baruta omirisao nije, iako je kupio auto na braniteljsku povlasticu (tada je, naime, vrlo često dolazilo do ozbiljnih ozljeda za vrijeme istovarivanja humanitarne pomoći, ali nećemo sada o tome). I dok je on nešto besjedio, gledam ja malo po zidovima gdje su uokvirena visjela razna priznanja i zahvalnice za iskazanu pomoć, nesebičnost i sl. a sve mi to nekako poznato. Prošlo par dana, a ja po običaju krenuo u veliko spremanje (tj. bacanje) po kući i u jednoj ladici našao snop istih takvih diploma i zahvalnica, samo bez okvira. “Zahvaljujemo se grupi Zločesti reaktor na iskazanoj plemenitosti, nesebičnosti….”(24. 4. ´96.), “zahvaljujemo na pomoći kojom ste izrazili solidarnost s našim najodanijim domoljubima…”(31. 1. ´94.), i slično. Zašto to njemu visi na zidu a meni ne, zapitao sam se. Odgovor je jednostavan. Bilo bi mi neugodno fetišizirati svoje sudjelovanje na dobrotvornom koncertu i od toga raditi predstavu. Iskreno, mi smo voljeli nastupati. Pozovu te navečer u Kazališnu kuću ili, još bolje, u Jazine, nastupiš pred više ljudi nego što bi ti došlo na samostalni koncert, bude i nešto za pojesti… I čovjek je zadovoljan. Neš´ ti truda i žrtvovanja. Druga je priča koliko je novaca na takvim dobrotvornim priredbama uopće skupljeno. Ali, hajdemo malo u povijest!
POČELO JE S BANGLADEŠOM (POŠTENO)
Prvo veliko skupljanje sredstava pomoću Show buisnessa odigralo se, sada davne 1971. godine, i bilo je puno iskrenije nego što se to radi danas, bar što se tiče sudionika. Zašto? Zato što su Clapton, Dylan i Harisson bile tolike zvijezde pa im ovakva vrsta promocije nije bila potrebna i vodili su se isključivo humanim porivima. “The concert for Bangladesh” bio je prvi veliki koncert napravljen isključivo iz humanitarnih razloga i s pravom nosi epitet “Majke svih koncerata u plemenite svrhe”. Pokretač je bio bivši član netom rasformiranih Beatlesa George Harrison koji je tada doživljavao zvjezdane trenutke svoje karijere nakon albuma “Abbey road” (s Beatlesima) i “All things must pass” (samostalno). Harrison je prvo napisao pjesmu “Bangladesh” izdanu na maloj ploči, da bi zatim organizirao veliki dobrotvorni koncert na kojem su osim njega nastupili Eric Clapton, Ravi Shankar, Billy Preston, Bob Dylan i drugi, a što je sve izdano i na trostrukom albumu. Cjelokupni je prihod od koncerta, ploče, a mislim i od filma, otišao narodu Bangladeša i to je bilo to.
NASTAVILO SE SA STONESIMA (SUMNJIVO)
Nakon ovoga povjesnog događaja uslijedili su slični, ali počelo se događati ono što je kasnije postao glavni problem kod ovakvih projekata. Prikupljena sredstva bi bila nesrazmjerna onima koja bi u konačnici stigla do potrebitih, bilo da su nestajali nakon manifestacija, ili prilikom transporta do nesretnih ljudi. Eklatantan je primjer bio koncert koji su Stonesi organizirali za pomoć stradalima od potresa u Nikaragvi. Jedan od razloga brige za postradale može se tražiti i u činjenici da je tadašnja Jaggerova supruga Bianca (to je ona koja ga je kasnije prilikom rastave olakšala za silne milijune kojima se moglo obnoviti tri takve nastradale siromašne zemlje) rođena Nikaragvanka, ali se Stonesima svejedno ne može osporiti dobra namjera. Problem je nastao kada je njihov menadžer, ozloglašeni Allen Klein, predao ček koji je bio osjetno manji od cifre za koju se prehodno mislilo da jest. Jagger je sam dodao preko milijun dolara iz vlastitog džepa i spasio stvar, ali je bilo jasno da nešto nije u redu, i da postoje ljudi koji će čak i na ovakvim projektima htjeti omastiti brke.
A SVE JE ZAVRŠILO MEDIJSKIM PROFITOM (LOGIČNO)
Kako je prolazilo vrijeme, bilo je sve jasnije da nastupanje na dobrotvornim projektima donosi korist i jednima i drugima, a za to je zaslužan i napredak tehnike zahvaljujući kome su mnogi izvođači dobro profitirali. Tipičan je primjer za to bio do tada najveći dobrotvorni projekt, a radilo se naravno o “Live Aidu”, održanom u ljeto 1985. u Britaniji i Americi istodobno. Bob Geldof član novovalne grupe “The Boomtown rats” prvo je osnovao tzv. “Band aid” i izdao singl “Do They Know It’s Christmas?”, da bi uskoro pokrenuo i veliki projekt koncerta. Sam singl, koji je trebao skrenuti pažnju na to kako djeca iz zemalja gladne Afrike, za razliku od svojih sretnijih vršnjaka, nemaju Božićnih radosti, bio je u startu krivo usmjeren, a pokazuje koliko zapadnjaci ponekad, ma koliko bili dobronamjerni, nemaju osjećaj za realnost. Naime, djeca iz većine tih zemalja uistinu nisu imala pojma da je Božić, ali ne zato što su neimformirani ili im je bilo zabranjeno, nego zato što u njihovim zemljama kršćanstvo ili uopće ne postoji, ili nije dominantna religija. Osim te “sitnice” Geldof se pošteno pobrinuo da ne bude mućki, ali mislim da je dobro posijedio dok nije projekt priveo kraju.
RAĐANJE I SUMRAK ZVIJEZDA
Više nego bilo koji sličan projekt prije njega “Live Aid” je pokazao koliko je televizija moćan medij. Koncert koji je potrajao skoro 24 sata, bio je direktno prenošen u ogroman broj zemalja na svim kontinentima, i kao takav je bio idealna prilika za promociju novih imena, ili spašavanje onih posrnulih. Najbolji je primjer bio nastup grupe “U2”, koji ih je napravio svjetskom atrakcijom, dok su neki poput tada megapopularnih “Duran Duran” zvučali grozno i raštimano i doživjeli težak udarac na karijeru. Možda je najslabije prošao Dylan koji je nastupio na samom kraju s Richardsom i Woodom iz Stonesa, a izgledali su i zvučali kao tri pijanca koji se u zoru skiću po sokacima i ne mogu naći put do kuće. Problem je u tome što mu je nakon tog nereda osjetno pala prodaja ploča i sam rejting uostalom. S druge strane, neki manje kvalitetni, ali uporniji sudionici su iskoristili priliku, kao npr. Phil Collins kojem je bilo malo eksponiranja u Britaniji, pa je avionom otputovao u Ameriku da bi se još malo klatio pred kamerama. A kada smo kod klaćenja pred kamerama, onda stižemo do nečeg što se zove:
PRENEMAGANJE U HUMANITARNE SVRHE
Mnogima, kao što smo već rekli, nije dosta što nastupaju pred velikim auditorijem, nego onda još svima žele dati do znanja kako sudjeluju sa svim svojim velikim srcem, pa postajemo svjedoci nejverojatnog prenemaganja, krivljenja i svega ostalog što normalnom čeljadetu stvara neugodu dok ih gleda. O čemu se zapravo radi? Pjesme su to u kojima sudjeluje puno pjevača od kojih većina ima vrlo malu rolu, svega stih ili dva. I onda oni moraju u to kratko vrijeme svima pokazati kako im je stalo, i na svaki način skrenuti pažnju na sebe. Obavezno se drže za slušalice na ušima kao da će im ih netko u studiju ukrasti, dijabolično se krive, a urlike i cvileže koje ispuštaju tek sa puno mašte možemo nazvati pjevanjem. Tko ne vjeruje i misli kako po običaju karikiram i pretjerujem, neka pogleda spot za pjesmu “We Are The World”, ogledni primjer dobrotvorne, humanitarne pjesme, u svoj svojoj pompoznosti i banalnosti, a koju su Amerikanci snimili za potrebe “Live Aida”. Njihov su primjer tada slijedile i duge zemlje pa je i bivša Jugoslavija imala svoju prigodnu pjesmu “Za milion godina” u kojoj su se prenemagale tadašnje zvijezde, među kojima se posebno isticao Željko Bebek koji samo što se nije raspuknuo u želji da bude što uvjerljiviji. Zanimljivi su bili i pojedinci pri snimanju pjesme “Moja domovina”, ali prilika nije bila baš vesela pa ne bi o tome.
DAJMO IM DA SE EKSPONIRAJU
Jedan od največih humanitarnih projekata u zadnje vrijeme bila je akcija “Dajmo da čuju”, u kojoj su se skupljala sredstva za umjetne pužnice, za koje nitko nikada prije nije ni čuo, a koje su trebale pomoći djeci sa slušnim smetnjama. Poslije se, koliko se sjećam, ispostavilo da je tu bilo nečega čudnog, da te pužnice i nisu toliko čudotvorne, a i da je izbor djece koja su ih trebala dobiti bio, da tako kažem, nelogičan. Ali, vratimo se našim izvođačima. Večina njih su klasični hrvatski estradnjaci, ljudi čiji rad nema neku umjetničku vrijednost, ali ni onu komercijalnu iako bi po svojoj glazbi bar tu trebali profitirati. I što se događa? Nastupaju u nekim rupama, barovima, u dva sata poslije ponoći za 100 eura po glavi i financijski bi im se više isplatilo svirati “Mare, lipa Mare” po svadbama. Ali ne! Oni su zvijezde. Da bi to dokazali moraju se što više pojavljivati u medijima i humanitarni su im koncerti došli kao naručeni. Sviraju pred punim dvoranama i trgovima, raja im automatski plješće, a još ispadaju i jako humani i dobiju zahvalnicu koja im onda visi na zidu. Pri tome ih se malo i intervjuira, a oni su euforični, važni i sretni.
Osim njih, tu se nađu i voditelji, glumci, a nažalost i političari. Oni sjede kraj telefona i primaju pozive kojima se doniraju novci. S obzirom da ih je većina standardno antipatična, ne znam zašto su ih uopće zvali. Valjda misle da je čovjeku koji je donirao nešto novca velika čast razgovarati s takvim likovima. Ne znam za vas, ali meni ne bi bila nimalo.
NOVČANI PRILOZI ZA RUGANJE
Ono što je u cijeloj priči najindikativnije, su ta sredstva koja se sakupe. Pustimo sada kako je to u svjetskim okvirima i pozabavimo se malo domaćim terenom. Prvo i prvo, zašto se sredstva za bolesnu, potrebitu i hendikepiranu djecu uopće skupljaju na takav način? Dobro, sada je nekakva recesija, ali za djecu se skuplja već godinama i u onim gradovima poput Dubrovnika gdje je uređenje jednog sanitarnog čvora koštalo koliko i gradnja cijelog stacionara za bolesnu djecu. Svirao sam na nekoliko humanitarnih nastupa nakon kojih bi bila organizirana takva žderačina čija je cijena sigurno bila, ako ne veća, onda bar jednaka prikupljenim novcima. Gdje je tu logika, nije mi bilo jasno, kao što nikada nisam razumio kako se u jednoj uređenoj zemlji, sredstva za bolesnu djecu moraju skupljati na ovaj način, dok se u isto vrijeme troši na projekte koji veze nemaju sa zdravim razumom.
A što tek reći za firme koje od Hrvata uzimaju harač pa onda s tim parama rade čudne stvari. Ima jedna državna firma koja svojim djelatnicima nadoplaćuje dopunsko zdravstveno osiguranje novcima koje putem uplatnica dobijaju od penzionera i nezaposlenih. E, oni su, ako niste znali, jako humani. Po podacima objavljenim u Jutarnjem listu, 2006. godine su dali 20.000 kn za udrugu oboljelih od leukemije i još 10.000 za djecu s Downovim sindromom. Pohvalno zar ne? Da, ali u isto su vrijeme dijelili milijunske iznose (Da! Miljunske!!!) Hajduku i Dinamu, raznim udrugama i zakladama u kojima sjede ljudi s relevantim primanjima, tako da ovih 30.000 datih za bolesnu djecu definitivno ispada kao ruganje. Pretpostavite sami o kojoj se to monopolističkoj firmi radi. Ima je u svakom gradu. I nisu jedini, samo što to, kao da nikoga ne zanima. A vi moji altruisti zovite na telefone da donirate potrebitima od svoje mizerne plaće. Pritom nemojte zaboraviti da vam se od svakog poziva oduzima za porez, novac ide u proračun i dio onoga što ste vi dali u humanitarne svrhe završi na projektima koje s time nemaju nikakve veze. Pa vi sad vidite…