Jedini pravi smisao svega nalazim na stranicama književnosti

Književnost je moj najsigurniji životni teren i ne dopuštam da mi ga se pomuti i zagadi. Svoju osjećajnost ne skrivam i zahvalna sam svima koji su, u dobrom ili puno češće lošem smislu, moj život učinili, i još ga čine, vrijednim priče
Julijana Matanović, poznata hrvatska književnica i sveučilišna profesorica, nedavno je boravila u Zadru, gostujući na manifestaciji zadar čita 2010. Tom prilikom progovorila je o svom životnom putu, književnosti, piscima… U razgovoru za Zadarski list otkriva tko ju je potaknuo na pisanje, preporučuje knjige koje bi bilo dobro pročitati…
Ljubavni sporazum u zraku
Boravili ste u Zadru, gostujući na manifestaciji “Zadar čita”, uz poznate pisce poput Pavla Pavličića i Ivana Aralice. Vaš doživljaj?
– Tek kad sam ušla u knjižnicu, točnije na ulazu u nju, vidjela sam plakat s imenima pisaca koji su gostovali prije mene. Uz spomenutog Pavličića i Aralicu dan prije je s voditeljima, koje doista moram pohvaliti jer su bili izvrsni, razgovarala i profesorica Krizmanić. Ona je svojim novim stručnim tekstovima i pravi pisac. Pisci akademici i uvažena znanstvenica. Lijep popis kojemu stavljate točku na i. Nekada se koristila ona izreka o šećeru na kraju, ali kako su nas uvjerili da je šećer štetan, prestali smo time urešavati osobu posljednju u nizu. Bilo bi zaista smiješno reći Zaslađivač na kraju, a uz dodatak pridjeva smeđi, pokvarili bismo ritam. Ako su slušatelji, točnije posjetitelji tribine, te večeri bili upola zadovoljni sa mnom kao što sam bila ja i s prostorom, i pitanjima, i ljudima koji su sjedili ispred mene i slušali me, ja sam presretna. Iskreno, nikada ne znate, dok ne sjednete na stolicu, hoćete li se publika i vi međusobno prepoznati, hoće li se dogoditi onaj ljubavni sporazum u zraku, hoće li vam uočena grimasa na nekom licu iz prvoga reda promijeniti raspoloženje. Toga hladnog dana u Zadru, sve je, barem iz moje točke, teklo u lijepom, u istom tonu. Kao da se viđamo često.
Sveučilišna ste profesorica, ali i veliki čitatelj i poznavatelj stanja u književnosti. Kakva je kvaliteta čitanja kod nas uopće danas? Tu mislim na knjige u prvom smislu riječi, klasike, odnosno one koji će to zasigurno postati. Koliko i kako se čita?
– U vašem pitanju čitam i naputak da se ne treba obazirati na sve ono što danas predstavlja objavljenu knjigu. Tu imate pravo. U vrijeme mog literarnog odrastanja i sama sam pod knjigom podrazumijevala stranice ispisane mudrošću, stranice sa sakrivenim porukama koje su mi ponuđene na otkrivanje. Tada sam bila vrlo oštra prema onima koji neke slobodne sate – o čemu danas nitko više ne govori jer je i sintagma slobodno vrijeme prešla u rječnik manje poznatih termina – popunjavaju čitanjem romančića s trafike, kako smo mi zvali kiosk. Godine čitanja, a i godine proživljenog, učinile su me puno tolerantnijom. Postala sam svjesna, barem sam to razjasnila samoj sebi, da jedna književnost može biti velika samo ako se u njenim poljima nudi sve, i visoko, i nisko, i akademsko i provincijalno… Danas je granicu u kojoj prestaje teška a započinje laka književnost teško povući, teže nego ikada. I više ne vrijedi ni ocjena Ma pusti nju, čita romane s trafike. Jer na tom kiosku ona može, posve jeftino kupiti i Krležu, i Andrića, i Eca i Faulknera. A ono što je nekad bilo nuđeno na kiosku kao sveščić ili rotto roman, pojavilo se u skupo opremljenim izdanjima u velikih nakladnika. Primjerice, Zagorka u Školskoj knjizi, i vaš prvovečernji gost Pavao Pavličić u istog nakladnika s romanima koji su kao prvoizdani objavljeni u biblioteci Trag i bilo ih je moguće, osamdesetih prošloga stoljeća, kupiti samo na kiosku. Što se tiče čitatelja, ja vam nisam uopće zabrinuta. Sklonija sam povjerovati, gotovo slijedeći rečenice iz Šenoina teksta objavljenog u Vijencu 1878., da u nas ima čitatelja više nego ikad. Ili se ja družim samo s ljudima koji čitaju. Ne, imam podosta iskustva u odlascima na književne susrete, vidim svojim očima liste čekanja, slušam o divnim klubovima čitatelja koji se organiziraju po manjim mjestima i to me razveseljava. Tri dana prije Zadra gostovala sam u Đurđevcu. Upoznala sam žene, većina njih su intelektualke, koje se sastaju jedanput mjesečno i raspravljaju o pročitanim (unaprijed zadanim) naslovima. I priznajem, godi piscu kad sluša njihove interpretacije i zna da je bio predmetom njihovih razmišljanja, ocjena, pa i života. Do dolaska u Đurđevac, mislila sam da ti kružoci postoje samo kao tema romana, primjerice romana Glorie Goldreich “Večera s Anom Karenjinom”.
Osoba od trenutka
Prilikom gostovanja u “Zadar čita” istaknuli ste kako odabir najbolje knjige ide usmenom predajom. Što biste nam Vi onda preporučili? Zašto?
– Kako ja često, kao što sam i rekla, putujem na književne susrete, a uz to sam i znatiželjna osoba, prisluškujem i ono što zaposlenici mojih nakladnika pričaju u autu. Sad se predstavljam kao vozač predsjednika uprave nekog poduzeća u pretvorbi koji prolazi kroz crveno jer, zaklet na šutnju, ipak prisluškuje priče o dionicama. Ti mladi, obrazovani, a često i zabrinuti ljudi stručnjaci su u poslovima marketinga. Ja sam tu laik, kao što sam možda laik i u metodici nastave književnosti jer vjerujem u dodatno nešto, nešto što imaš ili nemaš. Hoćeš li dobro ispredavati nekog pisca ne ovisi o prezentaciji njegove biografije na zidu oličene predavaonice, i o ljepoti laptopa kojeg iznosiš pred učenike, nego o onome što upisuješ u izgovorene rečenice. Dakle, teorija prodaje knjige u Americi, ma čak i u Njemačkoj, tako to ja vidim, neprimjenljiva je na zemlju s četiri i po milijuna stanovnika. Mi se međusobno znamo, ne samo da znamo koliko je koja spisateljica skinula kilograma nego i komu se takva želi svidjeti, znamo tko je na koga ljubomoran, kako će izgledati dodjela neke nagrade. Ivici Prtenjači ne treba marketinški priručnik. Kafići u Bogovićevoj, ispred njih knjižara, nekoliko minuta u razgovoru s kolegama, sve je to daleko djelotvornije od reklama u novinama, tablica u kojima se planira povećanje čitanosti. Pročitaj to, rekao mi je taj… da je izvrsno, još uvijek u nas je reklamni slogan za koji nitko neće dati honorar u eurima, ali je isplatljiviji od ogromnih plakata po gradu. Kolikogod sad zvučalo samodopadno, moj susret sa Zadranima, zasigurno će mi donijeti nekog novog čitatelja. Ne vjerujem da bi me netko počeo čitati samo zbog toga što mi se nasmiješeno lice, s kćerkinom maramom oko vrata, vrti na lokalnoj televiziji; bez prestanka i do usijanja.
A što bih u ovom trenutku preporučila? Namjerno ističem riječ trenutak, jer ja sam od trenutka. Nisam osoba koja bi se pozivala na sebe jučerašnju i uvjeravala u svoju principijelnost. Nova knjiga u mom čitateljskom životu može ugroziti najomiljeniju do tada. S knjigama je, uostalom, i kao s ljudima, i kao s ljubavima. Pojavi se netko uz koga vam je ugodnije. A trenutno mi je jako ugodno u društvu Jergovićeva nagrađenog romana Volga, volga, uz Sedam dana po Bosni Ivana Lovrenovića, uz Tomićevo Čudo u Poskokovoj dragi. Žanrovski je sve različito, i u svojoj razlici potrebno mi. Njih bi i preporučila vama, ali bih i dodala još romane Okovani snima Stjepa Martinovića, Molim te, zapiši Jasmina Imamovića, Sat pjevanja Nenada Rizvanovića, Polusan Ratka Cvetnića, Trajanovo pravilo Pavla Pavličića, Unterstadt Ivane Šojat Kuči, Hotel Zagorje Ivane Bodrožić Simić. I dok sljedeći put dođem u Zadar, a obećala sam da ću navratiti uskoro, molim vas da to bude pročitano! I molim vas bez dnevničkih bilježaka. Nikad mi neće biti jasni lektirni dnevnici čitanja. Čitatelj se treba upisivati u tekst, a od njega se traži da se on ispisuje i na papiru bilježi dokaz obavljenog posla.
Očev utjecaj
Tko je na Vas kao pisca najviše utjecao? Zašto?
– Utjecao je moj otac kao čitatelj neobičnih knjiga i kao osoba koja mi je za rođendan, iz svojih bosanskih kasaba, slala pakete knjiga, najčešće objavljivanih u izdavačkoj kući Veselin Masleša” iz Sarajeva. Slao ih je uz neke opaske. U inat tim opaskama, ja sam odlučila studirati ono što on i danas, bez diplome, još uvijek bolje razumije od mene. Život kao doživljena priča, to me nagovorilo, to me podržava i tjera da jedini pravi smisao svega nalazim na stranicama književnosti. Jedan, dva pisca konkretno, ne bih ni mogla, a ni poželjela izdvojiti.
Uz prvo lice, što je karakteristika Vašeg književnog opusa. Ima li u Vašem nastupu, prije negoli pisanju, patetike, pomalo sarkazma? Ili je, pak, nešto drugo u pitanju?
– Kao što je svaki književni tekst samo ponuda rečenica i riječi koje se dovršavaju u glavama i srcima čitatelja, tako i moji čitatelji i slušatelji mogu ocijeniti što su oni prepoznali u meni. Ja samo znam da ne želim prevariti, lažno se predstaviti, prazno šarmirati. Kroz godine sam naučila da se ne moram ni svima svidjeti. Uostalom, ni meni se ne sviđaju, na isti način, svi pisci. Neke jako volim i radujem se njihovim uspjesima kao što bih se radovala svojima kad bi dosegli njihove. Uvjerena sam da je čovjek veći što se druži s većima od sebe. O svim svojim kolegama ne želim govoriti ružno. Književnost je moj najsigurniji životni teren i ne dopuštam da mi ga se pomuti i zagadi. Svoju osjećajnost ne skrivam i zahvalna sam svima koji su, u dobrom ili puno češće lošem smislu, moj život učinili, i još ga čine, vrijedim priče.
Kažete kako ne znate kad, recimo, realizam završava? Ima li onda pravog realizma danas? Gdje?
– Problem je što ja ne znam ni kad on započinje, a zahtijevam da to studenti znaju. Književnost nije precizna, mjerljiva znanost da može baratati s kristalno jasnim razdobljima, opusi pojedinih pisaca teško da mogu istrpiti neupitne dvije, tri ili pet faza. Sve je to jedna faza i ako hoćete jedna knjiga. Što je Pavličić u fazi fantastike, a što u Zaboravu, što je Tribuson u Ranim danima, a što je bio u Povijesti pornografije. Mene zanimaju pisci i njihova djela. I trenuci u kojima oni nude i siju sitnice važne za razumijevanje. Kad ste već spominjali patetiku, pitam se nije li Nedjeljo Fabrio u Triemeronu napisao one lijepe rečenice o patetici kao vrhuncu doživljaja i zato da ga kritičari, koji teško mogu pratiti roman napisan u složenim rečenicama, prestanu prozivati za preveliku osjećajnost.
Realizam može biti sve, kao što i autobiografija može biti sve. Je li realizam na razini tematskog sustava, ili i izražajnog, što znači rečenica da je netko jako dobar pripovjedač jer piše o mračnoj strani društva, ili je predstavnik urbane proze. Možda čitatelj, i sam uronjen u preveliki svoj realizam, ne želi još i čitati o mračnim stranama pa bi volio baš prolaziti kroz priču smještenu u selo do kojeg ni bolesti ne mogu stići.
Vrijeme krize
U današnje vrijeme je postalo moderno pisati, odnosno izdavati knjige, ako se to može tako nazvati? Imamo li onda književni pravac u vremenu u kojem živimo? Ipak, izrazili ste neko vjerovanje kako će doći do zasićenja.
– Sama riječ knjiga više nije tako otmjena kao što je bila prije. Ipak, bojala bih se, i ne želim, i ne bih bila ja kad bih to učinila, reći (uopće razmišljati) tko ima pravo pisati a tko ne. Mene osobno više straše rečenice poput Ja neću dopustiti da ta žene bude dio moga spisateljskog društva nego što me brine što se knjiga te žene čita i kupuje. Čitatelji dobro znaju što će na nekim stranicama naći. Neće se oni baviti stilskom analizom rečenice u kojoj je opisana mračna uloga neke poznate medijske face. A kad se faca makne sa scene, povući će ona za sobom i štiva napisana na temu nje. Publika se više ne može čuditi nad činjenicama tko sve piše. Zašto se zabrinjavati. Sad govorim iz kostima nekog tko je kao predavač zadužen za visoku književnost. Nije nitko došao u knjižaru i dvojio hoće li kupiti Golu istinu Nives C. ili Kičmu Dorte Jagić. Ne ugrožava tu jedna knjiga drugu. Svaka ima svoju publiku. To je posve jasno. Čitatelji Gole istine neće, ako knjigu ne nađu, kupiti Dortu, a Dortini neće ni zaviriti u Istinu. Rijetko će tko pročitati i jednu i drugu. Ja jesam, jer moram znati o čemu govorim kad kažem da svako ima pravo na pisanje i na svoj izbor u čitanju. Drugo je pitanje, pitanje trajanja. Miro Gavran je nedavno objavio roman Jedini svjedok ljepote. U njemu se tematizira i pitanje idealnog čitatelja. Junakinji je bio dovoljan samo jedan pravi.
Jeste li u životu poželjeli raditi nešto drugo?
– U početku ne, ali poslije, kad sam već duboko bila u svim područjima literature i njezina života, bez zaleđa generacije, autoriteta i obiteljskog imena, jesam. Tada sam razmišljala da bih mogla biti jako dobra, i korisnija, ili u domu za ostarjele i nemoćne, ili u domu za nezbrinutu djecu.
Ali u trenucima koji su vodili k odustajanju, provjerila bih svoje autorsko ja kod meni važnih ljudi. Oni su me redovito, i ne znajući što ih pitam, nagovarali na ostajanje. Jedna velika mogu reći i kriza, a javila se kao rezultat nekih mojih teških i iscrpljujućih godina biografije i situacija koje sam doživjela nepravednima, bila je u mjesecima prije objavljivanja knjige Tko se boji lika još. Tada me je profesor Viktor Žmegač, ocijenivši moj rukopis, nagovorio na hrabriji korak po istom putu. Taj je put vodio i prema Zadru.
Odlazi li pisac u mirovinu? Što bi, ustvari, bila Vaša inspiracija? Ako život pretačete u knjige koje pišete onda, zapravo, od Vas možemo samo očekivati još više knjiga.
– Da, ja ispisujem emociju svog života, ne i događaje same. Da ne povrijedim žive, ali i mrtve. A kad bih sad i prestala osjećati, ali kad ne bih zaboravila ono prije, bilo bi sasvim dovoljno i ne bih ni to mogla ispisati. Znate i sami, pisci najčešće imaju osjećaj da će tek napisati prave knjige. Kolikogod im godina bilo. I sa mnom je tako. Tek sad sam pravo otvorena svijetu. I znam ga, kako bi rekao Tišma, i paćenićki voljeti.
 

Životopis

Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završila u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Poslijediplomski studij završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1989. magistrirala na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice” (mentor prof. dr. Zoran Kravar) . Od 1. rujna 1993. radi na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala u ožujku 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća (mentor prof. dr. Miroslav Šicel). Od 2000. godine docentica, a od listopada 2007. izvanredni profesor na katedri za noviju hrvatsku književnost.
Autorica je više od dvije stotine kritika, rasprava i eseja s područja književnosti. Objavila sedam stručnih i pet beletrističkih knjiga.
Za svoj književni i kritički rad nagrađena nagradama: “7 sekretara SKOJ-a”, “Josip i Ivan Kozarac (1997) i nagradom “Julije Benešić” (2004) I “Kiklop”.
Bibliografija
Stručne knjige: Četiri dimenzije sumnje (1989.), Manirizam i barok (Osijek, 1991.), Barok iz suvremenosti gledat (Osijek, 1992.), Ivan Gundulić (Zagreb, 1993.), Prvo lice jednine (Osijek, 1997.), Lijepi običaji (Zagreb, 2000.) i Krsto i Lucijan – rasprave i eseji o povijesnom romanu (Zagreb, 2003.).
beletrističke knjige: Zašto sam vam lagala (1997.; 15 izdanja), Bilješka o piscu (2000., 10 izdanja), Kao da smo otac i kći (2003.,3 izdanja), Laura nije samo anegdota (2005., 3 izdanja), Tko se boji lika još (2008.), Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (2009, 3 izdanja, nagrada Kiklop za najbolje prozno djelo u 2009.)
U koautorstvu s Reine – Marquerite Bayler objavila knjigu Kobni korak (pripovijest Volite li medenjaka, Zagreb, 2003.). Knjiga Zašto sam vam lagala prevedena je na slovenski, njemački, slovački jezik i češki jezik. U dijelovima se pojavila u Mađarskoj i Poljskoj, a 2003. objavljena je u Srbiji. Ostala proza prevođena je na ukrajinski, makedonski i bugarski.