Gržan: Kad je Tito prvi put došao u Zadar, imao sam osjećaj da bih za njega primio metak

Na današnji dan 1980. godine, u 15 sati i 5 minuta, preminuo je Josip Broz Tito. Bio je državnik koji je obilježio svoje doba, ali kod kuće, u zemljama bivše države i danas se na njegov lik i djelo gleda u monokromatskom spektru, crno ili bijelo. Jedni ga preziru zbog zatiranja hrvatstva, a drugi ga veličaju zbog socijalnih dosega i međunarodne afirmacije. Zadarski umirovljeni kapetan duge plovidbe Šime Gržan (86) bio je jedan od onih kojima su Tito i ondašnje socijalističko društvo obilježili život. Često je upadao u nevolje svojim anarhističkim stavom, ne toliko prema Titu koliko prema ondašnjem političkom sustavu kojem je Tito bio ne samo vođa, nego i arhitekt. Danas Gržan kaže da jedino istina može opisati Tita, prije svega kao vrlo složenog čovjeka, a tek kasnije kao državnika.
– Sjećam se kad je prvi put došao u Zadar. Imao sam osjećaj da bih za njega primio metak ako bi netko pucao u njega. Bio sam mlad i volio sam ga silno i od toga ne treba bježati. Bio je i stvarno lijep muškarac, sigurno najzgodniji političar tog doba. Zbog toga je i imao puno uspjeha kod žena. No kasnije su stizala druga saznanja o njemu, kaže Gržan.
Postupao kao državnik
Kad danas mnogi Hrvati kojima su u Titovo doba stradale obitelji, samo zbog činjenice da su bili obilježeni hrvatstvom i katoličkom vjerom, na Tita upiru prstom kao zločinca, Šime Gržan kaže da bi zločinac bila preteška riječ.
– Danas bi trebali zbrajati njegove loše i dobre strane te vidjeti koje pretežu. No, svaki put bismo trebali poći od sebe i vidjeti jesmo li i mi baš uvijek bili pozitivni. Siguran sam da kao državnik nije znao detalje, poput onih na Golom otoku. Neosporno je bio za tu vrstu izolacije političkih protivnika koji ti po nalogu Staljina rade o glavi. Čak iz današnje perspektive, kad znamo da su Amerikanci u Drugom svjetskom ratu izolirali Japance i premjestili ih sa zapadne obale u unutrašnjost, postupak mu je objašnjiv. Mislim da te stvari nije radio iz svoje zloće jer je postupao kao državnik kojem je država na prvom mjestu. No, uvjeren sam da nije odobravao mučenja, napose koja su provodili zatvorenici među sobom. Ja sam u to doba izjavio, aludirajući na Lenjinovo odumiranje države, da istu tu državu treba zaliti u olovnu kapsu, da ne zrači, te je baciti u najdublje more. Zbog toga sam završio na obavijesnom razgovoru, ali nisam bio uhićen, zahvaljujući lučkom povjereniku koji je imao dobro mišljenje o meni, ispričao je kapetan Šime ilustrirajući doba kojeg se prisjećao:
– Bilo je to vrijeme kad si jedan dan pjevao: ‘Staljine zdravo, zdravo, sve što radiš, imaš pravo!’ Već sutradan pjevao si: ‘Staljine stara bako, ne vara se Tito lako! Staljine kurvin sine, krepat ćeš nam ove zime!’ Bilo je to vrijeme u kojem su nam o SSSR-u govorili kao o zemlji iz bajke, ali se moj otac, koji je također bio pomorac i koji je vidio Ameriku, uvijek pitao: ‘Zašto onda u tu Rusiju, kad je tako dobro, niti iz Amerike ne biži!’ To je i mene na jedan način označilo te sam često i javno istupao kritizirajući ondašnju državu i poredak, rekao je Šime Gržan gotovo manirom kakvog anarhista iz Španjolskog građanskog rata koji kritizira svoje vođe, ali njihove biste još ne baca u smeće. Naime, Šime Gržan priznaje da još uvijek ima Titovu bistu, ali da se negdje zametnula u staroj kući u Petrčanima.
Iako potpuno bijele brade, nemirna pobunjeničkog duha s kapom američkih specijalaca Mornaričkih tuljana – SEAL, Šime se u dragovoljce javio šest mjeseci prije početka Domovinskog rata. Donirao je tad nešto oružja, prijenosnih radio stanica i vrlo vrijedan dvogled. To je za njega bilo potpuno normalno jer je napadnuta njegova zemlja. Kao i u Titovo doba, svađao se s NATO-m kad su pretresali brod. Kako je u Titovo doba pokazivao stražnjicu zadrtim boljševicima, tako se skinuo gol i pred NATO-ovim vojnicima koji su ga uvijek čekali na Otrantu kad je vozio fosfate iz Casablance u Šibenik.
Tito je bio kompleksna osoba
Titova se složenost, kaže Gržan, najviše odražava u odnosu na Bleiburg i Jasenovac. Tito je htio biti vođa Jugoslavije, a to nikad ne bi bio da se priklonio istini koju su pričali bilo Hrvati, bilo Srbi.
– Možete misliti koliko sam ja vjerovao u tadašnju tvrdnju da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, najviše Srba, a danas se govori o 83.000 žrtava. 60-tih godina, u San Pedru u Kaliforniji sam prvi put došao do knjige koja opisuje što se događalo na Bleiburgu. Naravno, prije nego što sam se vratio doma, bacio sam je u more kako je carinici ne bi zaplijenili, a mene opet poslali na ‘ćakulu’ s istražiteljima. Pazite, ja sam kao vrlo mlad, od 1942. do kraja rata bio partizanski kurir i teško mi je bilo shvatiti razmjere tog zločina koji se dogodio na kraju rata na Bleiburškom polju. Moj stav o njegovom ponašanju u sva tri događanja (Bleiburg, Goli otok, Jasenovac) bio je da je on u svim tim previranjima postupao prije svega kao državnik koji je odgovoran za državu. No pred kraj života, Tito je shvatio da Jugoslavija ne može opstati i tako se nakon Hrvatskog proljeća, 1974. dogodio Ustav SFRJ koji nam je dao temelje za osamostaljenje Hrvatske.
– Ne želim biti jugonostalgičar, zadojeni titoist, ali moja majka je uvijek govorila o Austriji kao njoj najdražoj zemlji. Otac je pak govorio o svom kraju, o svojim ljudima, obitelji onome što svako od nas voli. Očeva misao se i meni nekako usadila, pa sam ja volio onu državu u kojoj sam doživio afirmaciju, a volim i ovu sad u kojoj živim jesen svog života. Fanaticima s ove ili one strane teško je iz glave izbiti da je Tito bio bijela ljubičica ili najveći zločinac. Bez sumnje, bio je povijesna osoba, vrlo kompleksna, kao i mnogi državnici, koji je ponekad neoprostivim postupcima, izbjegao posljedici one mornarske uzrečice: ‘Kad se vjetar i more svađaju, nadrlja brod!’ Gledati ga danas, gotovo 40 godina nakon njegove smrti samo kroz jednu prizmu, ne bi bilo dobro, zaključio je Šime Gržan.