Da nam živi, živi rad(ikalno)

Radnice Kamenskog, radnici i radnice Zadranke, Transporta, Bagata, i niza drugih upropaštenih tvrtki, na nekom će koncu sudski naplatiti svoja potraživanja, ali tko će njima, i svima ostalima koji su s njima podijelili sudbinu u zadnja dva desetljeća, nadoknaditi novac kojeg su trebali zaraditi temeljem ustavnog prava na rad? Tko će u novac preračunati ukradeni život kojeg su trebali imati temeljem prihoda ostvarenog od svojeg rada? Ne bi danas mnogo pomoglo zauzimanje jedne tvornice, pa čak ni svih koje još uvijek rade. Njima, orobljenima za ono to su trebali i trebale imati, ukradene godine ne bi vratila ni nacionalizacija i nova solidarna preraspodjela. A to je – radikalno.
Heroine, a ne žrtve.
Ove bi riječi pristajale uz transparent podrške radnicama Kamenskog koji je glasio „Radnici, seljaci, studenti – jedan svijet, jedna borba”.
Čitav niz izvjestitelja o hrabrim ženama koje su ustale u obranu svojih prava danima govori i piše kao o socijalnim slučajevima. Na djelovanje se pozivaju sindikati, banke, ministri, premijerka, sud, pravna država u cjelini. Traži se pomoć za žene koje pet mjeseci nisu primile plaću. Radnice Kamenskog nazivaju „poniženima u svojem dostojanstvu”. S kojim pravom netko tko svoj krevet nije zamijenio za vreću za spavanje pod otvorenim zagrebačkim nebom o neospornim junakinjama današnje hrvatske radničke zbilje govori ikako drukčije osim riječima zahvalnosti za dokaz da u Hrvatskoj još ima osoba čije dostojanstvo nije nagriženo neoliberalnim postulatom po kojem će radnik ili radnica koji/a ne prihvaća ropske uvijete rada biti zamijenjen/a drugim? Nije li osmodnevni štrajk glađu i pokretanje generalnog štrajka radnica Kamenskog, jednako kao i zauzimanje pogona 2006. godine od strane radnika i radnica Tvornica duhana Zagreb, pokazalo kako su u svojem dostojanstvu poniženi, ne oni i one koji/e svoja prava glasno zahtijevaju, već oni i one koji pristaju na neadekvatne uvjete rada, na minimalce, na dvanaestosatno radno vrijeme, ne mjesečnu obnovu ugovora, na kašnjenje plaća ma i jedan dan, na omalovažavanja od strane poslodavca ili nadređenog, na mobing?
Umjesto da budu prikazane samo kao kolateralna žrtva dehumaniziranog kapitalizma koji je nekad uspješnu „kuću europske mode” sveo na atraktivno zemljište u centru grada, ne trebaju li radnice Kamenskog biti viđene kao inspiracija za svakog omalovaženog i potplaćenog radnika i radnicu? Umjesto da budu prikazani kao suviše radikalni ne bi li, istom analogijom, studenti i studentice zagrebačkog Filozofskog fakulteta koji su im došli dati podršku mogli biti sagledani kao pokazatelj da i u današnjem društvu, izmučenom inflacijom partikularnih interesa, postoje građani i građanke u kojima je živa sposobnost za solidarnost?
„Kao što smo poduprli seljake, danas podržavamo ove radnice i podržat ćemo sve radnike koji se bore protiv ovog sustava. Ovo je bolest društva, bolest kapitalizma, jer da su prije pet mjeseci radnice imale tvornicu u rukama i nisu primile plaću, one bi nešto promijenile. a s obzirom da one nisu bile glavne, nego uprava koju nije briga, mi smo tu da im pokažemo da je nas briga, i da ćemo biti s njima do kraja njihove borbe. Što god treba gospođama pomažemo im, i pomagat ćemo im sve dok ne dobiju posljednju plaću ili dok možda u krajnjoj liniji ne zauzmu tvornicu i budu one upravljale njom”. Ovo su riječi studentice čiju je izjavu prekinuo novinar HTV-a uz komentar kao je to „suviše radikalno”.
Umjereno rješenje mogao je biti pravovremeni stečaj, umjereno rješenje moglo je biti i pravovremeno reagiranje države na činjenicu da poslodavac ovih žena dvije godine nije uplatio doprinose. Pravovremeno rješenje moglo je biti prihvaćanje SDP-ovog prijedloga da neisplata plaća radnicima bude kazneno djelo. Kao umjereno rješenje danas se radnicama nudi socijalna pomoć dok ne prime zaostale plaće ili tvrtka ne ode u stečaj. Kao konačno rješenje nudi se naknada za nezaposlene koju će primati po prijavi na burzu rada. Kao rješenje – za koga?
“Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada? Kako smo, kraj svih institucija, uprava, udruga, mi postale problemom? Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost? Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene? Što još trebamo dati, žrtvovati? Zdravlje, život. Gdje sam pogriješila? Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska? Omalovažavanje žena, rada – da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom? Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati! Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao? Gdje su svi? Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću? ” Ovako glasi dio pisma kojeg su javnosti nakon četiri dana štrajka glađu uputile radnice Kamenskog.
Poziv studentice na zauzimanje tvornice nakon čitanja ovih riječi nekako se čini manje radikalnim,čak i u društvu koje (auto)cenzurira svaku ideju koja makar malo miriše na socijalizam. Radničko samoupravljanje doima se manje retrogradnim, zauzimanje tvornice ne zvuči više kao strašan grijeh prema dogmi kapitalizma o nepovredivosti vlasništva. Nije li, uostalom, poslodavac koji je uskratio plaće povrijedio vlasništvo radnica kojima je ukrao mjesece rada? Nije li bahatost direktora Antuna Crljenka koji je radnicama rekao “Prekinite sa štrajkom, idemo na ćevape, ja ću Vam platiti” najbolji argument u prilog tome da, ne samo da neisplata plaće treba biti kazneno djelo, već da treba jasno reći kako je praksa neisplate plaća od strane sitih vlasnika zgrada i strojeva u Hrvatsku uvela, ne poduzetništvo, ne čak ni kapitalizam, nego neo-robovlasništvo. Onog trenutka kad im, makar i samo nekoliko dana, kasni plaća radnici i radnice u lošijoj su poziciji od antičkog roba ili ropkinje kojem je robovlasnik osiguravao krov na glavom i hranu. Nije li , u slučaju u kojem su radnici i radnice prisiljeni štrajkati glađu vlasnik tvornice ujedno i vlasnik njihovog zdravlja i života? Nije li on posredno i upravitelj njihovom imovnom, ukoliko im banke prijete ovrhom zato što ne mogu otplaćivati rate kredita? Nije li on upravitelj sudbina njihove djece koju ne mogu školovati?
Ne bi li samozvana prva sindikalistkinja premijerka Kosor, ali i kompletna parlamentarna elita, ako već i nema osjećaj za solidarnost, trebala uvidjeti kako svaki takav bahati kapitalist radi protiv nacionalnog interesa lišavajući Hrvatsku budućih eksperata, školovanih stručnjaka i stručnjakinja, zašto ne i nobelovaca i nobelovki? Koliko je u posljednja dva desetljeća radnika i radnica ostalo bez radnih mjesta? Koliko njihove djece zbog toga nije moglo, i danas ne može, steći visoko obrazovanje? Koliko su oni mogli doprinijeti budućem razvoju Hrvatske? Koliko je radnika i radnica i članova njihovih obitelji oboljelo zbog stresa uzrokovanog nepravdom? Koliko njihove djece danas ima lošiju poziciju na tržištu rada zbog toga što im visoko obrazovanje nije bilo financijski dostupno? Mogu li se ljudske patnje svakog radnika i radnice kojem je tajkunska pohlepa i sljepoća pravne države uništila zdravlje i optimizam preračunati u novac? Koliko će njima vrijediti ustavna odredba po kojoj kriminal u pretvorbi ne zastarijeva? Može li isplata neisplaćenih plaća, pa čak i s kamatama, biti protuvrijednost za uništene živote? Krene li se bilanca pretvorbenog kapitalizma raditi na ovaj način, zauzimanje tvornica od strane radnika nekako zvuči utopijski, ali istodobno mnogo manje radikalno. Radnice Kamenskog, radnici i radnice Zadranke, Transporta, Bagata i niza drugih upropaštenih tvrtki, na nekom će koncu sudski naplatiti svoja potraživanja, ali tko će njima, i svima ostalima koji su s njima podijelili sudbinu u zadnja dva desetljeća, nadoknaditi novac kojeg su trebali zaraditi temeljem ustavnog prava na rad? Tko će u novac preračunati ukradeni život kojeg su trebali imati temeljem prihoda ostvarenog od svojeg rada? Ne bi danas mnogo pomoglo zauzimanje jedne tvornice, pa čak ni svih koje još uvijek rade. Njima, orobljenima za ono to su trebali i trebale imati, ukradene godine ne bi vratila ni nacionalizacija i nova solidarna preraspodjela. A to je – radikalno.