Sputnjik – petnaest godina prije

Saveznička bombardiranja su zapravo ubrzala napredak u razvoju programa A-4 i podsticala nas da što prije završimo zacrtane planove. Što su uvjeti oko nas bili gori, to su veći bili naše oduševljenje i odlučnost da završimo što smo započeli. Uzrečica je bila: “uživaj u ratu – mir će biti užasan”, kazao je dr. Paul Figge
Na današnji dan 1957. godine lansiran je iz kozmodroma Bajkonur u današnjem Kazahstanu, Sputnjik, poznat i kao Sputnjik 1, umjetni Zemljin satelit čijim se lansiranjem, a u povodu međunarodne Godine geofizike, označio početak “svemirske ere” čovječanstva. Sputnjik 1 imao je oblik kugle promjera 58 cm, težio je 83 kilograma i nosio na sebi dva radijska predajnika i četiri antene (dvije od 2,4 m i dvije od 2,9 m). Kružio je oko Zemlje u eliptičnoj putanji na visinama od od 200 pa do 900 kilometara krećući se brzinom od 29.000 kilometara na sat i emitirao radio signale na frekvencijama 20.005 i 40.002 megaherca koji se mogao pratiti širom svijeta, a emitirani su tri tjedna, dok se nisu istrošile baterije za napajanje. Prigodom ulaska u Zemljinu atmosferu 4. siječnja 1958., satelit je sagorio nakon prijeđenih 60 milijuna km i provedena tri mjeseca u zemljinoj orbiti.
Oružje odmazde
Kao tvorac prvog umjetnog satelita zabilježen je Sergej Pavlovič Koroljov koji je i odredio njegov oblik kazavši kako je želio da bude jednostavan i lako prepoznatljiv, sličan prirodnim obličjima da bi ga ljudi lakše upamtili. Događaj je uistinu bio primjećen i zapamćen do dana današnjega, a posebno je odjeknuo u Sjedinjenim Američkim Državama koje su ostale zatečene i neugodno iznenađene uspjehom sovjetske raketne tehnologije. To je dovelo i do određenih promjena u promišljanju i planiranju američke astronautike, a posebice kadrovskoj politici. Uspjeh u raketnoj tehnologiji bio je, naime, povezan sa zbivanjima tijekom Drugog svjetskog rata.
Koliko je to razdoblje, premda šest desetljeća iza nas, još uvijek zapravo prilična nepoznanica, pokazuje i podatak da Sputnjik, zapravo, nije bio prvi Zemljin satelit, makar u striktnom smislu riječi. Tu ulogu kao prvog proizvoda ljudskih ruku u orbiti imala je njemačka raketa A-4, lansirana 3. listopada 1942. godine koja se vinula do 80 kilometara iznad zemlje, u duljini od 192 km. Raketa A-4 kasnije je postala poznatija kao V-2 što je skraćenica za “Vergeltungswaffen” ili oružje za odmazdu kojim su se u Njemačkoj mislili osvetiti Saveznicima za njihove zračne napade na gradove. Ipak, uporaba V-2 raketa nije imala većeg utjecaja na tijek Drugog svjetskog rata.
Lansiranje A-4 s otoka Peenemuende bilo je također popraćeno prigodnim izjavama. Walter Dornberger je tad izjavio: “Ovaj treći dan mjeseca listopada zapravo je prvi dan nove ere u transportu. Početak ere svemirskih putovanja.”. No, iako je pristaša svemirskih putovanja bio i sam Adolf Hitler, označivši ih u “Mein Kampfu”, kao jedan od konačnih ciljeva svoje borbe, njemačka vojska koja je financirala znastveno-istraživački kompleks na Peenemuendeu, nije bila zainteresirana za put u svemir, nego učinkovito oružje. Neko vrijeme je znanstvenicima bilo strogo zabranjeno govoriti o svemirskim putovanjima, a A-4 je pretvorena u V-2. Prve dvije su ispaljene na Pariz i London u rujnu 1944. Ispočetka ni Njemačka ni Saveznici nisu javno govorili o raketama, no kad su u studenom Nijemci objavili provedbu raketnog programa, Churchill je iznenađenim parlamentarcima, uvjerenim da je riječ o promidžbenim trikovima Josefa Goebelsa, priznao da su već dva mjeseca pod raketnim napadima. Na tom stupnju razvoja vojne tehnologije nije naravno bilo “raketnih štitova” i Britanci su uskoro shvatili da protiv V-2 nema učinkovite obrane. Raketa je letjela nadzvučnom brzinom, a lansirana je s mobilnih lansera koje su saveznički zrakoplovci uzaludno tražili sve do kraja rata. U jednom takvom pokušaju teško je bombardirano područje Bezuidenhoot u Nizozemskoj pri čemu je poginulo 500 civila, ali raketni lanser se već bio udaljio. Britanci su kao obranu rabili slanje lažnih podataka o mjestu pada raketa budući da su tad već potpuno ovladali njemačkim obavještajnim sustavom u Ujedinjenom Kraljevstvu te su tako rakete padale izvan gusto naseljenih mjesta. Tako je i posljednja žrtva V-2 bila Ivy Millichamp u mjestu Orpington u Kentu. To su bila posljednja lansiranja 27. ožujka 1945.
Podmornicom do Japana
Postojao je i plan razvoja raketnih lansera s podmornica kojim bi se mogli gađati i ciljevi u SAD-u. Premda ga je Albert Speer javno najavljivao kao iduće tajno oružje, taj program nije nikad došao u operativnu fazu. Međutim je nekoliko raketa ipak završilo na podmornicama koje su Nijemci uputili u Japan kao pomoć svojim saveznicima. Dvije su podmornice isplovile iz Bordeauxa u kolovozu 1944. i u prosincu stigle u Jakartu. Krajem rata je još jedna podmornica otišla za Japan sa stručnjakom za rakete kao putnikom. No, sudbina tih ljudi i raketa ostala je do dan danas nepoznanica.
O tome kako su se vrhunski znanstvenici mogli posvetiti razvoju ubojitog oružja, pitanje je koje se i nakon Peenemuendea bezbroj puta postavljalo i za mnogo ubojitije naprave, kojima je ipak svima A-4 zajednički predak. Svaka je generacija imala svoju priču, a onu Nijemaca na baltičkom otoku pretvorenom u istraživački centar ovako je opisao dr. Paul Figge:
– Saveznička bombardiranja su zapravo ubrzala napredak u razvoju programa A-4 i podsticala nas da što prije završimo zacrtane planove. Što su uvjeti oko nas bili gori, to su veći bili naše oduševljenje i odlučnost da završimo što smo započeli. Uzrečica je bila: “uživaj u ratu – mir će biti užasan”.
Rakete duhovi
No, s krajem rata priča o raketama i ljudima koji su ih smislili, nije završila. Werner von Braun i Walter Dornberger bili su poznatija imena između desetaka mladih njemačkih znanstvenika i inženjera koji su tiho prebačeni preko Atlantika zajedno s nešto preostalih raketa. Dio ih je nakon rata ispaljen i s Peenemuendea gdje su ih testirali saveznički stručnjaci. Time se danas pojašnjava pojava “raketa duhova”, kako su ih nazivali zbunjeni očevici u Švedskoj i Finskoj. Manji dio njemačkih znanstvenika na čelu s Helmutom Groettrupom odlučio se predati Sovjetima te su odvedeni u Kapusta Yar gdje su nastavili s radom koji je od A-4 razvio rakete koje su tamo označavali sa slovom R, od kojih je ona R-7 u svemir odnijela Sputnjika.
O njemačkim znastvenicima u SAD-u pisao je američki sociolog Donald E. Tarter koji je njihov status opisao kao “mirovni zarobljenici”. Američka administracija ih je uposlila na razvoju raketnih projekata no trudila se da njihovo postojanje prikrije koliko je moguće, a njima zabrani svako javno pa i znanstveno i sveučilišno nastupanje. U tom pogledu, zbog bezbrojnih restrikcija i zadržavanja u izoliranim laboratorijima pustinje Novom Meksiku, daleko od očiju javnosti, ni njihov rad i znanje nisu bili optimalno iskorišteni. Kad su premješteni u Huntville, Alabama, Werner von Braun je odmah počeo s izdavanjem knjiga: “Čovjek na Mjesecu” i “Projekt Mars”. Tek kad su stigle uzbunjujuće vijesti iz Sovjetskog saveza, američke vojne vlasti dale su mu punu slobodu djelovanja, kao i mogućnost da potpuno uposli svoje kolege s Peenemuendea.
Dotad je američki svemirski program vodila ratna mornarica pod kodnim nazivom projekt Vanguard koji nije doveo ni do kakvih rezultata. Von Braunova ekipa je, pak, uspjela već iduće godine, zapravo tek nekoliko mjeseci, u sječnju 1958. lansirati prvi američki umjetni satelit koji je nosila raketa Redstone. To je ojačalo položaj von Brauna koji je kroz iduće desetljeće još i pojačao svoju nazočnost u javnosti, medijima i sveučilišnim krugovima. Paralelno s time se razvijao i program Apolon koji je trebao biti kruna posla započetog još tridesetih godina u Njemačkoj. No, uskoro su počeli i određeni problemi ne tehničke naravi koje je opisao Tarter u svojoj studiji o skupinama znastvenika koji su proizveli V-2, odnosno atomsku bombu “Los Alamos i Peenemuende”, intrigiran činjenicom da su očevi atomske bombe prouzročili smrt oko 350.000 ljudi, dok je od V-2 raketa stradalo oko 13.000, a isto je percepcija ovih drugih u javnosti, za razliku od prvih, krajnje negativna.
Predrasude, zavist i progonstvo
– Nakon uspješne provedbe lunarnog programa Apolon, neki od bliskih von Braunovih suradnika su vjerovali da je postao žrtvom ogovaranja i predrasuda o Nijemcima te da stoga nije dospio na čelo NASA-e. Bilo je i glasina da je njegova ostavka 1972. zapravo uzrokovana tim predrasudama. No, kao i dotada, on i njegovi kolege, uklanjali su se bilo kakvoj raspri o tim pitanjima. Kad smo od naših sugovornika, Stuhlingera, Reisiga i von Tiesenhausena tražili da se očituju o tom periodu, složili su se da su predrasude tu sigurno bile značajan čimbenik te istaknuli:
“Kad se planiralo prvi američki satelit, bilo je onih koji su mislili da američki satelit trebaju proizvesti Amerikanci, a ne useljenici koji su do prije deset godina bili neprijatelji. To je i bio razlog zašto je američki doprinos međunarodnoj godini geofizike trebao biti mornarički “Vanguard”, a ne “Explorer” zrakoplostva. Ipak, moji razgovori s ljudima u von Braunovoj okolini uvjerili su me da glavni razlozi za njegovu rezignaciju nisu bili to što je gradio rakete za Njemačku pa niti to što je Nijemac, nego, mnogo jednostavnije – ljudska zavist i ljubomora. Bio je jednostavno previše popularan, ne samo u medijima nego i u Kongresu. To je za neke iz NASA-e bilo nepodnošljivo”, kazao je Stuhlinger, a Reisig dodao kako su otkrili da Amerikanci vole uspješne, ali ne i previše uspješne.
No, njemačkim stručnjacima u SAD-u su se desetljeće kasnije dogodile i gore stvari. U dobi za mirovinu, odjednom su postali predmetom istrage FBI-a te im je sugerirano da se “tiho pokupe” iz Amerike ili će im se suditi za ratne zločine iz Drugog svjetskog rata. To se dogodilo i dr. Arthuru Rudolphu, glavom inženjeru rakete Saturn V koji se morao odreći američkog državljanstva i odseliti zajedno sa suprugom. Takve pojave bile su i povod Tarterovom istraživanju u čijem zaključku je napisao:
“Kako sudionici obaju projekata danas žive svoje zadnje dane, na njima je da istraže vlastitu savjest, procjene što su proizveli i ocijene svoju ulogu u povijesti. Njihova iskustva naučila su nas koji ih prosuđujemo da ocjena tehnologije i znanosti u službi rata, kao i ljudi koji se time bave, čast ili prezir, ne ovise o izravnom učinku onog što su napravili, nego o moralnim prosudbama koje pobjednici donose, a poraženi podnose.”