Trebalo mu se suditi zajedno s Miloševićem

Florence Hartmann kazivala je da je Vasiljković bio na popisu onih koj su trebali biti optuženi zbog sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Međutim, kapetan Dragan nije dospio u Scheveningen zbog istjecanja mandata Haškog tribunala

Dragan Vasiljković zvani kapetan Dragan, Kep ili Daniel Snedden, igrom slučaja je “najveća” riba sa srpske strane koja bi trebala biti dostupna hrvatskom pravosuđu i koja će odgovarati za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Da Vasiljković nije samo jedan od običnih zapovjednika neprijateljskih srpskih paravojnih postrojbi, govore i natpisi sa srpske strane koji, poznatim običajem, više epikom nego redom povijesne istine, opisuju događaje u kojima je sudjelovao ovaj najvjerojatnije nekadašnji profesionalni vojnik.
Osumnjičen je da je u lipnju i srpnju 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te u veljači 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije, kažu u Državnom odvjetništvu. Tereti ga se i da je kao zapovjednik jedinica za posebne namjene u srpnju 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada i zauzimanja glinske Policijske postaje, prigradskog naselja Jukinca te sela Gornjeg i Donjeg Viduševca. Kad su, protivno odredbama Ženevskih konvencija, oštećene i uništene civilne zgrade, stanovništvo je natjerano na bijeg, opljačkana im je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili među kojima i jedan strani novinar.
Vasiljković se nudio i Hrvatskoj
Vojno iskustvo kapetan Dragan dobio je služeći četiri godine u pričuvnoj postrojbi australske vojske, 4.19. lakoj konjičkoj pukovniji “Prince of Wales”. Na prostor bivše SFRJ dolazi još 1988., ali najvažniji je njegov posjet Hrvatskoj 1990. Tada upoznaje jednog od organizatora “balvan revolucije” Sašu Medakovića i budućeg krajinskog predsjednika i stanovnika Scheveningena Milu Martića. U svom kasnije prepoznatljivo teatralnom stilu upozorava ih da je obrana Krajine prilično neorganizirana, nudeći istovremeno svoje usluge. Više izvora reklo nam je da je iste usluge, kao tada i mnogi drugi psi rata, Vasiljković nudio i hrvatskoj strani, ali je glatko odbijen.
Povratkom u Beograd dolazi u kontakt sa zamjenikom šefa Službe državne sigurnosti Frenkijem Šimatovićem koji je bio zadužen za upotrebu postrojbi za posebne namjene ili zloglasne JSO, kojom je kasnije zapovjedao Milorad Ulemek Legija, osuđeni organizator atentata na srpskog premijera Đinđića. Dio JSO postaju “Crvene beretke” ili popularnije “Knindže”. Službeno, 4. travnja 1991. počinje raditi za Milu Martića kao tadašnjeg šefa sigurnosti Krajine. S plaćom od tadašnjih 2.200 dinara postaje zapovjednik Obučnog centra u Golubiću pokraj Knina, a kasnije, tijekom rata i Obučnog centra “Alfa” u Bruškoj. No, iako sudjeluje u nekoliko akcija, među kojima je najpoznatija ponovno zuzimanje Škabrnje, nakon akcije Maslenica kapetan Dragan pokazuje netalentiranost za politiku te, nakon što je izigran od Vojislava Šešelja, biva umiješan u neuspjeli državni udar u Krajini, zbog kojeg je morao napustiti Krajinu i vratiti se u Srbiju pod zaštitu struktura državne sigurnosti.
Postao humanitarac
Sklon teatralnosti, kad su srpska kola krenula nizbrdo na prostoru cijele bivše države pa i Krajine, javno je uputio podršku svom mentoru Frenkiju Simatoviću, iako je bilo razvidno da je ovaj već jednom nogom u Haagu. Poznata je njegova izjava kako se on “…šegači s optužbama s hrvatske strane!” Navodno u njima nije bilo nikakvog dokaza o počinjenju ratnog zločina, što kasnije nije uvažio australski vrhovni sud.
Od velikog srpskog komandanta, opjevanog u “turbo-folk” poskočici Bore Drljače “Kapetan Dragan 1991.”, Vasiljković se pretvorio u humanitarca osnovavši istoimeni fond za pomoć žrtvama rata. Kasnije je svjedočio u procesu protiv Slobodana Miloševića, a glasnogovornica tadašnje glavne haške tužiteljice Carle del Ponte Florence Hartmann kazivala je da je Vasiljković bio na popisu onih koj su trebali biti optuženi zbog sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom pothvatu. Međutim, kapetan Dragan nije dospio u Scheveningen zbog istjecanja mandata Haškog tribunala. Stoga je njegov slučaj prepušten nacionalnim pravosuđima. Međutim, u njegovom slučaju se ništa nije značajno dogodilo sve do 2005. kad ga kao ratnog zločinca raskrinkava “The Australian”. Sljedeće godine u siječnju, tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt potpisuje zahtjev o izručenju.
Iako je Dragan Vasiljković trenutačno u bijegu, proces koji bi se u Hrvatskoj vodio protiv njega mogao značajnije rasvijetliti događaje u kojima je on bio akter. Posebice se to odnosi na izravnu upletenost službi sigurnosti bivše države u srpsku pobunu u Hrvatskoj. Za razliku, npr. od zločina u Škabrnji, kad se nije dokazalo izravno sudjelovanje u ratnom zločinu, osoba poput Ernesta Rađena ili Zorane Banić, ovog puta postoje svjedoci koji su spremni uprijeti prstom i reći: “To je taj koji je sudjelovao u mučenjima u krajinskim kazamatima!”
Iako isti svjedoci kažu da Vasiljković fizički nije tukao zarobljene, prema njihovim izjavama razvidna je njegova nazočnost, a i bez toga, optužen bi mogao biti po zapovjednoj odgovornosti.

 SUĐENJE U HAAGU ILI ŠIBENIKU?

Zanimljivo je da će po mjesnoj nadležnosti Vasiljkoviću suditi Županijski sud u Šibeniku, isti sud koji je predviđen i za Ratka Mladića. Na Mladića ipak pravo prvenstva polaže Haag. Goran Hadžić je u bijegu pa Vasiljković ostaje, ako ga se ponovno uhvati, najveći optuženi ratni zločinac na području Republike Hrvatske.