17 °C
Online izdanje
Nedjelja, 23.studenog 2014.
Vi ste ovdje:  Home » Zabava
RSS feed
Današnji broj
Zabava
Povratak
Zadarske kamikaze
Piše: Milan Tomljanović
Golubarska udruga «Zadarski prevrtač» u posljednje tri godine izlaže širom zemlje svog goluba prevrtača, osvaja nagrade i pažnju golubarskog svijeta, radeći tiho i neprimjetno, gotovo u ilegali, na proizvodnji jednog od najbržih i najžešćih rolera na svijetu! Na žalost, kod gradskih vlasti je interes za ovu udrugu mali, gotovo nikakav
Foto: Stipe SURAĆ
Čim se vine u zrak, zadarski prevrtač već srlja u smrtnu pogibelj

Sjedite s prijateljima, pijete capuccino, ugodno čavrljate i onda osjetite kako vas je nešto posralo. Stresete se, prožme vas bijes, zašto, pitate se, zašto baš mene? I to po novoj košulji! Sigurno vam se to dogodilo. Kladim se da vas je bar jednom u životu tako častio neki golub. Nema veće sreće, kunu se vlasnici kemijskih čistionica.

 Znate već te leteće srećonoše, vidjeli ste ih milijardu puta, teško ih je ne uočiti - ponekad se čini kako su na ulici baš oni najzaposleniji. Skakuću oko nogu šetača i prolaznika, kljucaju po trgovima i skalinama, vrpolje se po krovovima i krošnjama - seruckajući jednako po mladima i starima, bogatima i siromašnima, pravima i krivima, prazneći crijeva, jednako i demokratski, po svima nama, bez zadrške i srama.

Međutim, ako ikada među tim našim običnim golubovima, svakodnevnim divljacima, ugledate malenog golupčića crvene boje, zastanite i obratite pažnju. Znajte da umjesto ugojenog sivog goluba seronje pred vama stoji zadarski prevrtač - ptica koja u temeljnoj izvedbi, bez dodatne opreme, cijelim svojim bićem potvrđuje kako u Zadru zbilja postoje čudnovate, rijetke i neviđene stvari.

Zadarskog prevrtača nema u prirodi i realno gledajući, slabe su vam šanse da ga ugledate na ulici - jedino možda ako ga je neki sokol potjerao daleko od golubarnika pa se, izgubljen, odlučio pridružiti jatu uličnih divljaka. Želite li ga uživo vidjeti, morate poznavati jednu sasvim određenu vrstu ljudi - golubare.

Najobičniji je to svijet, svijet kakvim ste okruženi svaki dan - na ulici, u autobusu, pred šalterom, na ribarnici ili na utakmici. Na njima nema mnogo toga po čemu biste ih pamtili dulje od trenutka u kojem ih okrznete pogledom i da ne čujete o čemu pričaju - a uglavnom pričaju o ptičjim bolestima i prehrani, o selekciji i prstenovanju - s pravom biste mogli pretpostaviti kako se tu radi o ljudima bez određenih svojstava. Međutim, kad uđete u konverzacija koju oni vode s veseljem shvatite da vas nakon nekog vremena počnu očaravati sve te priče o ptičjoj prehladi i boji perja. S dječjom iskrenošću priznate simpatiju prema golubarima, svjesni činjenice da ti ljudi tiho i neprimjetno, gotovo u ilegali, desetljećima uporno rade na održanju jedne malene ptičje vrste, vrste u kojoj leži neviđen potencijal i koja bi, ne smijte se, jednog dana lako mogla proslaviti naš grad.

Supersonični golub

Svi se nekada zaljube, neki se od toga i oporave, ali Zrinko Ceranja, Mile Baričević i Ivica Matković baš i ne. Ne zanima ih brodomodelarstvo, tečaj sambe ili transcendentalne meditacije. Njih trojica su do grla u golubarenju. O golubovima beziznimno sve znaju, da ih probudiš u tri u noći, s temperaturom trideset devet sa pet, znali bi nabrojati svih šestotina četrdeset i pet priznatih golubljih vrsta na svijetu. Posve su okupirani golubovima i kad pričaju o njima, lica im dobiju ponešto od dječačke čistoće, od onog žara kad su još kao sasvim maleni «držali prve golubove pod kašetom na taraci». Neugasiva je njihova volja za golubarenjem, to je nešto što ih čini sretnim, nešto iz čega se ne žele i ne mogu povući. U svojim golubarnicima na Plovaniji i Stanovima uzgajaju bačke prevrtače i golubove pismonoše, ali vrhunac uzbuđenja, bomba zaprepaštenja, ono što ih svaki put ostavi bez daha, to je zadarski prevrtač, njihov apsolutni ljubimac, najveća nada i nadahnuće.

«On je najbrži i najžešći roler na svitu!», zaključuje nakon trideset godina rada na selekciji najboljih jedinki ove ptičje vrste 50-godišnji Ivica Matković. «Sve vrste koje vrte, vrte puno sporije, ali on - on je Ferrari! Niti jedan golub nema tako brzu rolu!», kaže Matković pobjedonosno. «Kad krene, on kisik ne more uvatit od brzine kojom ide, disat ne more, sav se zgrči, od žestine mu perje ispada. Kad poludi zavrti se ka bušilica, ka propeler! To čovik ne viruje dok ne vidi. To je čudo od ptice!»

Stvarno, kad je prvi put ugleda čovjek teško povjeruje da u toj malešnoj ptičici ima toliko žestine. «Evo gle, to ti je naš golub, zadarski prevrtač», predstavlja mi Zrinko Ceranja pticu. «Nema u njemu više od tri'est deka. Čovik koji ima malo veću ruku misli da je vrapca uvatija.» Golubčić drhti u njegovoj ruci, gotovo da čuješ kako mu srčani mišić treperi pod perjem. Vadi svoje kandžice kao iz futrole, očiju punih nemira. Zrinko ga drži među dlanovima, zateže mu meko, baršunasto perje, iznutra crveno kao latice ruže. Smiješi se gledajući taj mali život, taj vlažni kljun, te drhtave kandžice što se otvaraju i zatvaraju kao trnov cvijet.

«On je dobar letač i još bolji akrobat», govori milujući ptičicu po glavi. «Moramo se izboriti da ga iduće godine Ornitološki Savez prizna kao sedmu hrvatsku vrstu goluba. Zasad imamo obećanja iz Saveza da će, nakon tri godine izlaganja po izložbama širom zemlje, tako i biti.» Ceranja naglo hitnu pticu u zrak i ona odleti visoko, iznad plovanijskih krovova i drveća. Kad se vinuo do nekih osam stotina metara visine, golub stade vrtoglavo padati, prevrćući se u veličanstveno brzim lupinzima, isprva žustro i mahnito, pa sve sporije i sporije što se primicao tlu. Čim se poslije tog uzbudljivog leta vratio na zemlju, on zakima repom, kao svraka, pa se strelovito opet vinu u zrak, odletjevši visoko uvis. Zatim se opet stade prevrtati, snagom uragana, vrtoglavo padajući u dubinu, pogonjen čistom, samoobnovljivom energijom. Kosti, perje i mišići - sve se to vrtjelo kao u golemoj nebeskoj perilici rublja praćeno brižnim pogledima uzgajivača. Toliko su koncentrirano zurili u nebo da se činilo kako se ptica u zraku prevrće snagom volje gledatelja. «Naš golub ima role od trideset do petsto metara u komadu», objašnjava Zrinko kasnije, kad se ptica napokon smirila i poslušno vratila u njegove ruke. «Jedva čekam da ga registriramo kao pasminu, jer on je stvarno jedinstven u svitu. Kako se on privrće i kakve akrobacije izvodi u zraku - to se ritko di more vidit. Evo, u zadnje vrime su golubari iz Velike Gorice uzeli ove naše prevrtače i oduševljeni su s njima. Inače, oni uzgajaju zagrebačke prevrtače - puflere - to su golubi koji su nekad vrtili dva, tri do četiri puta, a sad ne vrte nikako, sjesti na rep je sve što zagrebački prevrtač danas more napravit. Zato su uzgajivači uzeli zadarskog goluba, da uz njega natiraju zagrebačkog da i on leti, da uz njega dobije pobudu za privrćanjen - jer je ovaj naš toliko eksplozivan da je to neviđeno.»

«Zašto je takav, odakle mu tolika žestina?»

«To je takva vrsta. To je tako pogođeno još od prvog uparenog para. A temelj uspjeha je hrana i higijena u kavezu», kaže Zrinko. «Ako golubu daješ više pšenice, on više ide u zrak. Daješ li mu crveni i bili sirak, bolje se privrće. Daš li mu ptičje hrane, onog sitnog sjemena, on eksplodira! Jedva čeka da lupne krilima i ode u rolu do besvjesti. Dobije neku žestinu, isto ka čovik kad se napije viskija pa poludi.»

Bitka za priznanje

Duga je povijest golubarenja u Zadru. Duboki su njegovi tragovi u gradu iako otisci postoje još samo u uspomeni i odavno su, kao dvije golubice, odlepršali u nebo. Početkom prošlog stoljeća golubovi su se uzgajali u Varoši, Kampo Kaštelu i Arbanasima. Naročito je bilo uzbudljivo nedjeljom izjutra, kad su uzgajivači znatiželjnoj publici puštali golubove na Narodnom trgu. Ovaj gradski običaj opstao je do kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, zrcaleći identitet grada, usko vezan uz uspomene iz djetinjstva, na činjenice svakodnevnice i domaćega, kućnog života - da bi svoj smisao i svrhu naglo izgubio u devedesetima. U Zadar su došla neka nova vremena, novi običaji i ljudi, pa je golubarenje brzo palo u zaborav, kao da ga u gradu nikad nije bilo. Išlo je tako do prije tri godine kad su Mile Baričević, Zrinko Ceranja i Ivica Matković odlučili vratiti golubove na novinske stupce i izbaviti ih iz obamrlog zaborava. Osnovali su udrugu «Zadarski prevrtač», oko sebe okupili 89 članova i krenuli s pojačanim uzgojem. Rezultat su prva mjesta na međunarodnim izložbama u Bjelovaru i Virovitici, lani, negdje uoči Božića. Sve medalje je, već pogađate, osvojio zadarski prevrtač, zadivivši svojim akrobatskim sposobnostima kompletnu golubarsku scenu u Hrvatskoj.  

Vrsta je nastala u Zadru krajem 1970-tih i kroz njene žile teče krv orijentalnog rolera - najstarije svjetske pasmine. «Glavni akteri u sparivanju tih prvih golubova bili su Ivica Matković i naš barkajol Zvonko Gregov», govori Mile Baričević, predsjednik udruge. «Taj prvi upareni par bio je temelj za sve ovo što se poslije stvorilo. Od tada su se ti golubovi počeli razmnožavati na području Stanova i Plovanije. Mi smo ih godinama razvijali, birali najbolje jedinke i rezultat je tu - zadarski roler je već danas uz bok birminghamskom roleru - koji je nastao prije 150 godina i zadnjih tridesetak godina se smatra najboljim svjetskim rolerom.» Taj engleski golub je apsolutni prvak World Fly Cupa, prestižnog natjecanja koje svake godine okupi 18 000 uzgajivača iz cijelog svijeta pa zadarski uzgajivači sanjaju dan kad će i oni sa svojim golubom ući u tu prestižnu golubarsku asocijaciju - i zašto ne - pobijediti prvaka iz Birminghama. Međutim, da bi se to dogodilo i da bi zadarski prevrtač proslavio naš grad, udruzi zadarskih golubara treba pomoći.

 «Hvala županiji i HVIDR-i na novčanoj pomoći, ali više sam očekivao od grada», kaže tajnik udruge Zrinko Ceranja. «Totalno su nas zapostavili. Da nam barem hoće platiti prijevoz kad idemo okolo po izložbama. Samo nas autobus košta pet, šest tisuća kuna - a di su tek ostali troškovi. Ovako, sve ide iz našeg džepa, nije nam lako. Stvarno sam više očekivao od grada. Ne znam zašto su tako pasivni, pa ne uzgajamo mi neke kokoši! Uzgajamo jednog od najbržih rolera, pticu koja bi mogla jednog dana mogla postati prvak svita! Ali, ovi iz gradske uprave to očito ne kuže.»

Nema interesa kod gradskih vlasti, niti ima naznaka da oni shvate ovo golubarsko društvo. Iako već u srednjim godinama, golubari i sami djeluju nevino, poput dječaka, pa ih u gradskoj vlasti valjda ne shvaćaju ozbiljno. Ne čuju gradski oci da tu na Plovaniji, na oblačnom nebu mišjesive boje, iz lepeta krila progovara duša i utroba našeg grada.

«Može neko reći 'kakvi golubovi, to su pizdarije'», kaže Mile Baričević. «Ali, što ako za pedeset ili sto godina naš golub bude najpopularniji na svitu? Što onda? Nikad se ne zna, triba barem probat.»

Muke s grabljivicama

Čim se vine u zrak, zadarski prevrtač već srlja u smrtnu pogibelj. Ako ste golubar, svakako poznajete takve situacije. «Često nađem živog goluba a fali mu krilo ili komad mesa s leđa ili prsiju. To rade mladi neiskusni kobci», kaže Ivica Matković. Kobce bi, da se njega pita, najradije ošišao do glave, strijeljao bez suđenja, objesio ili barem sterilizirao i zakopao u mravinjak. Toliko ga živciraju. «Kopcu je golub pored zebi, čvoraka i vrabaca glavni plijen», kaže Matković. «Ma kobac će ući će i u podrum za golubom, samo da ga ubije. Mala beštija koja ti proliće kroz noge koliko je drska. To nikad neće napravit jastreb ili sivi sokol. Nikad. Samo taj mali krvnik od kopca.»

«Sokol jednim okom zumira goluba, dok drugim gleda normalno», javlja se Zrinko u raspravu o grabljivicama, «Ako ugleda bolesnu jedinku, odmah napada. Kruži na tisuću metara od jata i promatra, ka mesar kad uđe u štalu i gleda krave. Tako i sivi sokol, vidi jato i već nepogrešivo zna koga će lovit. I onda ga izdvaja i lovi. Sivi sokol je car. Ili jastreb kokošar, jedina ptica grabljivica koja u letu može lastavicu uhvatit. Njemu ništa ne biži».

Ovom prilikom valja napomenuti da je Ivica Matković specijalist za zahtjevne ptičje ozljede. Jednom prilikom sokol mu je isparao goluba i što mislite da je Matković učinio? Vjerovali ili ne, čovjek je potrošio metar konca dok nije zakrpao pernatog ranjenika. «Kad sivi sokol goni goluba on ga dovati u punoj forci i isiče do kosti. Ako mu golub nekim slučajem padne na tlo, sokol ga ne dira, jer ne lovi na tlu nego u zraku. Onda pod hitno, dok se koža nije osušila, triba operirat», kaže Matković koji zadarskog prevrtača od milja zove - kamikaza. «Stavim ga na stol, krpu na glavu - ja ga krpam, on ne mrda. Krpam ga običnom šivaćom iglom i koncem. Onda malo joda, kvarat andola za snižavanje temperature i puno vode - to je osnova», kaže on jednostavno i zaključuje: «Ne bi virova koliko je žilav i otporan golub. U dva dana mu zaraste rana, a u petnaest dana obnovi perje. Čudo što ta ptica sve more preživit.»

Galerija slika
Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr