Estradno bratstvo i jedinstvo – nekad i sad

Dok je jednima manje, više svejedno i boli ih briga gdje tko svira, drugi su tu jako rezolutni i to smatraju skoro pa veleizdajom. Treći zamjeraju samo onima koji su na sva usta govorili da tamo neće ići ni mrtvi, a sada pjevaju li pjevaju
Dolaskom demokracije i odvajanjem od zajedničkog tržišta mnogi su izvođači na našoj dičnoj estradi bili sretni što su se riješili konkurencije i što im srpski i bosanski kolege više neće dolaziti i uzimati dio kolača. To je u početku lijepo izgledalo, ali su zaboravili da ni oni neće moći ići na “onu stranu” i da im je tržište toliko smanjeno, da o nekadašnjim zaradama više nema govora. Ono što se nekada zvalo turneja, sada se pretvorilo u nekoliko koncerata po većim gradovima zbog kojih se ne isplati ni pakirati instrumente. Osim ako ne nastupate po diskotekama, ali to se onda baš ne može nazivati ozbiljnim poslom.
Mnogi su se tada kleli da više nikada neće nastupati u Srbiji, a tome su ostali dosljedni samo Mišo i Oliver. Netko će sada reći da njih dvojica imaju toliko visoke cijene gaža da im tamo i ne treba ići (i bit će u pravu), ali i iskušenje kojem odolijevaju je ogromno, s obzirom na rejting koji ta dvojica imaju u tim krajevima. Ipak, ja to ne smatram nekim domoljubljem niti nečim jako korisnim za domovinu nam, kao što ne zamjeram ni onim pjevačima koji su tamo nastupali.
SMIJE LI SE TAMO IĆI?
U zadnje je vrijeme opet postalo popularno pisati o onima koji su malo otišli na one strane zaraditi koji “dinar” za stare dane. Prva koja je podigla prašinu bila je mislim Doris koja je nastupila u Crnoj Gori, zbog čega su je detronizirali s položaja “Kraljice Torcide”. Što baš i nije nešto zbog čega se trebala puno nervirati, naravno, ako je tamo zaradila pristojnu lovu. Slijedili su pjevači iz Huljićeve ergele pa malo po malo i svi ostali za kojima je vladao kakav – takav interes, a koje nećemo sada poimenice nabrajati.
Zanimljivi su komentari koji prate te nastupe. Dok je jednima manje, više svejedno i boli ih briga gdje tko svira, drugi su tu jako rezolutni i to smatraju skoro pa veleizdajom. Treći zamjeraju samo onima koji su na sva usta govorili da tamo neće ići ni mrtvi, a sada pjevaju li pjevaju, dok ih neki brane uz objašnjenje da bi po tom pitanju prvo trebalo zamjeriti hrvatskim firmama koje posluju sa Srbima. Na to oni prvi i treći odgovaraju da npr. Podravka nikad nije na sva usta vikala da nikada zrno hrvatske Vegete neće ući u srpsko varivo… I tako, nikada kraja natezanju.
TKO SMIJE DOĆI, A TKO NE?
Ovo je zanimljivo pitanje. Tu imamo neizrecivo licemjerje kada je u pitanju animozitet koji kod jednog dijela Hrvata vlada prema urbanim srpskim izvođačima poput Bajage ili Balaševića, iako dobar dio istih tih protivnika uživa u najgorim srpskim cajkama. Poznato je da se takvi izvođači neuporedivo češće od rockera ili zabavnjaka naslanjaju na nacionalističke strasti, što cijelu priču dovodi do apsurda s obzirom da su narodnjački klubovi mjesta na kojima zajednički uživa i istim se idolima klanja i srpska i hrvatska i bosanska mladež. A što je s onima koje smo nekada slušali? Evo, ja moram priznati da sam početkom rata bacio (u stvari, ritualno spalio) ploče Riblje Čorbe i Mandića jer su se oboje kompromitirali. Ali, ja sam te ljude vidio na televiziji, na područjima gdje su se odvijali zločini, kako poziraju u paravojnim uniformama i pričaju gluposti, dok nitko nikada nije vidio (ni čuo) npr. Bajagu kako pjeva “Armija srpska, sve će da vas smrska” (a nije nitko ni mogao jer su tu “pjesmu” izvodili Minđušari, a ne on), itd, itd…
A tko smije doći, iako je od tamo? Evo, prije nekog vremena je u jednom izrazito nacionalno osviještenom gradiću u brdovitijoj Dalmaciji gostovao (ma što gostovao, on je tamo domaći) jedan pjevač poznat po tome što ga njegova publika smatra najvećim domoljubom. Na njegovom je koncertu bilo nekoliko tisuća gledatelja, isto toliko koliko na nastupu jedne srpske pevaljke (mislim Seka Aleksić) nekoliko tjedana kasnije, a neutralni očevici se kunu da je u ogromnoj većini to bila ista publika, što me uopće ne čudi. Dakle, ako je urbano i kulturno – onda ne može, a ako je primitivno i “novokomponovano” onda može bez obzira što se radi o krajnje sumnjivim izvođačima. Vlastito je zadovoljstvo pa makar bilo i ovako prizemno, u ovom slučaju, daleko važnije od domoljubnog zanosa.
STO VERZIJA JEDNE PJESME
A bila je u ta davna vremena jedna vesela pjesma koje se danas i njen autor Balašević odriče jer je bila namjenska, a radi se naravno o “Računajte na nas”. Iskreno, nikada je nisam otpjevao (“Zar ni u vojsci” – pita me kolegica? “Ne, tamo sam pjevao samo Triput sam vidio Tita”), jer mi je bila onako klimava, bez strasti i duha i vidi se da je autor zbilja napisao prigodno, na brzinu, ali joj to ne umanjuje pjevnost i značaj koji je imala za one koji su u to vjerovali, iako se, koliko se stvarno može “računati na nas”, najbolje vidjelo desetak godina kasnije kada se Jugoslavija raspala na način na koji se raspala. E, pa tu su pjesmu pjevali svi živi na svim mogućim manifestacijama i prigodama, a koliko je naših, hrvatskih izvođača u tome sudjelovalo nemoguće je pouzdano znati, ali da ih je bilo puno – bilo je. Među njima i onih koji su kasnije postali i nacionalno osviješteni.
BISERI IZ STARE ŠKRINJE
Kod mnogih uglednih, dugovječnih hrvatskih izvođača može se iskopati barem jedna pjesma za koju bi mogli reći da je bila “namjenska”, a koja je danas davno zaboravljena. A bilo je tu zanimljivih i sasvim pristojnih stvari. Velikani Dedić i Mlinarec su snimili “Domovinu”, Novi fosili odličnu “Baladu za starog”, Spišić “Popevku za Jožu”, a po meni je najbolja bila “Dvanaesta je majka Slavonije” (“Dvanaesta” je inače “XII. proleterska brigada”) koju su ’75. maestralno snimile Josipa Lisac i Ladarice i spada među najbolje otpjevane pjesme u povijesti domaće glazbe. Glazbeno i aranžerski po kvaliteti joj je na tragu i Oliverova “Tito i prva proleterska” sa stihom “ukinuo on je mržnju vjersku i osnovao Prvu proletersku”, iako mi se više sviđa njegov album “Pionirsko kolo” iz ’87. (“i zato naprijed pioniri / vaše kolo ne prekida svoj krug / zadaci teški, štiva u lektiri / biće vam lakši kad je s vama drug”). Šalu na stranu – Oliver je to obavio vrlo profesionalno, a posebno u fantastičnoj vokalnoj izvedbi ove prve, potpuno netipične pjesme za taj žanr.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU ZADARSKOG LISTA