Postali smo kreteni koji samo kupuju neku sreću

Besmisleno je da jedan nogometaš za prijelaz u klub dobiva 80 milijuna eura, ili ne znam čega već. Ta sreća da možeš izabrati dvadeset vrsta graha – to nije sreća. Ljudi shvaćaju da je dovoljna i jedna dobra vrsta kao što je dovoljan i jedan dobar prijatelj.
Potječete iz grada Bora u Srbiji, ali pravu ste afirmaciju stekli baš u Hrvatskoj, dok vas u vašoj zemlji još nisu dobro ni upoznali. Mislite li da su popularnost i rejting koje kod nas imate toliki samo zbog urbane kulture koju predstavljate ili ima još neki razlog?
– Iskreno, ja zaista ne mogu na ovo pitanje odgovoriti da je to zbog ovoga ili onoga. Pretpostavljam da postoji neki link. Mi smo okupili tu neku publiku koja je malo starija, koja je vezana za 80-te i početak 90-tih. U stvari, imamo vezu s tom generacijom, a ipak smo band iz 2010. godine. Drago mi je da se to dogodilo, ali ne razmišljam o tome.
Koliko je odrastanje u jednom malom rudarskom mjestu utjecalo na formiranje vašeg umjetničkog izričaja?
Tijesno u Londonu
– Živio sam tamo od rođenja, pa do 18. godine. 1992. sam otišao u London. Ta je sredina jako zanimljiva, jer tu imamo dva ekstrema, tzv. “love & hate relationship”. U tom gradu postoji nešto što je toliko specifično, što nigdje drugdje nisam vidio, ali postoji i ona druga strana koja je izuzetno surova. Generalno, meni je tamo bilo tijesno. Nikada se nisam osjećao komotno i uvijek mi je bio san da zbrišem. Ali, s druge strane, ne bježim od toga. Umjetnost, ili bolje rečeno kreativnost, je jedan od najzdravijih načina bijega iz stvarnosti, a da si u stvari za tu stvarnost direktno priključen. Knjige, filmovi muzika, to je sve meni bila neka vrsta bijega, ali i odrastanja i prikupljanja. Meni je drago da je “Goribor” izletio i da se stvorila jedna gomila ljudi koja je reagirala na tu jednu pojavu koja je čista. Nema guranja, nema lobiranja, i mislim da je kod ljudi kliknulo da smo potpuno autsajderi, da smo na nivou svojih državica postali autsajderi od nekih tipova koji ne zaslužuju da vode kolo.
Je li ova neuobičajena i originalna postava rezultat nepostojanja adekvatnih suradnika, ili se radi o svojevrsnom eksperimentu?
– Laptop je ušao u posljednjem trenutku, prije nastupa na Art&music festivalu u Puli jer smo ostali bez jednog člana, tako da smo nas trojica imali u glavi samo jednu predstavu da moramo doći na taj festival, jer je to u stvari bila naša šansa. Napravili smo matrice i to je bilo to.
Kad smo kod toga, je li vas iznenadio uspjeh na Art&music festu i kasnije u Hrvatskoj općenito?
-Bilo je u svakom slučaju zanimljivo. Ja nisam očekivao ništa, a kada čovjek ne očekuje ništa, sve je preko toga iznenađenje. Ali nama je taj nastup definitivno ne samo promijenio tijek karijere, nego i živote. Mi sada svugdje putujemo i sviramo. Evo, i u Zadru. Koja je prije par godina bila vjerojatnost da ćemo svirati u kinu Pobjeda (smijeh)? A pojavili smo se tamo sa matricom i dvije gitare. Neki “matorci” na bini, jer ipak smo mi 73. godište.
Fanatik u muzici
Govoreći o počecima, koji su izvođači na vas najviše utjecali? Mene osobno, pogotovo tekstualno, jako podsjećate na legendarni sastav “Luna – La strada”.
– Iskreno, ja sam relativno kasno čuo i “Lunu” i “La stradu”, i cijelu tu priču. Moja je srednja škola prvenstveno bila produkcija “Slušaj najglasnije” (poznata hrvatska nezavisna izdavačka kuća r&r entuzijasta Zdenka Franjića – op.M.P.), paralelno sa Partibrejkersima, Disciplinom kičme i EKV, jer ljudi zaboravljaju da su oni do ’91., ’92. bili underground bandovi. Stalno sam naručivao kasete nezavisnih izvođača ( “ST” ovdje nabraja čitav niz pulskih i riječkih sastava -op.M.P.), a rjeđe sam dolazio do ploča. U jednom sam trenutku svog života dosta slušao i jazz, blues i reagge. Ima svega na mome hard discu, ali mi, kao band, uvijek imamo taj osjećaj grupe “Can” (legendarni njemački “krautrock” sastav sa početka 70-tih -op.m.p.). Ta repeticija i ta mantra su meni apsolutno fascinantne. Njihov pristup muzici i njihovo izdavaštvo su mi uvijek u podsvijesti.
U stvari ste pomiješali sve i svašta.
– Da, sve. To su godine slušanja muzike. Kod svakog fanatika koji u muzici prođe kroz sve i svašta, to se mora reflektirati.
Vaš prvi službeni album snimljen za izdavačku kuću “Dancing bear”, tek je licencno izdan Srbiji kao hrvatska produkcija. Je li nakon niza izdanja za nezavisnu produkciju bilo teško napraviti izbor pjesama za njega?
– Za ovo smo izdanje imali dva kriterija. Jedan je ono što sam sačuvao kao projekte, a drugi da smo morali stati na 74 minute, pa je nešto moralo otpasti. Postoji razmišljanje da za ovaj novi album ubacimo i nešto od ovoga starog materijala, iako sam ja generalno za to da se rade nove stvari, da se ne vraćamo nazad.
Kao grupa koja se pojavila niotkuda i odmah afirmirala, imali ste nezapamćenu podršku kritike. Jeste li u Hrvatskoj, “na terenu”, ikada imali nekakvih neugodnosti, s obzirom gdje dolazite i odakle dolazite?
– Iskreno, ne. Ja zaista bez ikakvog foliranja nisam imao nikakvih neugodnosti. Evo i djevojka mi je iz Zagreba gdje živim već dvije godine, tj. na relaciji Beograd – Zagreb. Svjestan sam ja činjenice da se tu svašta događalo. Hoćeš, nećeš, ja sa svojim prijateljima u Zagrebu pričam o tome, jer je bolje pričati o tim nekim stvarima nego da se kuhaju. Do sada nismo imali neugodnosti, štoviše, kod publike čak i bolje prolazimo. Evo dan ranije smo bili u Splitu i to nam je jedan od najboljih koncerata koje smo imali. Nisu nas puštali sa bine.
Ovo mora puknuti
S obzirom da ste “vjernik bez crkve”, kakva su općenito vaša religiozna razmišljanja?
– Na žalost, ova službena religija kao institucija razdire ljude. To je očigledno. Pojam boga i religije je izuzetno pozitivan, kao neka pozitivna sila. Ja vjerujem da svaki čovjek zna što je pogrešno. Svatko hoćeš, nećeš, zna, bio on nepismen ili lud – on zna. Čovjek u prirodi ima taj odnos. Ja ne bih htio zanemariti taj način razmišljanja zbog institucije koja jebava stvari. Očigledno je da nešto ne štima u cijeloj toj priči preko institucije. Ali to metafizičko razmišljanje o toj nekoj pozitivnoj sili, o kozmičkom balansu, mislim da je neophodno čovjeku za neko normalno funkcioniranje, jer ako se držimo samo ovoga što vidimo onda smo u debelim govnima.
U pjesmi kažete da je “vrijeme da se mrtvima pomogne”. Misliš li da je došlo takvo vrijeme?
– Ja mislim da situacija ovakva kakva jest, s jedne strane i nije tako loša. Mi dolazimo do jedne kulminacije. Ovo mora puknuti. Pući će i ovi koji gledaju “Farmu” jer u jednom trenutku neće više moći plaćati struju, a kad njihova droga rokne…. Neko zasićenje se mora dogoditi, jer ovo je besmisleno. Besmisleno je da jedan nogometaš za prijelaz u klub dobiva 80 milijuna eura, ili ne znam čega već. Ono što mene na neki najluđi način tješi je to što je ovo globalni problem. Svake godine idem na par mjeseci kod sestre u London pa vidim da i Englezi počinju pucati, jer život postaje besmislen. Ta sreća da možeš izabrati dvadeset vrsta graha – to nije sreća. Ljudi shvaćaju da je dovoljna i jedna dobra vrsta kao što je dovoljan i jedan dobar prijatelj. Postali smo kreteni koji samo kupuju neku sreću, pa jesu li to patike, cipele ili garderoba. Nekako se nadam da će taj bljesak koji će se desiti ispasti pozitivan, pa čak i ako ode ovaj višak od dvije tri milijarde ljudi (sarkastičan smijeh), ali da se nešto dovede u red, jer mi živimo u laži. Ovo je glupost! Ovo više nije normalno!
Jeste li ipak konačno počeli plaćati mirovinsko osiguranje?
– Ne, i nemam namjeru! Imam 37 godina i čeka me vjerojatno još deset kvalitetnih godina, s raznoraznim liječenjima (smijeh). Dok ide – ide. Iskreno, žao mi je što na kraju ispada da je “Goribor” depresivan band. Ja mislim da nismo. Poruka ipak postoji da treba gurati dalje. Jedino što nas definitivno čeka je još žešće sranje. U cijeloj mi ovoj priči smrdi na to da mora doći do sukoba. Ali sukoba na nivou kulture, a ne nacija i religije. Svaki čovjek pojedinačno, unutar sebe, mora stati i reći – ne želim više ovo gledati i slušati!