Što to ne ubije – to te osakati

Kakva je to situacija u našem gradu da gosti ovakvoga kalibra na svoj prvi nastup ne mogu privući više od pedeset ljudi, a osobito ako uzmemo u obzir kako prolaze u drugim krajevima. Gdje su ti mladi glazbenici kojih, sudeći samo po broju sastava na raznim “gitarijadama”, ima toliko da bi mogli ispuniti pola dvorane, a da i ne govorim o njihovim slušateljima?
“Zadovoljstvo i patnja idu ruku po ruku
I da bi se od srca smijao, od srca moraš i plakati”
Za grupu “Goribor” sam prvi put čuo prije dvije godine, uoči izdavanja njihovog prvog albuma snimljenog za “veliku” izdavačku kuću, a radilo se o hrvatskom “Dancing bearu”, što je svojevrsni kuriozitet, jer je to prvi put u zadnjih dvadesetak godina da grupa iz Srbije izdaje u Hrvatskoj. Tom je prilikom naš uvaženi i, po načinu pisanja, meni najmeritorniji glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, objavio takvu recenziju da mi se zaledila krv u žilama. Dragaš je tada rekao da -“pjesme Goribora zvuče poput škrguta demona iz mračne prošlosti dok nam obijesno razjedaju utrobu nervozne sadašnjosti i, nadamo se, ne zauvijek izgubljene budućnosti. Možda s ovim velikim, hrabrim i značajnim albumom te demone napokon istjeramo iz sebe i nađemo svoj mir prije nego što umremo.” (Jutarnji list XI 07)
Nakon ove opservacije, po medijima zemalja slijednica bivše Jugoslavije su uslijedile panegirične pohvale (“prvijenac desetljeća” (Mladina); “glas post-ratnog beznađa, crnila i pobune” (Makarska kronika); “najbolja rock-poezija ovih prostora” (Jutarnji list); “album koji ce postići kultni status, kako kod kritike, tako i kod publike” (T-portal), koje su privukle hrvatsku publiku, a poprilično zatekle medije u Srbiji kojima nikako nije bilo jasno da postoji grupa koja je u Hrvatskoj izdala niz nezavisnih izdanja, a za koju, na domaćem terenu, skoro da nisu ni čuli.
“Tko sa vragom tikve nije sadio
Sa vragom ih neće ni brati”
Ono što prvo upada u oči (i uši, naravno) to je neuobičajena glazbena postava ove grupe, koja se sastoji od pjevača, dvije gitare i unaprijed programiranih matrica puštanih sa laptopa. Nešto slično su u svijetu koristili mnogi sastavi (britanski “Carter U.S.M.” npr.), ali na domaćem terenu svojevremeno (1995.g) samo jedna zadarska grupa, čije ime neću navoditi da netko ne kaže da se hvalim. Tako rađeni aranžmani već u startu imaju dozu minimalizma i repetitivnosti koji su odlična podloga za iznošenje poetskih impresija kojima “Goribor” osvaja već na prvo slušanje. Iako su za Franjićevu nezavisnu izdavačku kuću “Slušaj najglasnije izdali niz izdanja, među kojima svakako treba izdvojiti odlične “Što te ne ubije to te osakati” i “Hoću kući”, pravu su afirmaciju stekli tek nakon sudjelovanja na pulskom “Art & music” festivalu prije dvije godine. Tek nakon toga “Goribor” je mogao početi ubirati plodove svoga rada, redovito nastupati, i konačno se afirmirati i na “svom terenu”, te na miru spremati nove materijale.
“A možda je i bolje da nisi pored mene
Možda bi te ubio kao što ubijam sebe”
Zahvaljujući organizatorima, zadarskom kulturnom društvu “Artikultura”, koji su nakon trijumfalnog koncerta u Splitu “Goribor” doveli i u Zadar, prošlog smo četvrtka imali priliku i u našem gradu se osvjedočiti koliko su na trenutke euforične pohvale bile utemeljene, i to u prostorijama bivšeg kina “Pobjeda”. Sastav koji dolazi iz opskurnog rudarskog gradića Bora, po svemu gore navedenom trebao je biti dobar mamac za zadarsku publiku, ako ništa drugo, onda bar kao kuriozitet, ali odaziv nije bio osobit. Tek je pedesetak ljudi do kraja koncerta ušlo u dvoranu, što nije smetalo “Goriboru” da do kraja pošteno i uzbudljivo odsvira predviđeni repertoar. Prisutni su to znali prepoznati, tako da su goste pozvali na nekoliko biseva, što su ovi rado i napravili, i svi su u konačnici bili zadovoljni.
Na kraju ipak moramo postaviti pitanje – kakva je to situacija u našem gradu da gosti ovakvoga kalibra na svoj prvi nastup ne mogu privući više od pedeset ljudi, a osobito ako uzmemo u obzir kako prolaze u drugim krajevima. Slično je bilo i na “Rambu Amadeusu”, grupi “Grč”, i da ne nabrajam dalje. Gdje su ti mladi glazbenici kojih, sudeći samo po broju sastava na raznim “gitarijadama”, ima toliko da bi mogli ispuniti pola dvorane, a da i ne govorim o njihovim slušateljima? Svi bi oni na ovakvim koncertima mogli naučiti puno toga, ali očigledno je da se radi o tipičnom zadarskom kompleksu nekakve neutemeljene “više vrijednosti” i urođenoj nekulturi mladih kojima je izgleda zabavnije naganjati se s bocom piva po rivi nego prisustvovati jednom umjetničkom perfomansu. Ako bi netko primijetio da je to možda zbog toga što je grupa stigla iz Srbije, moram ga odmah razuvjeriti. U našem gradu zabrinjavajuće velik broj mladih ljudi hrli u klubove slušati najodvratnije turbo folkere, a da i ne spominjemo ono što trešti iz otvorenih prozora automobila. Ali, to je naša realnost.