Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Luxardo: Moramo poznavati svoju prošlost i poštovati sadašnjost

04.06.2017. 22:00
Luxardo: Moramo poznavati svoju prošlost i poštovati sadašnjost


Među posljednjim živim svjedocima vremena hidroaviona u Zadru je i Franco Luxardo, jedan od šestorice vlasnika destilerije u okolici Padove, svojevrsnog nasljednika zadarske Maraske koja je bila u vlasništvu njegove obitelji. Rođen je 12. veljače 1936., a 1941. prvi put je poletio Kozulichevim hidroavionima kad ga je majka vodila u Trst na operaciju. Tiskovna konferencija u Kneževoj palači u Zadru, kojom se obilježila 90. obljetnica te hidroavionske linije, bila je povod za kratki razgovor s ovim velikim zaljubljenikom u Zadar. Luxardo ističe kako ne propušta da prođu dvije godine, a da ne posjeti svoj rodni grad. Braća Franco i Paolo Luxardo iz Torreglie nedavno su donirali Odjelu za talijanistiku zbirku “I classici Ricciardi” iz obiteljskog fonda. Vremešni Luxardo valjan burom u malom brodiću nakon izlaska iz hidroaviona Cessna, odmah je uzeo malu digitalnu kameru i snimio zgradu Maraske, nekadašnji obiteljski dom Luxardovih.
* Kako je bilo nakon 76 godina ponovno sletjeti hidroavionom iz Trsta u Zadar. Igrom slučaja, umjesto slijetanja na zadarsku rivu, sletjeli ste baš pored vaše bivše tvornice.
– Bilo je vrlo neobično. Još su mi uvijek svježa ta sjećanja na let prema Trstu. I tada i sada u oko mi je zapala ta čista voda Jadranskog mora. Da, sletjeli smo pored zgrade moje obitelji. Kad sam u prošlosti dolazio u Zadar, uvijek sam se pokušao nekako uvući u u krug tvornice. Naravno, kad je ona napuštena. Posjedujem veliki broj fotografija iz vremena kad smo živjeli u kući u kojoj sam se i rodio. U njoj sam živio točno sedam godina. Sjećam se kad sam išao u školu, hodajući preko Đige, pa barkom do Poluotoka i kasnije škole u kojoj je danas Rektorat Sveučilišta. Sjećanje na djetinjstvo vrlo mi je jasno.
Liker Vlaška krv
* Kad ste hodali napuštenom tvornicom Maraska, o čemu ste najviše razmišljali?
– O tome kako je šteta što više nismo tu. Kao što znate, sva naša imovina je konfiscirana. Danas poznati Park Maraska, tada je bio privatni vrt u kojem sam brao cvijeće za moju majku. Sjećam se kad sam na molu ispred zgrade pao u more i kad me je upravo majka spasila od utapanja. Nažalost, sve nam je oduzeto bez naknade. Tri člana moje obitelji su ubijena, dva brata mog oca i supruga jednog od mojih stričeva. Mislimo da su ih utopili, ali ustvari nikad nismo saznali što se zapravo dogodilo. Što se tiče tvornice, ona je tada bila jedan od najvažnijih destilerija u Italiji tog doba.
* Nekoliko puta ste se s bivšom državom Jugoslavijom sudili oko imena Maraschino. Neke ste sporove dobili neke izgubili?
– Ne, nismo se sporili oko imena, budući da je ono generičko, nego zbog upotrebe etikete. Nekoliko puta smo dobili sud jer ju je Maraska prvih deset godina kopirala u potpunosti. Pronašli smo boce s takvom etiketom svugdje po svijetu. Našli smo ih u Švicarskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, naravno i u Italiji, te smo sve to priveli europskom sudu i dobili spor.
* Nakon svih tih tragičnih događaja koji su zadesili vašu obitelj, kako je ona ponovno uspjela dostići vrh u Italiji?
– Ja sam dio pete generacije Luxardovih, a na „djelu” je već sedma generacija. Preostalim kapitalom do kojeg smo mogli doći, osnovali smo destileriju 3 km udaljenu od Padove, u poznatim Abano Termama. Tehnološki smo poboljšali destileriju i sagradili veliko skladište. Danas izvozimo 70 posto svoje proizvodnje u 68 zemalja. Osim Maraschina, tu su i drugi proizvodi poput Cherry Liqueura, Luxardo Amaretta, Sambuca dei Cesari, Luxardo Amaretta. Jedan od cherry likera zove se Sangue Morlacco što bi u slobodnom prijevodu bilo Vlaška krv, po venecijanskom nazivu stanovništva zadarskog zaleđa.
Dalmatinska višnja kraj Padove
* Kako ste se snašli sa sirovinom? Poznato je da je uspjeh tvornice prije i nakon rata ovisio o kvalitetnoj višnji maraški koja se sadila u zadarskom zaleđu.
– Moj otac je uspio posaditi na obroncima brda u neposrednoj blizini Padove, upravo dalmatinsku višnju. Zašto baš dalmatinsku? Zbog toga što je Sveučilište u Firenci u svojoj specijalnoj studiji napravljenoj prije Drugog svjetskog rata, točno ustvrdilo gdje posaditi nove nasade višnje. Profesor Morettini je savjetovao mog oca gdje izgraditi novu destileriju, upravo tamo gdje je zemlja dobra za nasade višnje. Zbog znatno veće proizvodnje, danas su višnje posađene u širem području, ne samo na obroncima brda, naravno.
* Kad danas, u doba otvorene Europe, pogledate na Zadar gdje ste proveli najranije djetinjstvo, ali i tragične događaje i na Italiju u kojoj živite, kakva su vaša razmišljanja?
– Ja sam oduvijek bio vrlo snažan zagovornik Europe. Europa je osnova 1956. kad sam imao dvadeset godina. Istina, kroz rat sam proživio dio tih loših stvari Europe. No tragediju su proživjeli mnogi ljudi tog doba i to na objema stranama. Posebno civili, ljudi koji nisu ratovali. Osobno, uvijek sam bio otvoren za međusobne relacije. Ne da bi mi netko drugi ili mediji govorili o povijesti koju sam proživio. Međutim, uvijek sam za međusobno poštivanje i uvažavanje. U Zadru bih želio da se u sjećanje uvede ono što se zaista dogodilo s mojom obitelji. Također bih želio da povjesničari kažu što se dogodilo u Dalmaciji od kraja Prvog svjetskog rata, naročito nakon Drugog svjetskog rata, kad je otišlo talijansko pučanstvo. U Istri gotovo svi Talijani. Mi moramo znati svoju prošlost, ali i poštovati sadašnjost jer mir i suradnja među ljudima nemaju svoju cijenu.