Nesuđene Indije postale su Mirka

Koliko je tom imenovanju doprinjeo sam Vespucci dugo je bilo dvojbeno i često ga se optuživalo da je pretjerivanjima i krivotvorinama došao do tog svog trajnog upisa u baštinu čovječanstva. Ipak, kasnije otkrivena Amerigova osobna korespodencija pokazuje da u imenovanju Amerike po sebi nema nekih njegovih osobnih nastojanja. I sam Kolumbo u pismima sinu Diegu naziva Vespuccija časnim čovjekom koji nije bio primjereno nagrađen za svoje doprinose državi

Sjedinjene američke države  obilježile su jučer 235. obljetnicu donošenja svoje Deklaracije o nezavisnosti kojom su  proglasile svoje odvajanje od  Velike Britanije. Premda je  rat između matice zemlje i  njenih trinaest kolonija potrajao još nekoliko godina,  SAD su svoj status potvrdile i  na bojnom polju i Pariškim  mirovim ugovorom postale  prva zemlja na svijetu koja je  do svoje slobode i nezavisnosti došla na ovakav način,  kao i prva zemlja u kojoj se  politički sustav temeljio na  demokraciji i slobodnim izborima. Nastavljajući svoj  razvoj, ova je država izrasla u  najmoćniju svjetsku velesilu,  kako vojnu, tako i gospodarsku te pravom mekom za  useljenike iz doslovce svih  dijelova svijeta. Zemlja za  koju tri stoljeća prije donošenja Deklaracije većina  svijeta nije ni znala da postoji,  postala je glavi arbitar svjetskih prilika, nametnuvši se u  mnogim poljima života, od  onih ozbiljnih, sve do načina  zabave i provođenja slobodnog vremena.
Tajna iz mumija
Otkada su ljudi u “Starom  svijetu” bili svjesni postojanja  američkog kontinenta, veoma  je teško i nezahvalno pitanje.  Do danas je otkriveno na  desetke egipatskih mumija u  kojima su pronađeni tragovi  duhana i koke, biljaka s američkog kontinenta koje su  uporabljene i u procesu mumificiranja tako značajnog faraona kao što je bio Ramzes  II. Premda je teško zamisliti  kako su Egipćani dolazili do  tih supstanci bez kontakta s  američkim kontinentom, ne  postoji niti ikakav čvrsti dokaz kojim bi se te veze mogle  ustanoviti. Egipatske pomorske ekspedicije ili one koje su  za njih obavljali Minojci ili  Feničani, uglavnom su poznate, no o nekom putu preko  Atlantika tu nema ni govora.
Kad Platon opisuje Atlantidu on spominje i teško plovivo more, nakon kojega dolazi niz manjih otoka te njima  nasuprotno kopno, što može  izgledati kao opis Sargaškog  mora, otoka Zapadnih Indija  i konačno Amerike, ali kako  se Atlantidu uglavnom ne  uzima za ozbiljnu povijesnu  činjenicu, ovaj opis dijeli sudbinu svog glavnog predmeta.
Vikinško iskrcavanje na  sjevernoameričkom kopnu i  ustanovljavanje naseobina,  danas je, pak, izvan sumnje  dokazano iako je i ono prije  kojih pola stoljeća smatrano  više legendom i fantazijom.  No, arheološka istraživanja  Norvežanina Helge Ingstada  potvrdila su opise Saga o  Eriku Crvenom i Grenlanđaninu, kao i zapisi u  norveškim arhivima iz kojih  je bilo razvidno da su vikinške  naseobine plaćale porez matici zemlji dok se nisu postupno ugasile krajem 13. i  početkom 14 stoljeća. Nakon  ovih otkrića poraslo je zanimanje za predkolumbovske  ekspedicije u Novi svijet pri  čemu se najviše spominjalo  irske redovnike koji su u  svojim brodovima – koraklima, bili također doplovili do  Islanda, no nekih čvršćih dokaza da su plovili zapadnije  ipak nema.
Irci i Hrvati
Hipoteza o Ircima nije nimalo bolje dokaziva od one o  Hrvatima na američkom tlu u  ranom srednjem vijeku. Naime, vikinške predaje opisuju  “bijele ljude” u novoj zemlji  koju su otkrili i nazivaju ih  “Hvirtamanna”, dok se za Irce  uvijek rabi izraz “Westmanna”. Veyske povede s otoka  Krka spominju oceansku plovidbu njihovih predaka, crvene kraljeve s druge strane  velikog zapadnog oceana i k  tome čuvaju zemljopisnu terminologiju vlastitog podrijetla za mnoga mjesta širom  globusa. Indijanske predaje,  pak, govore o bijelim ljudima  koje je predvodio “Wissake  Yunaki” što u prijevodu i  znači visoki junak i koji su  doplovili s istoka i podučili  njihove pretke različitim  vještinama među kojima se  ističe uporaba boja u označavanju strana svijeta što je  tradicija veoma dugo očuvana  u hrvatskoj kulturi i o kojoj  do danas svjedoči hrvatski  grb. No, na sjevernoameričkom kontinentu, makar  dosad, nisu, za razliku od  južnoameričkog, pronađeni  nikakvi materijalni dokazi hrvatskih ili bilo kojih drugih  europskih naroda iz tog razdoblja.
Nakon Kolumbovih putovanja na zapad, u početku su  svi dijelili njegovo mišljenje  da je stigao na otoke koji su u  neposrednom susjedstvu Kitaja ili Kine. Potaknuti uspjehom Španjolaca i Englezi  su se odlučili na sličan poduhvat, a zanimljivo je da je  vođa te ekspedicije također  bio Talijan, Giovanni Cabotto, Mlečanin koji se prekrstio  u Johna Cabota. On je 1497.  isplovio iz Bristola i ploveći  kursom koji su već duže vrijeme slijedili zapadnoeuropski ribari u lovu na bakalare i  sleđeve, stigao je do otoka  Cap Breton, nedaleko obale  današnje kanadske provincije  Nova Škotska. Potom je otplovio prema sjeveroistoku  do većeg otoka Newfoundlanda i oplovio njegovu  južnu obalu. Kad se vratio u  Englesku objavio je kralju  Henriku VII. da je pronašao  zemlju Velikog kana. Kralj je  bio zadovoljan i uputio ga je  na drugo putovanje na kojem  je Cabotto plovio od Labradora do zaljeva Delaware.  I ovo je putovanje prošlo  mirno i bez opasnosti ali nije  Engleskoj donijelo začina,  svile, dragulja i ostalog što se  očekivalo naći u “Indijama”  pa je Henrik VII odustao od  daljnjeg financiranja oih ekspedicija. Cabotto je obavio  još jedno putovanje za svoj  račun, istraživši obalu Hudsonovog zaljeva.
Cabotova putovanja nisu  mogla ostati skrivena, pogotovo što su pomorska istraživanja bila tada u žarištu  zanimanja onoga što će se  kasnije nazvati “industrijskom  špijunažom”. Već 1500. Potrugal je poslao Gaspara Corte-Reala u sjeverni Atlantik.  Portugalci su stigli do Grenlanda i zatim plovili uz obalu  Labradora i donio u Lisabon  prve vijesti o čudnim ljudima  -Eskimima. Kralj Manuel je  bio zadovoljan i odobrio mu  je veću ekspediciju od tri  broda na koju je Gaspar  krenuo zajedno s bratom Miguelom. Braća su stigla do  zaljeva Bonavista na Newfoundlandu. Tu su se braća  razdvojila i Miguel je otplovio  za Portugal sa zarobljenim  domorodcima, a Gaspar je  nastavio ploviti prema jugu  uz američku  obalu. Miguel je čekao  na brata sedam mjeseci,  no Gaspar  Corte Real se  nije pojavljivao pa je Miguel krenuo  u potragu, no  ni on se više  nije vratio u  Lisabon i  sudbina ovih  pomoraca je  do danas ostala tajnom.  Portugal je  poslije poslao  još nekoliko  ekspedicija u  ovaj dio svijeta.
Sumnja u  Kolumba
Ipak, u prvim desetljećima 16. stoljeća  u Europi je bilo sve više onih  koji su sumnjali u Kolumbovu  teoriju dostizanja Azije plovidbom na zapad. Kad su  Portugalci uspostavili niz  uporišta u Indiji i Malaji,  njihovi opisi te roba koja je  stizala s tih putovanja, bila je  u gruboj opreci s onim što su  vidjeli i donosili zapadni putnici. Spoznaja da se između  Europe i Azije nalazi velika  kopnena masa, bivala je postupno sve jasnijom. U to su  među prvima povjerovali i  sami Španjolci koji su je  počeli naseljavati i među kojima je bilo puno onih koji  nisu previše cijenili Kolumba  i njegove ideje. Tako je već  1499. Alonso de Ojeda krenuo s četiri mala broda na  ekspediciju koja je trebala  ispitati prostor južno od Kolumbovih otkrića. De Ojedin  prijatelj bio je firentinski poduzetnik, Amerigo Vespucci  kojeg je Španjolac poveo sa  sobom. Zanimljivo je spomenuti da je Amerigov brat,  Bartolomeo Vespucci, bio kolega i prijatelj zadarskog filozofa, liječnika i astrologa,  Federica Grisogona de Bartholaczi.
Ojeda i Vespucci otplovili  su do točke na južnoameričkoj obali blizu rta St. Roque na sjeveroistočnoj izbočini Brazila, zatim su slijedili obalu sve do Venezuele  te se vratili u Španjolsku.
Vespucci je po svemu sudeći našao interesa u pomorskim istraživanjima jer ga  se dvije godine kasnije nalazi  u portugalskoj ekspediciji koju je kralj Manuel Sretni  uputio da istraži koliko je  velik Brazil, koji je ugovorom  u Tordesillasu pripao Portugalu. Portugalci su također  htjeli saznati nalazi li se južno  od Brazila morski prolaz do  Azije što dovoljno govori da  se Kolumbova indijska priča  već tada smatrala prevladanom. Vespucci je bio kroničar  ekspedicije koja se prema  njegovim tvrdnjama, koje danas neki osporavaju, spustila  sve do pedesete paralele i  zemlju koju su plovili on bez  iznimke opisuje kao “novi  svijet”. Njegovi opisi južnoameričkog kopna brzo su se  proširili Europom i plijenili  pozornost kartografa. Kad je  njemački geograf Martin  Waldseemueller izradio 1507.  u Lotaringiji novu kartu svijeta označio je na njoj novootkrivene zemlje pod nazivom America, izvodeći tu  riječ kao ženski oblik Vespuccijevog imena budući da  je on kao i mnogi tadašnji  ljudi svoje ime pisao u latiniziranoj inačici Americus  Vespucius. Waldseemueller je  ustvrdio da svi kontinenti  imaju ženska imena pa je red  da tako bude označen i novootkriveni svijet na zapadu,  a Vespuccija je opisao kao  čovjeka velike inteligencije i  naobrazbe, zaslužnog za otkrića i ubilježavanja novih  zemalja.
Splet okolnosti
Koliko je tom imenovanju  doprinijeo sam Vespucci dugo je bilo dvojbeno i često ga  se optuživalo da je pretjerivanjima i krivotvorinama  došao do tog svog trajnog  upisa u baštinu čovječanstva.  Ipak, kasnije otkrivena Amerigova osobna korespodencija  pokazuje da u imenovanju  Amerike po sebi nema nekih  njegovih osobnih nastojanja.  I sam Kolumbo u pismima  sinu Diegu naziva Vespuccija  časnim čovjekom koji nije bio  primjereno nagrađen za svoje  doprinose državi. Čini se da  je Firentinac jednostavno  imao sreće pojavivši se sa  svojim radovima o novom  svijetu u pravom času, kad je  spoznaja da to nije Azija  izazvala vakuum u geografskoj znanosti pri čemu se  njegovo ime, povezano s novootkrivenim kopnom pojavilo kao najjednostavnije  rješenje koje više nitko nije  dovodio u pitanje.
Nije poznato je li četvrto  Vespuccijevo putovanje ikad  obavljeno, no u svakom  slučaju nakon 1504. više nije  plovio i iz Portugala se vratio  u Sevillu u kojoj je kao upravitelj firentinske banke živio  prije nego se posvetio plovidbi i gdje je imao ženu  Mariu de Cerezo. Preminuo  je 22. veljače 1512. u dobi od  pedeset i osam godina i nije  iza sebe ostavio potomaka.
Samo ime Amerigo koje  danas označava kopno od  Aljaske do Ognjene zemlje je  talijanska inačica od Emericus, što opet potječe od  germanskog Haimirich. Emericus, odnosno Emerik, u hrvatskom se obično prevodi  kao Mirko, odnosno u ženskom obliku, Mirka.