Gibonni: Sa zadarskom publikom veže me neka neraskidiva nit

Slika korisnika valentinam
Uoči koncerta u Biogradu
Sveti Filip i Jakov je prva općina u Hrvatskoj koja je postavila spomen ploču mom pokojnom ocu, maestru Ljubi Stipišiću, a u Zadru je i sjedište zaklade koja se bavi njegovom baštinom, kazao je Gibonni
Svaki Gibonnijev koncert pravi je spektakl

Gibonni, jedan od najpoznatijih hrvatskoh glazbenika uskoro će nastupiti 15. srpnja na legendarnom bazenu Ilirija-Aquatic Beach CLub u Biogradu na Moru s početkom u 22 sata.

Povodom koncerta, razgovarali smo s njim te se prisjetili njegove karijere od samih početaka do danas, kao i njegovih pjesama koje su sve - hit za hitom.

S kakvim repertoarom dolazite 

- Volim svirati "bestoff", možda ne one pjesme koje su bile najveći hitovi nego one koje su bile najbolje. To je stvarno razlika! Takvih ima među starijim pjesmama, a i hvala Bogu među novima. Tome se unaprijed jako veselim jer ako mi uživamo na pozornici u tome što radimo onda je to puno poštenije i iskrenije prema publici, nego da sviramo i "kolutamo očima" svirajući možda nešto što više ne osjećamo.

Popularne i nakon 25 godina

Kako gledate na pjesme koje ste snimali devedesetih, Cicciolina, Kad te spomenem, Tebe nisam bio vrijedan… Ostalo je nekoliko živih pjesama s prvog albuma?

- Ima nekih pjesama iz tog perioda što i nakon 25 godina drže vodu i još su žive, a ima naravno i onih koje su zaboravljene. Neke su možda i s razlogom zaboravljene (smijeh) ali ima i nekih jako dobrih iz te ranije faze koje možda nisu nikad ni otkrivene ali šta je tu je! Sve je to valjda kako je trebalo biti. Ne mogu ni ja svaki put to sebi objasniti, zašto je neka pjesma prihvaćenija, a neka ne.

Kad pogledate unazad, kako gledate na to vrijeme, prvo s Osmim putnikom, pa onda odlaskom u Njemačku. Je li to bila "mladost ludost", ili svako vrijeme nosi svoje? Biste li danas neke stvari drugačije odradili?

- Kad sam imao svoj prvi bend Osmi putnik, iz te mladosti i ludosti proizađe takav neograničen entuzijazam da si u stanju voziti se vlakom 12 i po sati, popet se na pozornicu pred 100 ljudi, odsvirati tri pjesme koje imaš za sendvič i istu noć nazad u vlak doma. Taj žar je nenadoknadiv i u tim danima moraš imati sreće da te usmjerava netko tko je iskusan a to mi nismo imali. Atomsko sklonište tada kao najuspješniji Hard Rock bend imali su producenta Amerikanca, a mi smo imali jednoga iz moje ulice (smijeh). Tako da kada razmišljam o tom vremenu ta energija je bila čarobna, ali neiskustvo nas je došlo glave.

Ušli ste praktički u mainstream s Oliverom i Cesaricom. I s njim ste do dnanas ostali. Kako opisati takvog čovjeka "starog kova", koji ide na ribe, ne nastupa ljeti, ima svoje ritual od kojih ne odstupa…

- Na estradi sam upoznao puno ljudi koji su jednostavno prolupali od dva aplauza. A Oliveru aplaudiraju već pedeset godina i najnormalnije od svih je. (smijeh) To mi je kod njega fantastično i to je ono što me kod Olivera najviše zadivljuje. On je u toj svojoj totalnoj nirvani i miru sa samim sobom. Volim ljude kojima slava ne može 'udrit u glavu'. Bez obzira što svi znamo da je on izvan serijski pjevač, a s te ljudske strane me zadivljuje to što je ostao tako normalan.

Klapske obrade

Koje su vam suradnje ostale u najljepšem sjećanju. Svi pamte Stefanovskog, Manu Katchea… A vi? S kime ste se najbolje "poklopili"?

- I s Vlatkom i s Manuom. Imao sam i jako dobru suradnju s kompozitorom i gitaristom Billyja Idola Steveom Stevensom. On je dobra i otvorena duša i ozbiljno je ušao u to kada smo radili koncert i snimali Familiju. Bilo mu je jako stalo da ja budem zadovoljan, a ja sam bio zadovoljan već kad je pristao (smijeh). Volim ljude iz kojih ne moraš ti izvlačiti maksimum već to oni sami žele. I to je izvrsno. Bila je tu odlična suradnja i s Tonyjem Levinom koji ne samo da je vrhunski muzičar već volim slušati i njegove priče jer je svirao sa svima, i s Pink Floydima i sa Johnom Lenonom i bio je svugdje kada je bilo najvažnije. Kao da pričaš s Roosveltom (smijeh), s nekime tko je bio svugdje gdje je trebalo bit, bilo gdje na svijetu. To su jako zanimljivi ljudi i interesantno je s njima raditi i učiti od njih.

Zanimljivo je da niste često radili s klapama, iako je Vaš pokojni otac bio bard klapske pisme. Kako to objašnjavate?

- U počecima, prije nego što se dogodio ovaj veliki klapski bum, radio sam s klapom Cambi. Oni su obradili moje pjesme i imali su album. I taj nevjerojatan uspjeh je u stvari sve iznenadio. Do tada se klapska pjesma nije vezivala uz toliki broj ljudi. Dalmatinci su voljeli klape kao tradiciju, tada nisu postojali nikakve tiraže i rasprodane dvorane. Sve je u stvari započelo '99. godine s Cambijem. A kada se klapska pjesma iskomercijalizirala i počeli su se dodavati instrumenti, sintisajzeri i slično, nisam se vidio kao dio toga. Mislim da klapa mora biti a capela i s jednom nogom duboko u tradiciji jer je to njena najveća vrijednost. Dalmatinska pjesma ne smije nikako izgubiti svoju autentičnost i bez obzira što publika možda želi čuti ritam. Ne treba baš uvijek sve ugađat, šta ćeš od pršuta pravit parizer, to nema smisla.

Ljubo Stipišić - Delmata

Nekada su govorili – "Ljubin mali", danas kažu "Ljubo Stipišić, Gibonnijev otac". Je li Vas strah pomalo toga što ste ga nekako prerasli u tom javnom prostoru?

- Ne doživljavam to tako. Mi smo bili jako bliski i puno smo razgovarali. I to se uopće ne treba uspoređivati jer mi uopće "nismo ni u istom sportu". Ovo je moja muzika je nekako masovnija i šire prihvaćena, a na neki svoj način i sofisticirana, možda najsličnija košarci. A muzika koju je moj otac radio je nešto kao meditativni sport, kao šah na primjer. Ni ja ni on nismo nikada to uspoređivali. Jednostavno se ne da usporediti. On je svoj svijet, ja svoj i nas smo dvoje najbolji prijatelji.

S obzirom na vaš društveni utjecaj, nemate previše pjesama koje bi govorile o problemima u društvu, koje bi imale socijalnu notu. Iz devedesetih pamtimo redove za crni kruh, danas nema plastičnih boca i kontejnera… Možda Vas glazba na kraju uvijek povuče na ljubav?

- Više vrijedi to što sam obnovio jedan dječji odjel rodilišta u bolnici (nije bio samo jedan) od sve ove galame (da sam kao angažirani pjevač vikao: "Požar, ljudi, požar!", pa neka ga drugi gase). Mislim da je ljudima koji trebaju pomoć više stalo do onoga što radimo nego do onoga što pričamo.

Istaknuli ste jednom prilikom da ste religiozan čovjek. No istovremeno ste i praznovjerni - koncerte organizirate na neparne datume. Gdje je granica između praznovjerja i religije?

- Znamo iz pouzdanih izvora da je Ivanišević nosio iste čarape na Wimbledonu i na još nekoliko turnira jer su mu nosile sreću. Svako tko riskira ima nekog "ćuka u glavi", ali to ne treba uzimati ozbiljno. Zbog tih navika nije naša vjera ništa slabija. (smijeh).

I za kraj što možete poručiti Biograđanima i Zadranima?

Neki od najljepših koncerata u mom životu bili su ili u Zadru ili u Zadarskoj županiji. Iz klubova koji više ne postoje, iz ranih devedesetih, pa do meni nezaboravnih koncerata na Pontonu. I Višnjiku i Jazinama. Od jednog do drugog kraja županije.

Sveti Filip i Jakov je prva općina u Hrvatskoj koja je postavila spomen ploču mom pokojnom ocu, maestru Ljubi Stipišiću, a u Zadru je i sjedište zaklade koja se bavi njegovom baštinom. Postoji jedna emotivna nit koja je neraskidiva i za Zadar i cijelo zadarsko područje. Veselim se, znam da će doći ljudi kojima je stalo i ja im se unaprijed zahvaljujem.

Autor: 
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 votes)